Kultura malodušnosti i „bapski identitet”

0
1494

Glavni cilj je pripremanje Srba za čin javnog samoponištenja svojeručnim legalizovanjem američkog otimanja Kosova i Metohije. Taj rat, sa elementima brutalnog socijalnog inženjeringa, prožet je veštačkim autonegatorskim stavom i potpuno neosnovanim precenjivanjem šiptarskog faktora. Kolonijalni propagandni aparat manipuliše strahom i brigom za decu, slavi kukavičluk, podmeće da nepristajanje automatski vodi u rat i da se mora dati sve, baš sve, kako bi se taj rat izbegao. Srbi treba da rasprave da li su rod retrogradnom knezu Lazaru ili Vlah-Hamzi, čuvenom modernisti i realisti. U svakom slučaju, ništa ne sme biti rešeno bez poštenog referenduma. Poslednji je čas da narod ovde opet uzme sudbinu u svoje ruke i raskine okove izdaje lažnih elita.

Piše: Bogdan Desnica

Karikatura: Tošo Borković – KOSOVO

Specijalni rat koji se protiv Srbije već dugo vodi, po celoj širini i dubini, ovoga leta razbuktan je novim intenzitetom. Koriste se sva sredstva karakteristična za takav rat, od propagandnih i socio-psiholoških do mrežnih, ekonomskih i kriminalno-koruptivnih. Glavni cilj je pripremanje Srba za svečani čin javnog samoponištenja „pravno obavezujućim” priznavanjem otcepljenja Kosova i Metohije, te omogućavanjem da južna srpska pokrajina bude učlanjena u UN kao nezavisna država. Taj rat ima elemente i brutalnog socijalnog inženjeringa, sračunatog da izazove zbunjenost, masovnu dezorijentisanost, malodušnost, gubljenje svesti o sopstvenoj snazi i vrednostima, kao i o oružjima koja Srbi imaju na raspolaganju. Prožet je veštačkim autonegatorskim stavom i potpuno neosnovanim precenjivanjem šiptarskog faktora, kao i planskim izazivanjem straha koji bi trebalo da parališe i pasivizuje narod. Straha od novog rata i ginjenja, od ekonomskog sloma, od „ukidanja penzija”, od odustajanja imaginarnih investitora, od neizvesne budućnosti… Svi svetli primeri iz srpske istorije, kada su naši preci na slične izazove imali hrabar, dostojanstven i slobodarski odgovor, smatrajući neprihvatljivim i nemogućim život bez časti, sada se bučno proglašavaju nerazumnim, neodgovornim prema svojoj deci, smrtoljubnim. Istovremeno, kolonijalni propagandni aparat u Srbiji, svim sredstvima i sa svih raspoloživih adresa, stvarnih i fiktivnih, promoviše kao poželjne vrednosti kukavičluk, razumnost predaje, ideologiju stražnjice, ideale ništarija i konzumerističkih miševa. U toj vulgarnoj postavci, Gračanica i Visoki Dečani dođu kao marignalija u odnosu na epohalno otvaranje jedne robne kuće, tog velikog svetilišta Vučićeve kolonijalne i šizofrene Srbije.

Videli smo to mnogo puta u epohi „antiratova trećeg talasa” (Tofler). Nema tu ničega novog ni originalnog. Specifičnost ovoga čemu sada prisustvujemo je u činjenici da ovaj specijalni rat visokog intenziteta u najvećoj meri vodi zvanična vlast u Srbiji protiv sopstvenog naroda, njegovog većinskog opredeljenja i najdubljeg osećanja, njegove istorije, kulture, vere, vrednosnog sistema, etike, časti, notornih nacionalnih i državnih interesa (uključujući i bazične ekonomske i bezbednosne interese). Po tome, i po nizu drugih neporecivih pokazatelja, ovo nije srpska vlast nego instalirana kolonijalna uprava u Srbiji.

Karikatura: Dušan Petričić – BRISELSKI POBEDNICI

KAD ĐAVO DOĐE PO SVOJE

Stvar je naizgled vrlo banalna, lako čitljiva i plitkoumna, ali bi posledice, ako Srbija podlegne dugotrajnim specijalnim dejstvima, mogle biti strašne i dalekosežne.

Postoji očigledna provalija između onoga što Vučićeva postradikalska vlast proizvodi za domaću upotrebu i na osnovu čega (uz druge manipulacije) dobija izbore, te onoga na šta se u faustovskom ugovoru obavezala pred dokazanim neprijateljima sopstvene zemlje. Na jednoj strani su Ustav Srbije, zakletva na Miroslavljevom jevanđelju, izvorni i prirodni patriotizam, teritorijalni i moralni integritet, slovenofilstvo i tradicijsko evropejstvo, predizborni „migovi” i baza u Nišu… Na drugoj strani je faktičko ustupanje teritorija i resursa neprijateljskoj Severoatlantskoj alijansi, ostavljanje na cedilu Srba na Kosovu i u Crnoj Gori, napredak ka EU pod vrlo štetnim i ponižavajućim uslovima, (in)direktno priznavanje otcepljenja Kosova, odnosno potpuna i teško popravljiva veleizdaja nacionalnih i državnih interesa.

Sklon diletantskom teatru, idejnoj šizofreniji i manipulaciji, uveren da je šibicarsko zbunjivanje prostog sveta i srozavanje izmučenog naroda u pučinu veliko političko umeće, rado bi se Vučić još vozikao po ta dva međusobno isključujuća koloseka. Dopada se njemu da sluđuje i sopstvene inferiorne pristalice, zadržavajući (kako kaže profesor Milo Lompar) „el-de-peovsku politiku i radikalsko članstvo”. Ali onaj rok iz faustovskog ugovora ističe. I njemu, na širem planu i njegovim nalogodavcima iz Evroamerikane, koja na svim makropoljima očigledno gubi tlo pod nogama. Sasvim se, dakle, primakao čas za ključnu stavku na koju se, po svoj prilici, obavezao da bi došao na vlast: priznavanje nelegalnog otcepljenja Kosova i trajno punopravno odricanje od neizmerno važne srpske pokrajine. To je čas kada i dobronamerni ljudi iz njegovog dosadašnjeg okruženja, pa i najprostodušnije naivčine (ukoliko nisu dopale u sasvim beslovesno stanje), naprosto ne mogu da ne vide: Aleksandar Vučić i kolonijalna struktura koju trenutno on predvodi potpuno su istupili iz sistema nacionalne odgovornosti i jedino čemu će se povinovati su zahtevi njihovih inostranih nalogodavaca. Ako neko želi da se podrobnije obavesti o kakvom mehanizmu je reč, neka pročita izvanrednu studiju Dezerterstvo elita u epohi katastrofa počivšeg prof. dr Aleksandra Panarina, velikog ruskog politikologa.

Da Vas podsetimo:  Od pogibije Jusufa Čehajića i nestanka Sima Kljajića prošlo 32 godine

Zbog svega toga je specijalni rat kolonijalne uprave toliko pojačan ovog leta.

Nije više nikakva tajna da se koriste i visoke tehnologije, od visokofrekventnih talasa, preko hemijskih sredstava raspršivanih iz vazduha i veštačkih udara na klimu, do manipulacije virusima i alergenima. (Srbija je pretvorena u veliku eksperimentalnu zonu u kojoj se, pored ostalog, proučava mogućnost uticaja na imuno-sistem, volju, psihološko stanje i „radikalnu promenu svesti” velikih socijalnih grupa na unapred definisanom prostoru.) Neki kredibilni naučni instituti sa područja Novog Sada, Beograda i Niša raspolažu merljivim pokazateljima o takvim aktivnostima, ali je objavljivanje pod strogim embargom (imali smo uvid u egzaktne izveštaje, no detalje, zbog zaštite izvora, ne možemo pominjati).

U SLAVU BESRAMNOG KUKAVIČLUKA

Druge aspekte ovog bizarnog specijalnog rata protiv sopstvenog naroda ostavićemo ljudima iz odgovarajućih struka, u nadi da ih oni neće prećutati. (Kao što napisa Branislav Matić: „Ko im sada prećuti — neka ćuti doveka. Ko se sada napravi da ne vidi — neka toliko vidi do Sudnjega dana.”) No sada je veoma važno ukazati na jedan naročit momenat: orkestrirano stvaranje kapitulantske atmosfere u Srbiji, kombinovane sa maloumnim predstavama o istoriji, geopolitici, geoekonomiji, međunarodnim odnosima, i pokušaj da se sva ta nižerazredna optika podigne do razmera kulture malodušnosti i zaborava. Problem odlično uokviruje prof. dr Milomir Stepić, jedan od vodećih srpskih geopolitikologa današnjice:

„Čujemo poruku ‘Ustav pod mišku, pa ako možete idite u Prištinu’, pozivanje na ‘realnost’, ‘odbacivanje mitova’, na brigu za ‘budućnost naše dece’, da bi izbegavanje novog rata trebalo da bude naša ‘crvena linija’, koliko ćemo imati albanskih poslanika ‘čak i da nam vrate Kosovo’… (…) Nikada nismo čuli nekog političara (bivšeg ili sadašnjeg, na vlasti ili u opoziciji), akademika, biznismena, novinara, glumca… da u Zagrebu, u vreme postojanja Republike Srpske Krajine, maliciozno sugeriše Hrvatima da uzmu ‘Ustav pod mišku, pa ako mogu odu u Knin’. Ne — oni su se spremali da promene ‘realnost’. To ne znači da su manje od nas ‘brinuli za budućnost svoje dece’ kada su ih mobilisali za ‘Oluju’. U Sarajevu niko ne pomišlja da prihvati realnost Republike Srpske, već se sve čini da se BiH unitarizuje. U Prištini niko i ne pomišlja da ‘odbaci mit’ o ilirskom poreklu i autohtonosti Albanaca na Balkanu. Samo se u Beogradu kao epidemija širi kultura malodušnosti. Ili je nešto drugo u pitanju? A naša deca su mnogo sposobnija i spremnija za budućnost nego što mislimo. I ne očekuju razmaženo da im mi sve rešimo. Ne kvarimo ih!”

Sa stanovišta političke tehnologije, ovo širenje „kulture malodušnosti” sprovodi se vrlo primitivno i netalentovano. Sav naglasak je na teroru ponavljanja, „čekićanja u glavu”. Više-manje očekivani niz sasvim potrošenih političkih izvršilacai tobožnjih intelektualaca, koji više nemaju minimum autoriteta ni u svojoj sopstvenoj kući (Vuk Drašković, Čedomir Jovanović, Jelena Milić, Filip David…), dobijaju prostor i vreme u najvećim medijima i ponavljaju poznate floskule. Naravno, nadovezujući se na njih, skoro fizički izobličene od autošovinizma, Vučić nekom prostom svetu još može izgledati i kao patriota, ali ubrzano opada broj onih koji ne prepoznaju da je reč o potpuno istom narativu i istom poslušničkom delovanju. Glavni element tih istupa je plašenje naroda, iznurenog trodecenijskom krizom, da nepristajanje na otimanje Kosova i Metohije automatski znači novi rat. Tu je i direktno optuživanje da svako ko nije spreman da se „suoči sa realnošću na Kosovu” zapravo gura svoju sopstvenu decu, i celu Srbiju, u pogibelj i slom. Ne izostaje ni bestidni iluzionizam kojim se sugeriše da nas beskrajna epoha mira i prosperiteta čeka odmah pošto predamo Kosovo i Metohiju. Laž da će potom „svi naši problemi biti rešeni” i „sva nam vrata biti otvorena”. Evo, samo još ovo da im damo, pa ćemo sa Albancima živeti u miru i slozi do kraja svog života.

Da Vas podsetimo:  REM sa dva meseca zakašnjenja doneo odluku o izdavanju dozvola televizijama i radio stanicama
Karikatura: Goran Divac – USTAV

„MITOVI” U MILIJARDAMA EVRA

Ivica Dačić, ministar spoljni poslova, nosilac spornog koferčeta i drugih odlikovanja, „ja l’ Haris, ja l’ Pavaroti, ja l’ Ceca lično”, to poentira ovako:

„Učinićemo sve da ne dođe do novog rata. To je naša crvena linija.”

Takva izjava je diletantska i ispod svakog nivoa čak i u kartanju, kamoli u državnoj politici. Izjava koja jasno pokazuje da kolonijalna uprava u Srbiji više ne misli kako njene poruke zvuče pred spoljnim neprijateljima, jer se sada potpuno okrenula slamanju sopstvenog naroda.

A šta je to sve što ćete dati, ministre? Svoju majku? Sestru? Žitorađu? Niš? Kosovo i Metohiju? Svoju fotelju? Koridor za prolaz droge iz Avganistana, preko „Bondstila” i centralne Srbije, u zapadnu i centralnu Evropu? I još ćete im, pride, pevati bez bakšiša? Biće dovoljno samo da vam neko zapreti ratom i pustićete ga da vam sve uzme?

Ne treba sumnjati da Vučić nije slučajno pokrenuo „unutrašnji dijalog” u špicu letnje sezone. Kako napisa jedan lucidni uvodničar: „U brlogu zvanom ‘politika’ više od četvrt veka upravo to je najbolje vreme da se otvore i na brzinu zatvore teška pitanja, odrade prljavi poslovi, da se rasteretimo neke teritorije ili balasta dostojanstva. Da isporučimo sultanima još neku časnu glavu, stratešku firmu ili neku pokrajinu. Tako je i sad. Gradovi su poluprazni, puk omamljen vrućinom i otrovan treš medijima, hipnotisan i dezorijentisan. (…)”

Karikatura: Dušan Petričić – PROROK

Vučić računa da će do jeseni najopasnije kritike već biti izlivene u praznjikavost i „gluvo doba”, oštrice već otupljene i istrošene, a onda će i on, najesen, uvesti glavne adute u kampanju/lobotomiju i preuzeti inicijativu. Ali glavni sadržaj priče ostaće isti. Upravo taj osnovni narativ jasno otkriva krajnju neodgovornost Vučića i njegove kolonijalne uprave prema „našoj deci i budućnosti”, „prema Srbiji, precima, savremenicima i potomcima”. Nikada u tom narativu nećete čuti, na primer, da su rezerve minerala koje su u eksploataciji na Kosovu i Metohiji (prema zvaničnim podacima UNMIK-a iz 2004) vredne blizu 14 milijardi evra, da rezerve uglja premašuju vrednost od 250 milijardi dolara, da samo imovina EPS-a tamo premašuje tri milijarde evra.

„Da li sve one firme za rudarska istraživanja koje su se na Kosmet sjatile nakon uspostavljanja UNMIK-administracije, a koje rade za račun još moćnijih svetskih metalurških korporacija, na Kosovu i Metohiji tragaju za srpskim mitovima?!” pita kolonijalnu upravu u Srbiji Dragan Milašinović. „Da li Soroš, ‘Rio Tinto’, ‘Inviditi’, i ostali pomenuti i nepomenuti u ovom tekstu, na srpskom Kosovu tragaju za arheološkim nalazištima ili traže način da enormno uvećaju svoje profite? ”

Selektivnost i zlonamernost u Vučićevoj manipulaciji nazvanoj „unutrašnji dijalog” potrcrtava, pošteno i ne bez lične rezignacije, i Nikola Vrzić:

„Kad smo kod realnosti, jeste realnost da srpska zastava trenutno ne može da se zavijori u Mališevu i u Štimlju, zato niko to i ne predlaže — ali je isto tako realnost da Kosovo ne može da postane nezavisno ako mu Srbija to ne dozvoli: da nije tako ne bi nam tu dozvolu ni tražili. Zašto se, onda, ističe samo ona realnost koja nam ne odgovara, a skriva se realnost koja ne odgovara njima? Šta to govori o namerama?” (Pečat, 481/2017, 28. jul, str. 8)

BONDSTIL

VLAH HAMZA, ČUVENI MODERNISTA I REALISTA

„Ovi koji nas danas lažno predstavljaju ne mogu da dosegnu ni do tužnog, kamoli tragičnog. Naprosto su bedni u svojoj grotesknosti.” Tako je jedan vispreni čitalac Nacije 27. avgusta komentarisao Vučićevu kolonijalnu upravu u Srbiji.

Ostaće zabeleženo da se već u prvim danima manipulacije nazvane „unutrašnji dijalog” sa scene zadugo skotrljala jedna nekada veoma važna institucija: Srpska akademija nauka i umetnosti. Uvodnu artiljerijsku pripremu za Vučićevu kampanju sunovrata dala su baš tri akademika: Dušan Kovačević, Vladimir Kostić, Tibor Varadi. Istina, nije to ni blizu prvog ešalona kredibilnosti SANU, i važnija u njihovom istupanju je upotrebna vrednost onog akademiknego floskule koje su razbacivali kao dimne bombe i kukavičja jaja. (Pametnim mlađim srpskim autorima, naročito istoričarima, ostavljamo da se jednom pozabave time šta ovu trojicu povezuje međusobno, šta sa Vučićem i njegovim nalogodavcima, i da li su oni kontrainicirani u neko tajno društvo po čijim uputstvima deluju. Moguća su tu vrlo zanimljiva otkrića.) Ali upravo ova trojica isturena su napred, ispred institucije koja je nekada prednjačila u ozbiljnosti i odgovornosti, da nam sada, sa srceparajućim „bapskim identitetom” (Špengler), objasne zašto je dalekovido i mudro da odustanemo od sebe. I kako ćemo mi svoju državu i slobodu, kuću i decu odbraniti tako što ćemo odbiti da ratujemo čak i ako drugi protiv nas započnu rat.

Da Vas podsetimo:  Novinarki Isidori Kovačević prete proterivanjem iz Šapca zbog komentara o načelniku policije koji sedi u prvom redu na mitingu SNS-a

Tako su nas akademici uveli u „unutrašnji dijalog” o tome „da li smo mi rod retrogradnom knezu Lazaru ili Vlah-Hamzi, čuvenom modernisti i realisti” (Matić).

Da li su ova trojica istupila neovlašćeno, kao privatna lica, narušavajući ugled jedne tako važne institucije? Čekali smo reakciju ozbiljnih nacionalnih stvaralaca i umova u Akademiji, uključujući i neke koji su ostavili besmrtne stranice o Kosovu i Metohiji. Ali ne čusmo Milosava Tešića, Vladetu Jerotića, Dragoslava Mihailovića, Aleksandra Lomu, Predraga Pipera, Ljubomira Simovića, Mira Vuksanovića… Ni Dinka Davidova, Vasilija Krestića, Momčila Spremića, Ljubomira Maksimovića, Gojka Subotića, Danila Bastu, Časlava Ocića… Ni Svetomira Arsića-Basaru, Dejana Despića, Svetislava Božića… Ćutanje, u ovako važnom slučaju, deluje nepoštenije i neprihvatljivije, pa i jadnije, nego javno agitovanje za neprijatelja i njegovu kolonijalnu upravu.

Karikatura: Jovo Škomac

MORA SE DOGODITI NAROD

Akademik Matija Bećković izrekao je 2012. godine znamenite rečenice:

„Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? Ako je njihovo, zašto ga otimaju? A ako već mogu da ga otmu, ne znam zašto se toliko ustručavaju?”

I ove: „Jerusalim je jedini grad, a ostalo su mesta. Kosovo je jedino polje, a ostalo su poljane. Kosovska bitka je jedina bitka koja traje vekovima, a ostalo su tuče. Kosovo polje je najviši vrh naše tradicije i naše kulture. (…) Srbin je onaj koga se Kosovo tiče. Jer ono nije samo ovde na zemlji već i na nebu i svuda gde ima srpskog naroda. Kosovo je, moderno rečeno, de-en-ka srpskog naroda. (…) To je ono polje sa koga smo krenuli uvis i pod svojim imenom ubrojani u hrišćane. (…) Srbin koji kaže da je Kosovo izgubljeno zapravo je sam izgubljen.(…)”

Sada, kad je kucnuo možda i poslednji čas da se na kosovskom pitanju pokaže ko je vera a ko je nevera, Matija Bećković na „Trgu od ćirilice” u Herceg-Novom veli:

„Kosovo je vekovima bilo okupirano, ali nijedan okupator nije tvrdio da nije srpsko, ni nagonio da se Srbi sa tim saglase. Ako su gluvi za naše razloge, neka pitaju Izrael, Rumuniju ili Španiju zašto tu nazovi-državu ne priznaju i mi ćemo njihove razloge priznati kao svoje. Uzeli ste ga! Okupirali ste ga! Jači ste! Ali niste u pravu! Ne tražite da vam uz Kosovo damo i svoju čast i svoje mesto među ljudima i narodima!”

Ima tu jedna opasna pukotina, nadamo se slučajna, kroz koju bi mogla nadirati „kultura malodušnosti”: jači ste, ali ne tražite da vam uz Kosovo damo i čast… Ne, Matija! Ne damo im ni Kosovo ni čast! Što okupiraju i otmu, privremeno je, kao što je uvek i bilo. Pre ili kasnije, mi ćemo se vratiti tamo, kući, da ih pitamo otkud oni tu. I neće oni odlučivati o tome kada će to biti.

A sada, na ovom stepenu specijalnog rata koji kolonijalna uprava vodi protiv Srbije, poslednja odbrana biće Crkva i sam narod. Uz svu opasnost koja se podrazumeva kada već dođe do poslednje odbrane. I uz sav strašni i pogani pritisak koji će na poslednju odbranu biti vršen. U svakom slučaju, ništa se u ovoj stvari ne sme rešiti bez referenduma, na kojem se pitanje mora postaviti krajnje jasno. U suštini: jesmo li mi Lazarevi ili Vlah-Hamzini?

Poslednji je čas da narod ovde uzme sudbinu u svoje ruke.

facebookreporter.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime