Kuda dalje?

0
83

Šta nam je činiti dan posle i kako politički dizajnirati novo društvo, učeći i praktikujući političko mišljenje i kroz (studentske) plenume?
autor:Saša Savanović

Foto: Mašina

Dok je na Autokomandi trajala 24-časovna okupacija, koja je smrdljivu raskrsnicu kojom vladaju automobili pretvorila u mesto najlepše društvenosti gde se priča, kuva, jede, pleše i peva (kao po receptu čuvene situacionističke parole – Ispod ulice, plaža!), u Novom Sadu su četvorica SNS aktivista bejzbol palicama pretukli grupu studenata, a studentkinji Akademije umetnosti polomili vilicu na nekoliko mesta i izbili zube.

Dan je počeo vešću da je o ogradu osnovne škole Jovan Popović u Novom Sadu, gde je kasnije tog dana trebalo da bude održan skup podrške učiteljima i nastavnicima škole te zajednička proslava Sv. Save, obešeno telo mrtvog belog zeca. Još jedna žrtva psihopatije koju je SNS normalizovao.

Nešto kasnije, Predsednik je u svom 573. obraćanju ove godine izjavio da su zahtevi studenata ispunjeni i pozvao ih na dijalog, te dodao da je objavljivanje nove dokumentacije o rekonstrukciji Železničke stanice u toku, da je spreman da potpiše odluku o pomilovanju za sve studente i profesore protiv kojih se vode krivični postupci, kao i da su pokrenuti postupci prema 37 osoba koji se terete za napade na studente, profesore i građane.

Prethodno je, signalizirajući promenu kursa vlasti, Ministar unutrašnjih poslova obećao da će policija obezbeđivati blokadu i preusmeravati saobraćaj, kao i da će Grad obezbediti toalete i cisterne za vodu, a da će na licu mesta biti prisutni hitna pomoć i vatrogasci.

Međutim, sav učinak slatkorečivosti, ako ga je uopšte bilo, istopio se čim je vest o brutalnom prebijanju studenata u Novom Sadu izašla u javnost. Već u 11h sledećeg dana ostavke su podneli premijer i novosadski gradonačelnik, po svemu sudeći kažnjeni jer nisu ispratili Vučićev nalog i obuzdali bandite pod svojom komandom, koji su, do popodneva, i uhapšeni.

Autokomanda. Foto: Mašina

Ko ovu dramu režira
U danima koji su prethodili događajima 27. i 28. januara, o protestima u Srbiji su se manje-više po prvi put izjasnili i svetski lideri, odnosno njihovi glasnogovornici.

Izaslanik američkog predsednika Donalda Trampa za specijalne misije Ričard Grenel osudio je nasilje i pozvao protestante da se drže mirnih demonstracija, poručivši da SAD „ne podržavaju one koji nasilno preuzimaju vladine zgrade” (za to vreme, prema jednom od prvih ukaza novog predsednika SAD, u Srbiji je najavljena potpuna obustava američke finansijske pomoći civilnom sektoru).

Istog dana, portparolka Ministarstva spoljnih poslova Rusije, Marija Zaharova, je za pobunu u Srbiji optužila „kolektivni Zapad“, rekavši da su protesti nastavak upornog, „čudovišnog stremljenja i želje Zapada da namami Srbiju u svoj zagrljaj koji sigurno nije prijateljski“, a portparolka istog Ministarstva Kine, Mao Ning, da Peking veruje da „Beograd ima dovoljno mudrosti i kapaciteta da očuva mir i stabilnost u društvu i nastavi sa razvijanjem“.

Da Vas podsetimo:  Sumanuto izjednačavanje Srpske i NDH

Ne zaboravimo ni EU koja, po svom starom dobrom običaju, ćuti i „prati situaciju“, dok istodobno u Briselu, uoči debate o projektu Jadar u Evropskom parlamentu, organizuje prikazivanje Rio Tintovog propagandnog filma u kome se pokret protiv rudnika blati, a otpor proglašava neosnovanim, sve sa ciljem istog onog razvoja, odnosno „napretka“, o kome je govorila Mao Ning.

Izgleda da autonomija i stvarni politički suverenitet koji su studenti sa svojim blokadama ustanovili „does not compute“ ne samo u glavi našeg vrhovnog gospodara, koji najviše što ume da uradi je da ga diskredituje kao „obojenu revoluciju“, nego da ga ne mogu razumeti ni njegove imperijalne gazde kojima je, po svemu sudeći, nejasno da može da postoji autentična politička volja i delovanje, a koji nisu izraz nečijih imperijalnih težnji.

A šta je sa opozicijom
Opozicija u najvećoj meri, kao i EU, ćuti i prati, osim što proteste naravno svesrdno podržava. Dok su se s početka neki trudili da poneko svetlo reflektora bace i na sebe (na primer, mučeni Đilas i njegova tuča sa SNS pristašama), u međuvremenu su se manje-više povukli u pozadinu, shvatajući valjda da im nametanje može samo naškoditi.

Autokomanda. Foto: Mašina

Stidljivo ipak, u poslednjih nedelju dana se među opozicionim akterima pojavilo i par konkretnijih predloga za prevazilaženje krize koji su ponudili ZLF i dr Savo Manojlović (lično, pošto niko drugi u njegovom tzv. pokretu očigledno i ne postoji).

Krenimo od Sava i njegovog suvog populizma. Savo je protiv prelazne vlade, koja će, kaže, Vučiću poslužiti kao predah. Savo bi radije da on profitira na trenutnoj popularnosti studenata, da ih iskoristi za svoj politički uzlet, pa predlaže da studentski plenumi izaberu nezavisne eksperte koji će formirati vladu sa oročenim mandatom od godinu dana, a koja će da uspostavi, paz’te sad – normalan politički sistem. Šta je to normalan politički sistem, dr Savo u to ne ulazi, to će valjda eksperti. Dr Savo izgleda na zna ono što zna student Filozofskog fakulteta Janko – da smo eksperte već jednom imali, zvali su se G17, da su doleteli na krilima petooktobarskih promena, te da mi danas „živimo šesti oktobar, viziju elita koje su došle na vlast petog oktobra.“ Janko zna, a dr Savo nema pojma, da ne postoji nešto kao objektivni ili neutralni stručnjak, da su pozicije iz kojih mislimo uvek političke, dakle ideološke, te da možemo ili da pustimo da nam ih eksperti nameću ili da ih pregovaramo – idealno na demokratski način.

Da Vas podsetimo:  Analiza iz Nemačke: Vučić potkopao sve institucije, poistovetio sebe sa državom

ZLF, kao stvarni pokret koji, barem spolja, deluje uistinu demokratski, oprezno izlazi izvan okvira uobičajene (liberalne) priče o „normalnosti“ na nešto političniji teren. Oni najpre naglašavaju da prvi korak ka mogućnosti razrešenja krize mora biti ispunjavanje studentskih zahteva (koje dr Savo ni ne spominje), te podržavaju pozive na generalni štrajk, nude besplatnu pravnu pomoć i najavljuju formiranje solidarnog fonda za urgentnu finansijsku podršku ljudima u štrajku. Zatim, govoreći o usko političkoj problematici i neophodnosti smene režima, pozivaju na dijalog između političkih partija sa ciljem stvaranja preduslova „da se u Srbiji uopšte može slobodno odlučivati o tome kako država treba da izgleda i kuda naše društvo treba da ide.“ Uz to, ističu i ulogu i značaj civilnog društva i građana „za izgradnju demokratskog i slobodnog društva nakon smene režima“.

Ukratko, dok dr Savo hoće tehnokratiju uvijenu u oblandu studentskog legitimiteta, o koji bi se rado očešao, ono što ZLF predlaže, makar u naznakama, je šira demokratizacija društva.

Pustimo mašti na volju i ne budimo naivni
Uoči ostavke Vučevića i Đurića, na mrežama se proširio post u kome, pretpostavljam studentkinja, Irina Nina Zahar, još jednom podvlači studentski ključni rezon: „može cela Vlada da da ostavku, izbore možete da raspišete, prelaznu vladu da formirate, da dovedete na čelo države Đilasa, pa čak i mog rođenog ćaću, mi ćemo i DALJE da protestujemo! Mi ne tražimo ni ostavke ni smene ni izbore. Naši zahtevi nisu politički i vas ništa nismo pitali! Naš zahtev je upućen tužilaštvu, a ne vama! Tražimo pravdu, a nju nam daju samo pravosudni organi.“

Snaga studentskog bunta je upravo u ovom vrlo uskom zahtevu, u insistiranju da institucije rade svoj posao, da se zakoni poštuju, a odgovorni za njihovo kršenje kažnjavaju. Svakako, studenti su u pravu kada kažu da ovo nije politički zahtev. Međutim, ako se izmaknemo samo jedan korak dalje, ne možemo a da ne postavimo pitanje, ko donosi zakone, na koji način i za čije babe zdravlja? A to je već itekako politika.

Autokomanda. Foto: Mašina

Politika u koju dr Savo ne bi da ulazi, već bi je radije prepustio ekspertima. Ali studenti bi ipak i tamo. „Ideološki minimum svih ovih studentskih protesta trenutno jesu ti plenumi i jesu ti zahtevi“, kako je to izvrsno sročila studentkinja Mina Leontijević. Studenti su dakle stvorili instituciju koja nije zakonom propisana, koje u zakonu nema, i ona je nešto na šta su „najponosniji“, što je istakao predstavnik plenuma filozofskog fakulteta govoreći na tribini Mašine (kome nismo saznali ime, sigurna sam na njegov zahtev). Objasnio je i za šta je takva institucija sposobna: „Posle prve nedelje smo razumeli da sa plenumom možemo da rešimo čak i neke jako, na prvi pogled, banalne stvari poput toga da mi u našim WC-ima možemo da stavimo sapun, da sapuna uvek može da bude. Mi smo razumeli (…) da smo neke probleme koji su stvarno godinama bili toliko banalni, a nisu se mogli rešiti, mi mogli da rešimo dogovorom za manje od pola sata čisto zato što je postojala volja svih da rešimo jedan zajednički prepoznat problem“.

Da Vas podsetimo:  Istina oslobađa

Uspostavivši plenum kao vrhovni organ blokade studenti su otkrili šta znači političko učestvovanje u društvu, „šta znači da zajednica dela ka zajedničkim ciljevima“. Suštinsku ulogu politike – prepoznavanje zajedničkih potreba i njihovo adresiranje – studentski plenum ostvaruje „direktnim kontaktom zajednice sa samom sobom“ i to je, za one koji iskreno traže odgovor na pitanje kuda dalje, a ne gledaju da se o studentsku demokratiju okoriste, sasvim dovoljan prvi korak. Demokratizacija, ne samo univerziteta, već celokupnog društva, što da ne i u direktno demokratskom obliku (bez obzira što ga zakon nimalo ili jedva prepoznaje).

Pustimo mašti na volju! Zamislimo da univerzitetom i nakon razrešenja krize, nastave da upravljaju studentski plenumi ili slične institucije koje će uključiti i predavače i pomoćno osoblje. Zamislimo da se u razgovor o tome kakvo društvo želimo i kako da do njega dođemo uključe najrazličitije društvene grupe, na najrazličitije načine. Zamislimo da zbog tih razgovora u pitanje dovedemo postojeće zakone, pa i vrhovni pravni akt.

Neka nam u toj zamisli na pamet služi i upozorenje Džulijana Asanža, osnivača Wikileaksa i najpoznatijeg američkog političkog zatvorenika, koji je zbog iluzije da je medijska sloboda jedna od nedodirljivih zapadnih vrednosti 13 godina proveo zatočen, poslednjih 4 u samici najozloglašenijeg britanskog zatvora: „Moja naivnost je bila u tome što sam verovao u zakon. Kada se stvar izvede do krajnjih granica, zakoni su samo listovi papira koji se po potrebi politike i u političke svrhe mogu drugačije tumačiti.“ Ne budimo naivni.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime