Kosovska bespuća

2
1209

Takse su samo dimna zavesa kojom se prikriva neuspeh pregovora i, što je još važnije, nemogućnost postizanja bilo kakvog dogovora

Pripreme nastavka usporenih pregovora Beograda i Prištine o „rešenju“ kosovskog čvora se po ko zna koji put intenziviraju i to na već viđen način – kroz pritiske na Srbiju. Ređaju se međunarodni skupovi, dolaze raznorazni predstavnici Zapada i diže se prašina, a nikakvih političkih promena nema. Sada već može da se kaže da pre svega Zapad, a ni kosovski Albanci, ne žele u stvari bilo kakvo rešenje i ispada da iskorak, kakav god da je, želi samo Srbija. To, međutim, nije dovoljno.

Utisak je da su svi ti skupovi, posete i razgovori potpuno uzaludan posao. Političkih promena nema i političke pozicije onih koji utiču na kosovsku zbilju su iste kao i pre dvadeset godina. Stalno se i podseća na to kroz posete zapadnih zvaničnika, a ovih dana i posetama Bila Klintona i Madlen Olbrajt Prištini. Pa tako nije jasno o čemu se to toliko pregovgara. Ili je tajnu otkrio američki zvaničnik Metju Palmer izjavom da je cilj da se postigne dogovor koji „može da se proda javnosti“. Među zapadnjacima postoji još jedino nada da će nekako da slome Srbiju i veruju da je to čak i moguće.

URUŠAVANjE „NEZAVISNOSTI“

Možda da za takvu nadu imaju i nekog osnova. Pozicija kosovskih Albanaca i njihovih zaštitnika je jasna – priznanje nezavisnosti i da se Srbija odrekne dela svoje državne teritorije. I tu nema nikakvih promena. Albanci i Amerikanci veruju da to mogu da izvedu i kroz nasilje  prema Srbima preostalim na Kosovu, što je stara američka logika. Treba se samo setiti kako je došlo do rata, kao i pogroma iz marta 2004. godine. Sada je jasno da su svi najnoviji radikalni koraci vlasti u Prištini izvedeni pod kontrolom pre svega Amerike i nekih zapadnoevropskih zemalja. Od uvođenja taksi za uvoz robe iz Srbije do policijskih intervencija i hapšenja Srba na severu Kosova.

Tu je i deo odgovora zašto se baš sada intenziviraju pritisci i nasilje albanske strane, i uvođenje taksi na robu iz Srbije je nasilje, iako nema promena u politici.  Suština je u početku urušavanja čitavog kosovskog projekta. Kosovo ostaje bez naroda, Albanci masovno odlaze, ekonomija ne postoji, opada poverenje Albanaca da će Kosovo ikada biti nezavisna država, a sve to prati i početak procesa povlačenja priznanja. To je izazvalo pravu paniku koja još traje i u toj funkciji su i posete Klintona i Olbrajtove. Zamenik direktora američkog Saveta za nacionalnu bezbednost Džon Erat je taj razlog i zvanično potvrdio. On je izjavio da su takse uvedene da bi Srbija zaustavila kampanju za povlačenje priznanja i tvrdi da to Beograd „razume“.

Da Vas podsetimo:  Srećan Božić!

ČUVARI ZLOČINA

Iz međunarodnog ugla gledano, Kosovo zaista  nije na političkom radaru. Ali Kosovo je zgodna tema da se održava privid politike prema Balkanu i Srbiji, politike koje u stvari nema. U stvarnosti, politiku prema Kosovu – ali i Srbiji – održavaju i praktično sve više vode razni lobisti, nevladine organizacije i funkcioneri nižeg nivoa koji su, u stvari, čuvari NATO zločina iz 1999. godine. I svi oni ponavljaju staru priču samo u različitim formulacijama, od pravno obavezujućeg sporazuma, što indirektno znači priznanje, do otvorenog zahteva za priznavanje Kosova kao države, kako to ne kriju Amerikanci. Zapad kroz podršku Albancima pokušava u stvari da spasi sebe i svoje grehe. I zbog toga podrška neće izostajati ali tu postoji i problem – ohrabreni Albanci i niži nivo američkih podizvođača radova mogu da imaju još ideja nasilja i ucena, jer oni u stvari ucenjuju Zapad, svoje zaštitnike. Albanci počinju  da na neki način prete, i EU i drugima. Sve to, međutim, ne može da promeni realnost. Kosovo jednostavno nije država i nikada neće ni biti. Ili u najboljem slučaju Kosovo je ono što Nemci zovu „sezonskom državom“. Zanimljivo je da nemački politikolozi još od kraja 19. veka sve države na Balkanu zovu „sezonskim državama“.

Drugim rečima, pozicija kosovskih Albanaca i Zapada je potpuno jasna ali nejasno je, barem sudeći prema onome što je dostupno javnosti, šta smera Srbija. Šta je pozicija zvanične Srbije. U zapadnim krugovima dominira uverenje  da je aktuelna Srbija od svih opcija najbliža u krajnjoj liniji priznanju Kosova. Ali, u osnovi, suprotno izjavama, ni to nije interes Zapada. Zapadni interes je održavanje krize. Kosovo je, naime,  instrument obnovljene geopolitičke bitke za Balkan. Paravan te bitke je opšteprihvaćeni narativ o prijemu u Evropsku uniju (EU) koji se uporno održava iako je postao besmislen jer tog prijema zadugo neće biti. Pošto je ta besmislenost postala isuviše očigledna, sada se nude razne regionalne konferencije koje bi, navodno, trebalo da dovedu do balkanske, a ne evropske unije.

INSTRUMENT ZAPADA

U osnovi, Kosovo je instrument Zapada u upravljanju, vladanju i držanju pod kontrolom Srbije. Instrument vladanja Srbijom. Uočljivo je da zagovornike nezavisnosti Kosova i njenog priznanja ohrabruju svakodnevne izjave lidera Srbije. Naime, svakog dana se može čuti kako je razgraničenje jedino rešenje, onda kako „Srbija ne može da dȃ sve, a ništa ne dobije“, pa do zaštite srpskog stanovništva preostalog na Kosovu. Iako to nije zvanična politika, i dalje se govori o razgraničenju. I nije slučajno što je to američka ideja, jer razgraničenje znači priznavanje Kosova. Iako to još kako se tvrdi nije državna politika Srbije i nema podršku većine zemalja o tome se i dalje govori sa različitih nivoa. Postepeno je nestala i formulacija da Srbija nikada neće priznati Kosovo i zamenjena je „kompromisom“. Sve to ohrabruje Zapad, mada se Zapadu ipak ne žuri.

Da Vas podsetimo:  Vladimir Umeljić: ZAPADNI „DRANG NACH OSTEN“ I SRPSKO PITANjE

Pored toga,  zbunjuju i reakc ije Srbije koje posredno uvlače u prostor priznavanja države Kosovo. To je utisak. Jer, posle svake radikalne akcije Prištine Srbija reaguje kao da je Kosovo zaista druga  država. Traži se zaštita od Evropske unije i Amerike pa se onda poziva na međunarodni ugovoro CEFTA a često i na međunarodno pravo. To je ipak indirektno priznanje da je Kosovo država i to druga država. Tako se to tumači i tako i izgleda. Drugim rečima, posle svakog radikalnog poteza Kosovo preko reakcija Srbije učvršćuje svoju državnost i srozava njen status jer se pomoć traži od onih koji su i kreatori prištinskih poteza. Dodatna nevolja je što je Srbija, kao i Albanci,  u politici prema Kosovu u velikoj meri okružena lobistima i izaslanicima takozvane duboke države. Čak i oni koji dolaze sa autoritetom državnih ministarstava su deo te paralalne državne strukture ili u najboljem slučaju poštari.

Na primer, zvanični Beograd je po pitanju Kosova u (polu)tajnim kontaktima sa fondacijom Madlen Olbrajt koja se sada zove Olbrajt stonbridž grupa (ASG). U njeno ime kontakt ličnost je Džejms (Džim) Obrajen, koji je potpredsednik Olbrajt stonbridž grupe a vodi i globalnu strategiju kompanije Evropska praksa. Obrajen je prethodno bio funkcioner Stejt departmenta i viši savetnik Madlen Olbrajt, a bio je duboko upleten u sve što se događalo sa bivšom Jugoslavijom uključujući Kosovo i bombardovanje 1999. godine. Zanimljivo je da je Obrajen, u drugačijem, državnom kapacitetu, imao bliske kontakte i sa zvaničnim Beogradom tokom devedestih godina. Ako se zna šta su te devedesete  i Obrajanova šefica Olbrajt donele onda bi moglo biti jasno šta on savetuje aktuelnim vlastima u Beogradu. Uz to, ono što od Beograda čuje Obrajan, kao i njegovi utisci, sve završi kod Albanaca, o čemu svedoči i poseta Madlen Olbrajt Prištini i podizanje njenog spomenika. Nije, međutim, jasno zašto Beograd ulazi u takvo okruženje. A da ne govorimo o Toniju Bleru koji je savetnik vlasti u Srbiji.

Da Vas podsetimo:  Smilja Avramov: Da smo problem hrvatskog genocida nad Srbima postavili 1945, ne bismo doživeli 1991. godinu

DIMNA ZAVESA

U celini, veoma su komplikovane okolnosti i potrebni su velika veština i politička hrabrost da bi se Srbija vratila u ofanzivniju poziciju. Trenutno je Srbija u defanzivi jer je prinuđena samo da reaguje ili da ne reaguje na agresivnost Albanaca i njihovih zaštitnika. Pa šta bi onda trebalo činiti? To je, naravno, teško pitanje, ali možda bi bilo korisno krenuti od političke realnosti dosadašnjih pregovora. Činjenica je da je dosadašnja kosovska politika, i srpske, i albanske i međunarodne strane doživela neuspeh. Po svemu, trebalo bi da bude jasno – dogovora o Kosovu nema i neće ga ni biti u doglednoj budućnosti.

Čak i ako ga bude, taj dogovor će pre svega značiti uvod u novu krizu, daleko ozbiljniju od sadašnje. To nije dobro ni za Srbiju a, iskreno, ni za Kosovo. Ali da li je to možda i bio cilj međunarodnih „prijatelja“? Sve je bilo kupovina vremena.   Otežavajuća okolnost za Srbiju su Briselski sporazumi i život je pokazao da je taj dokument bio istorijska greška. Zato bi u postojećim okolnostima Srbija trebalo da privremeno suspenduje Briselske sporazume i postavi jasne uslove za obustavu suspenzije. Za to postoji i pravni osnov jer druga strana, potpisnica sporazuma, nije ispunila svoje obaveze.

To bi mogao da bude efikasan potez i jasna poruka odlučnosti, jer je primetno da je Zapad uplašen da se baš to ne desi. Na taj način bi, međutim, nastavak pregovaračkog procesa dobio potpuno drugu dimenziju i ne bi bio – kako se sada predstavlja – sveden samo na ukidanje carinskih taksi na robu iz Srbije. Ili na poruke po sistemu da „Beograd nikada neće imati vlast nad Kosovom“. Kako to uopšte može neko da zna?

Takse nisu suština problema. Takse su samo dimna zavesa kojom se prikriva neuspeh pregovora i, što je još važnije, nemogućnost postizanja bilo kakvog dogovora. Stavovi o Kosovu su u postojećem formatu jednostavno nepomirljivi, i to uz svu očiglednu dobru volju aktuelnih vlasti u Srbiji.

Siniša Ljepojević
Izvor: Novi Standard ( standard.rs )

2 KOMENTARA

  1. „Suština je u početku urušavanja čitavog kosovskog projekta. Kosovo ostaje bez naroda, Albanci masovno odlaze, ekonomija ne postoji, opada poverenje Albanaca da će Kosovo ikada biti nezavisna država, a sve to prati i početak procesa povlačenja priznanja.“

    Vi izgleda niste skoro bili na Kosovu. Kosovo je u ovih 20 godina potpuno zaokružilo državnost i suverenitet na celoj teritoriji. Institucije RKS deluju na celoj teritoriji Kosova – policija, carina, lokalna samouprava. Neka vrsta bar prećutnog priznanja od Srbije im jeste važna, s obzirom da je Srbija zemlja sa kojom imaju najdužu granicu, i najveću perspektivu za ekonomsku razmenu. ALI, priznanje je važno i za Srbiju, s obzirom da nema napretka ka EU bez toga, a samim tim ni rasta standarda…

    • A po cemu je to takozvano Kosovo zaokruzilo drzavnost kad vladaju kriminal i zlocinci?
      Ne moze pokrajina da se odcepi od drzave protivno volji vecinskog naroda i to Banditerova komisija lepo objasnjava. Republike su mogle pokrajine ne. Ustav Sbije, Rezolucija UN i Kumanovski sporazum su jos na snazi zar mislis da nas pritiskaju iz navike. Svet sve vise shvata da se agresija na Srbiju izvrsila na osnovu laznih podmetnutih zlocina, istina svaki dan sve vise pokazuje da smo mi Srbi u pravu i da jedini imamo tapiju nad pokrajinom pa cemu zaboga za prazna obecanja EU odreci se najbogatijeg dela drzave. Koja bi to drzava u svetu ucinila. Norveska je 5 puta veca od Hrvatske a broj stanovnika skoro isti pa sto ne pokloni koji otok Ruskoj manjini na severu ili fincima?
      Sad se zuri Americi i EU ucenjuju Srbiji a glume demokratski svet, pa kakva je to demokratija kakvi su to pojmovi slobode zapada ako silom tera Srbe da se odreknu svoje zemlje cak i za ulazak u EU. Pa da nas istog casa prime tamo sta bi mi dobili u odnosu na izgubljeno?
      Dali znas zasto im je toliko stalo do nase pokrajine?
      Dali znas zasto ce crnogorci da buse u moru trazeci naftu?
      Pa ne napamet danas postoji sistem kojim se otkrivaju dubine zemaljske bez vrtanja.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime