Albanska petlja

Kuda vode srpski putevi na Kosmetu

1
1332

put_gracanicaSve je na prodaju. Nestaju srpska sela poput Preoca, Ugljara, Bresja, Lapljeg Sela. Prodaju srpskih kuća i imanja niko ne sprečava, narod je prepušten sam sebi

U Gračanici je trenutno aktuelna priča o magistralnom putu koji će proći za malo pa kroz sred sela. Taj put treba da poveže gnjilanski kraj sa autoputem za Skoplje, odnosno za Peć, Prizren, i dalje Tiranu i luku Drač. Za sve pomenute putne pravce glavne petlje se nalaze u centralnom delu Kosova i Metohije – u Širokom polju.

Novi putevi deluju impozantno. Brzina kojom se grade je neverovatna. Sve je na njima odrađeno po poslednjim standardima – kako i ne bi kada Amerikanci vode glavnu reč.

Novi kružni tok na putu Priština – Skoplje, baš u delu gde prolazi pruga, prilično je zbunio Srbe iz ovog dela Kosmeta i pitali smo se šta će tu. Kada je završen postalo nam je jasno da će se tu put iz Gnjilana spojiti sa putem za Skoplje. Ići će trasom gde je stara pruga i podeliće Gračanicu na dva dela.

Kada iz vazduha posmatrate centralni deo Kosova i Metohije, tu se sem puteva ništa dugo ne vidi. Dominiraju petlje na kojima se ukrštaju različiti putni pravci – Skoplje, Drač, Niš – asfaltni putevi koji poljoprivredna polja dele na sitne parcele, betonski nadvožnjaci ispod kojih se jedva vide kuće. Oko njih kao da nema života. Govorim o srpskim poljima, srpskoj zemlji i srpskim kućama. Svi putevi koje sam nabrojala nisu nigde drugo mogli da prođu nego baš preko srpskih imanja.

GLAVNI KRIVAC

Već sam jednom pisala o tome kako su ovim putevima razbili u komade centralni deo Kosmeta u kome živi oko 20 hiljada Srba – takozvanu gračaničku enklavu. Novim putem kroz Gračanicu, i dalje kroz drugi deo Širokog polja, čiji su Srbi vlasnici, razbijaju nas u paramparčad. Možda se trenutno to ne vidi i ne deluje toliko strašno, ali za nekoliko godina će se i te kako videti.

Gračanicu i Laplje Selo – dva najveća srpska sela u centralnom Kosovu – deli oko tri kilometara puta kroz polje. Tim putem kreću se Srbi i to je jedini put u ovom delu Kosmeta koji vodi do Gračanice, a kojim se u potpunosti izbegavaju Albanci. Sa leve i desne strane, odmah do asfalta, je obradiva zemlja čiji su vlasnici Srbi. Taj deo je poznat po ostacima rimskog naselja Ulpijana. Još 1953. godine vršena su arheološka istraživanja, gde je dosta toga otkriveno, ali je više od 90 odsto naselja zatrpano i vrećeno vlasnicima koji su tu zemlju obrađivali. Prema istim planovima Albanci poslednjih godina vrše iskopavanja, iznajmili su zemlju od vlasnika, i pre nekoliko dana su na jednom delu otvorili arheološki park. Zašto ovo pišem? Put koji pominjem proći će kroz sredinu rimskog naselja koji se prostire na oko 70 hektara, Srbi više neće imati put kojim mogu da izbegnu Albance a obradiva zemlja, koja se ne proda, će polako biti pretvorena u arheološki park.

Da Vas podsetimo:  Mir Božiji, Hristos se rodi! Srećan Božić!

Iza njiva, – ispod kojih se nalazi rimsko naselje – na otprilike dvesta metara u polju, Albanci poslednjih godina kupuju srpsku zemlju. Svi znamo da je taj deo od nekoliko desetina hektara prodat – poznajem ljude koji su tu prodavali njive za 100 ili 200 evra po aru – ali niko od Albanaca nije ništa gradio. Nikome nije bilo jasno zašto baš u tom polju Albanci kupuju imanja.

Put koji pominjem nam je sve objasnio. Albanci su znali gde će on proći i kupili su za male pare odličnu zemlju na kojoj mogu da grade restorane, benzinske pumpe, hotele i kockarnice. (To nekako najviše vole da zidaju pored važnih puteva, pa ne vidim zašto bi baš deo koji pominjem bio izuzetak.) Njihova imanja su sada odmah pored budućeg magistralnog puta. Preko puta njega je arheološki park “Ulpijana“ i sve kockice se polako slažu. Stigli su nam do grla.

Ko je za ovo kriv? Prvo oni koji su zemlju prodali ili iznajmili da Albanci po njoj kopaju, Srbi koji su u institucijama “države Kosovo“, ali čini nam se najviše država Srbija. Zašto država Srbija?

Zato što nema baš ni jedan konkretan plan kako da Srbi ostanu da žive na Kosovu i Metohiji. Kako ko na vlast dođe, trči u Brisel i trguje sa nama kao da smo roba. Narod je ostavljen 1999. godine na milost i nemilost okupatorima. Sve nade su nam usmerene ka Beogradu a odgovorli su nam Briselskim sporazumom. Poruke naših zvaičnika da to rade da bi nama bilo bolje za nas su isto što i stara izreka koja kaže; “ne lipši magarče do zelene trave“. Zanimljivo je da posle potpisivanja tog sporazuma i onoga što je usledilo na terenu, čak i Srbi koji su bili najoštriji protivnici prodaje zemlje i kuća Albancima, oni koji svoje imanje nikad neće prodati, više ne krive Srbe kada to urade. Zvuči neverovatno, ali, verujte mi, poznajem te ljude.

Da Vas podsetimo:  NVO u Srbiji - isti narativ i isti akteri iz devedesetih

Predstavnici Srba u kosovskim institucijama su priča za sebe. Oni su morali da znaju gde putevi prolaze a prstom nisu mrdnuli da se nešto drugačije uradi. Oni ništa ne vide, ništa ne znaju. Država Srbija stoji iza njih i zato sve što (ne)rade na terenu još tragičnije izgleda. Država je ta koja stvara uslove da neko negde može da živi i obrnuto. “Država Kosovo“, odnosno njene institucije u opštini Istok pokrenule su inicijativu da se u isključivo povratničkim naseljima ove opštine počne sa otvaranjem rudnika i iskopavanjem ruda i minerala koja, pazite sad, podrazumeva eksproprijaciju isljučivo srpske privatne imovine.

NEDOSTATAK OSNOVNIH ŽIVOTNIH USLOVA

Zbog takve politike narod poslednjih godina više ni ne pomišlja na to da ovde može opstati. Priča se samo o tome ko će najduže da izdrži i poslednji ode. Sve je na prodaju. Nestaju srpska sela poput Preoca, Ugljara, Bresja, Lapljeg Sela. Prodaju srpskih kuća i imanja niko ne sprečava, narod je prepušten sam sebi, i sada imate situaciju da su svih ovih godina Srbi ostali u sredinama poput Rabovca ili Starog Gracka u opštini Lipljan – to su dva mesta u potpunom okruženju Albanaca. Srbi su stradali u oba sela, ali se deo njih još uvek drži. Za njih je Gračanica sa okolnim mestima bila kompaktna srpska sredina sa jasnim stavom da odatle niko neće otići. O prodaji nije smelo ni da se razmišlja.

bresje_crkvaLaplje Selo crkvaIz tih zatvorenih sredina sada posmatraju kako nestaju velika srpska mesta i jednostavno nemaju čemu da se nadaju. Isto je i sa Srbima u Metohiji.

Mogla bih do sutra da nabrajam šta nam sve ovde fali. Na primer, u jednoj seoskoj školskoj zgradi nastavu slušaju đaci tri, četiri škole. (Sve škole iz Prištine su 1999. godine premeštene u Gračanicu i Laplje Selo i otuda gužva.) Naša država, za sve ove godine, nije imala para za novu školu. Tek će se naredne godine graditi škola sredstvima Evropske unije, sada kada je dece sve manje.

Da Vas podsetimo:  Šta nas čeka na novim izborima?

Bolnice su nam i dalje kontejneri. Porodilište ima dve sobe sa po tri kreveta, hirurgija tri sobe i ukupno 12 kreveta. Bolnicu u Lapljem Selu su podigli Francuzi, u Gračanici Grci, i tu je smešten KBC Priština. To su bukvalno poljske bolnice, kao da je ratno stanje. U njima često nema ništa od medicinskog materijala, sve sam kupiš pa ideš na neku lakšu operaciju ili previjanje. Za sve ove godine naša država ni bolnicu nije htela da sagradi. U Kliničko-bolnički centar Priština upućeno je oko 80 hiljada ljudi, odnosno svi Srbi južno od Ibra.

Ponoviću – po ko zna koji put – da je sve bilo podnošljivije dok država Srbija nije aminovala ovu okupaciju i gurnula nas u ruke “državi Kosovo“. To je bila kapisla koja je počela da runi najjače srpske sredine koje su, između ostalog, razbijene na jedan lukav i perfidan način – putevima. Tamo gde je najbrojniji povratak Srba, Albancima je na pamet palo da kopaju rudu. Izgradnju puteva ne da nismo sprečili, nego ćemo gradeći put iz Niša, koji se u ovom delu Kosmeta priključuje putu za Drač, i mi malo cementa na sve to da dodamo. Videćemo šta će biti u opštini Istok.

Nemam nameru da ovim što sam nabrojala pravdam bilo kog Srbina koji je svoje imanje ili kuću prodao, ali to je prosto naša stvarnost. Postavite se na mesto tih Srba i zapitajte se da li bi vi izdržali. Prosveta i zdravstvo su bitne karike svakog društva, a na Kosovu i Metohiji su više nego jadne. Svi koji dođu iz Beograda lepim rečima i parolama šminkaju ovo bedno stanje kao da je narod totalno neuk i slep kod očiju. Namerno ignorisanje bitnih stvari, to okretanje glave od stvarnih problema, uz sav pritisak koji od Albanaca trpimo od kada znamo za sebe, doprineli su tome da je sve više ljudi koji presavijaju tabak i kažu: “Dosta je bilo, moje dete ovde neće da raste“.

Janja Gaćeša

www.standard.rs

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime