Kosovo i Metohija – zemlje bogougodne: Nebo nad slomljenim krstom

0
79

Kosovo i Metohija, zemlje bogougodne, kao po edenskom vrtu su sazdane jer od svevišnjeg tamo dato nam je sve, za radost ljudske svetovne sudbine i svake duše žive. Čisti potoci i reke, gorde planine koje natkrivaju plodne doline, šume žive i divlje, a usred svega toga rodovsko ognjište, puno topline i izvorne vrline. U tim zemljama bogougodnim ljudski rod svetle puti od vremena drevnih, nakon doba lednika nepreglednih, počeo je slaviti darove sila živodarnih, svetovnoj ravni sazdanoj od tvari nesaznatljivih. Tako su nicali idoli materijalni kao svedoci vere roda u tvoračke duhovne sile vaseljene naše. U ime sklada zakona i principa roda ljudskog i njihovog.

Piše Ivan Pavlović

Taj rod bele puti srpskim sebe zvaše i u smutnim počecima kosmološkog eona ribe poče svoja drevna predačka verovanja da zaogrće u plemenito ruho Hristovih učenja prepodobnih i rame uz rame, uz narode mnoge stade, koji u liku otelovljenog pa raspetog božijeg sina, slaviše slobodu, mir, ljubav, istinu I slogu, spram gole sile, pohlepe i srebroljupstva imperije svetovne, raščovečene i obezboženie. Od praslovenskog panteona, Svaroga, Peruna i Svetovida pa do učenja božijeg sina Hrista i svetoga trojstva vaseljene, rod srpski veran sebi ostade i nadalje od vere svoje ne otpade, koja spoji duh predaka sa učenjima časnoga krsta. Ta duhovna sinergija se ovaploti u sabornoj i narodnoj crkvi, ujedini zemlje roda srpskog i rodi najplemenetije loze narodnih prvaka, i svetovnih i duhovnih.

Čak i kada srebroljubački uzurpatori silni i proroci lažni htedoše da raskolom šizme ponište jedinstvo, ognjem i mačem na svoju nastranu duše hristijanizovanog roda srpskog nagnaju, korupcijom ukaljaju njegovih voždova naklon pridobiju, ne, rod srpski ostade veran sebi, krsnoj slavi, miropomazanju, pričešću i krštenju, onom jedinom i pravom, od askurđela darovanog, onog pravoslavnog. Iz te snage vere, iskrene i prave, rod srpski crpeše i moć i znanje da uzdigne hramove brojne zarad slave božije i za iskani spas odane pastve njegove, složne i greha svoga svesne a pokajanjem zaslužne da bude telo crkve njegove ovozemaljske. Množila se pastva, množile se crkve, uzdizali hramovi, slavio se svevišnji, slavili se sveci, slavili se prvaci roda svoga jer samo jedni druge imaše i veru u Boga jedinoga.

Odolevali su ognju i maču svake svetovne sile svojim plemenitim viteškim redom zmaja i plodili porodom plemenitim zemlje roda svoga a pre svega njihovo srce, bogougodno Kosovo i Metohiju. U zaveštanje ostaviše hramove velelepne, za primer i neizbrisiv podsetnik da snaga stvaranja u veri je jedinoj pravoj, koja i vekovnim nedaćama rodu čini da mukotrpno i časno od zla strada ali i zlu odoleva. Ako svedočni kamen u koji su utkani znoj neimara vrlih, molitve monaha asketskih i svih pravovernih, suze žalosnih, krv heroja palih, vapajna svedočanstva o ponositom stradanju za veru, krst časni, slobodu zlatnu i sopstvo, potomstvu zabludelom za veru nedovoljan bude, rod je ostavio i tajne svete na nemim usnama počivših a svetaca živih. Svetu tajnu moštiju mirotočivih i drugih najplemenitijih pravovernih prvaka roda svoga, da svojim telima, počivšim ali duhom i dalje bremenitim, i nakon vekova prohujalih, svedoče o snazi istinske vere i kao svetionik vode zabludelu pastvu kroz dekade smutnje a obnevidele liše zaslepljujuće koprene svetovne bezvere.

Da Vas podsetimo:  Vladimir Umeljić: Noć kada je gorela Bogorodica Ljeviška… i moja nemačka prijateljica Klaudij

Ostaće mu i zavet u amanet koji sa sobom doneće mit živi, blagoslova i kletve. Istina kosovskog boja u kojoj vitezovi srpskoga roda, svetloga oružja i srca junačkoga, stradaju za rod, veru, sopstvo, krv iskona, žrtvu Hristovu a slavi carstva nebeskog, na čelu sa presvetlim knezom Lazarom, žrtvuju ovozemaljsko, ponosno i svesno. Na Kosovu ravnom, Gazimestanu slavnom, srpskom srcu ranjenom. Njihova tela su klonula i pala, spram trostruko više dušmana ali krv kojima su napojili i kostima zasejali zemlju plodnu I blagorodnu, tu istu učiniše svetom a svakom otimaču silnom prokletom, jer će iz nje i dalje da se plode, rode i gaje junaci i prvaci roda, koji izbaviće ga iz vekovnog ropstva, jer telo u okovima nužno nije nad duhom čovečijim pobeda.

By Sasa Micic – Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=28212229

Stefan Nemanja, Svetitelj Sava i njihova svetla loza Nemanjića, Gračanica, Visoki Dečani, Bogorodica Ljeviška, Pećka Patrijaršija, kosovsko stradalničko polje pobede i zavet, srpskog roda termopilski klanci, kroz krv, duh i ep plemenitog roda, dojiše i podizaše iz krvlju okupane i od tuđina porobljene rodne grude, neke nove duhovne prvake i silne junake, da mu s ruku balčakom mača pravednika slome ropske lance. Nakon Nemanjića, cara Dušana Silnog, Lazara i Obilića, despota Lazarevića, Brankovića, Marka Kraljevića i mnoštva svetlih, junačkih i čojstvenih vitezova, junaka i težaka od plemenitih krvnih loza, rod dobi i čudotvornog Svetog Vasilija Ostroškog, patrijarha Čarnojevića, Svetog Petra Cetinjskog, premudrog Njegoša, herojskog vožda Karađorđa, državnika Miloša, da opet bude borba neprestana a čast neokaljana.

Dobismo i junačke sinove, hrabre hajduke i ustanike, koji na čelu sa prvacima, nakon vekova robovanja oslobodiše drevne zemlje roda srpskoga. Nakon veka previranja i vojevanja, napokon povratiše i zemlje bogougodne, Kosovo i Metohiju, otrgoše iz ruku dušmana, osvajača i zavojevača. Rod spski, malobrojni ali plemeniti, zadaje opet ljutu ranu truloj imperiji svetovnoj, samo zato što mu iz srca i kolektivnog sećanja niko nije obrisati snage smogao ni Kosovo polje, ni Lazara, ni Obilića, ni Nemanjiće. Zatim rod srpski, moj i naš, namučeni opet gubi, strada, odoleva i dobija, pa opet gubi. I slobodu zlatnu i bogougodne zemlje ali poražen nije niti će biti, sve dok su mu deca pravoverna, u srcu i duši.

I danas, nakon svih golgota, epopeja I stradanja, raspeća i volšebnih uskrsnuća, nalik Hristovom, pobeda i poraza, trebljenja od strane dušmana a posebno razbrata, otpalog od roda svoga, koji se vazda nekoj novoj silnoj svetovnoj imperiji, bilo istoka il zapada, ponizno klanja, jedino rod naš spasenju privesti može vera čvrsta, drevna i prava i naravno da bude borba neprestana. I naše generacije imaju svoje Kosovo polje a ono se Košarama zove.

Hiljadudevetstodevedesetihgodina nakon Hrista sve su srpske zemlje bile Kosovo polje. Bogougodne zemlje nam opet neke trule i neznabožačke svetovne sile otimaju i da nam truju duše ne prestaju. Opet kamen u koji se utkaše vekovi borbe i stradanja, suzama kvasi porobljeni rod plemeniti i spasitelja doziva, dok mošti svetog cara Lazara spokojno i nemo leže i opominju da nebo nad slomljenim krstom nikad neće biti slobodno a posebno ne dok o tome ćutimo.

Da Vas podsetimo:  DA LI JE NAPAD UVEK NAJBOLJA ODBRANA?

Roda današnjeg ćutanje je krivo što se izdaje ono što je živo i od kolektivne duše neodvojivo. Ona prva strada dok bestidno okreće se glava od roda našeg stradanja. Ćutanje dugo i mučno, toliko da postaje bučno, dok nas kore i živi i mrtvi. Živi prodani i izdani a mrtvi zaboravu predani. Ko častan setiti se može a da ga sram ne žacne, od prađedova slavnih što su na nogama stradali pre nego što bi se dušmanima predali, u herojskim i bitkama ljutim na Mišaru, Čegru, Kumanovu, Bregalnici, Mačkovom Kamenu, Mojkovcu, solunskome frontu, opet putem zaveta Lazara i stradalnog Gazimestana, za krst časni i slobodu zlatnu? Onu koju su nam u stradanjima svojim dugim izvojevali da bismo se mi danas sa njom na dar rađali. No, ne da bi je krčmili, arčili, raskućavali, ćutali i glavu poginjali, benavim se pravili, dok nam dušman ognjišta i crkve pali, krstove lomi, groblja skrnavi i nejač bezdušno goni.

I ne, da bismo ono zbog čega su oni živote položili mi bez borbe predali. Ne, da bi nejač naša gledala kroz plač kako im se otimaju bogatstva, od predaka nasleđena. Svetinja se ne daje za malo prizemnog komfora i ćara, ako jesi od roda svoga. Da nam kojekakvih odroda namesto prvaka vrlih nije, ne bi ni bilo takve izdaje. Nečasne velmože već predugo dušmane roda svoga grle i trguju sa glavom svakom časno palom, zarad slasti malo svetovne vlasti.

Foto: Politički.rs

Srebroljubačke duše isprazne svetinje ne poznaše jer za to srca nemaše, ni onda ni sada. Vremena su takva da se rđi ne samo prašta već dopušta da vlada. To se dešava kada decu tvoju krasnu, moj vrli napaćeni rode, uvlače u sebe mutne vode obezboženog dela sveta već predugo leta, koji već dugo čeka da pogneš tvrdo svoje čelo koje je nekada i kroz bedem tvrđava gordih smelo. Loze njegove rđave za ponizne vazale imaju naše odrode koji će sve rodu sveto da pogaze. Za malo ličnog i prizemnog ćara naš rod se nemilice vara i nagoni da bez borbe vazda strada.

Ti uzori rđavi nameću se svežoj krvi cveta našeg mladosti. Da deca novog veka ni ne znaju zašto im je sudbina teška. Da ne doznaju da za svaku stopu grude rodne valjaju da se bore, da bi ostali i bili svoji na svome. Svoje da brane, oteto da vrate. Milenijum kulture prepodobne, vere i svete srpske zemlje koja je srce i krvavo roda korenje iz kojeg vekovima raslo nam je sve, kane da rđavi vazali ponište otrovnim perom izdaje. Svetinje svoje ne odriči se rode da se ona tebe ne odrekne i da duhovne ne presuše nam reke. Vekovima otete, izdane i prodane, zemlje bogougodne, i sada opet od dušmana opsednute za nas su kušnje najveće. Sve tamošnje naše u tvari svetinje ovaploćene, od hiljade njih više, sakralnih mesta od kojih svako božijim blagoslovom i duhom svetim odiše, lepotom i svetošću svojom, čak i jerusalimsko zasenjuju nasleđe. Baština duhovna i kulturna nije ničija taština, ni prćija, već budućnosti suština i zalog roda za sva pokoljenja nova, da se njime sopstvo brani i čuva.

Da Vas podsetimo:  Sve što se bune protiv napreDka u rudnike, a rudnike u strane ruke

Rode počuj ali ne nasedaj na priču vražiju o vetrovima promene nakaradne koji kroz kratku pamet i srce šuplje samo može da prozukne. Ni promene ni podele, moj plemeniti rode, ne smeju da brišu istine samo tvoje. I najgore se prašta ali Kosovo je večno sveta zemlja naša. I Kosovo, i Metohija, predmet su teškoga ispita, naših srca i duša, pameti, vrlina i duhovnih dubina. Za mene sve su roda moga zemlje svete ali koren iz kojeg svetosavsko čojstvo i junaštvo potekoše znati se mora ako zaista si od roda svoga. I u vremena teška i grdna kad je pod čizmom i jarmom tuđina grcao rod se svetinja i vere nije odricao. Znao je da na to prava nije imao. Zarad zaveta predaka i u amanet potomaka, stolećima se prenosila baklja slobode i spremnosti zarad nje borbe pa i za nju stradanje.

Kod nas ako zgasne, moj današnji rode, bićemo zaslužni svake kletve i nedaće ljute koje ionako vazda nam prete. Složni i saborni moramo biti da nas dušmani još više ne bi razvodnili. Ponajviše u jednom, da ne postoji cena svetovna kojom bismo se odrekli rodovskog nasleđa svetlog, koje pali junaci Gazimestana stradanjima otkupili su kanda. Ni jedna suza detinja i vapaj našeg roda prepuštenog na nemilost i vlast dušmana, nisu za trgovinu roba podobna za ono što nam nudi trula imperija svetovna i bezbožna. Složno i gromoglasno jasno reći trebamo da u srcima vrelim rodoljubivim, svaka roda našeg svetinja, crkva, manastir, groblje, zgarište doma, svako pusto bojno polje istorije krvave, njiva oteta i prokleta, potok, jezero i reka, livada zelena i gorda planina, zaposednuta silom golom od tuđina, biće nemirenja sa nepravdom našeg vrla suština.

Zato moj voljeni plemeniti rode, ne okreći i glavu ne poginji zdravu već uzdignuto i s ponosom stoj pa dobro vapaj neba nad slomljenim krstom počuj! Praštaj moj čojstveni rode ali i junački bori se, jer nam od toga drugog puta nema osim onog u robovanje. Makar rečju i mišlju pobuni se! Probudi se! Sa sudbinom zlom ne miri se! Na putu trnovitom u težnji za slobodom ne posustaj, od sopstva ne odustaj i vazda za nov boj se spremaj! Saboran i veran budi mi i ostani. Najbolji od nas davno utrli su od svetlosti pute, koji se i u najmrkloj noći iz daljine vide, čak i dok mnogi od roda našeg stranputicom hode, oni će da nas sve vode do roda našeg srca svetog stana i zato…

Neka bude borba neprestana!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime