KUPRES: TEŠKI ZLOČINI NAD SRBIMA – NAJMLAĐA ŽRTVA IMALA DVE, NAJSTARIJA 86 GODiNA!

0
344

Hrvatske snage su u periodu od 1992. do 1995. na području Kupresa ubile najmanje 250 građana srpske nacionalnosti. Najmlađa žrtva je imala dve, a najstarija 86 godina.

Stanovnici Kupresa su se paljenjem sveća i molitvom prisetili svih ubijenih i nestalih sugrađana koji su izgubili živote od 1992. do kraja 1995. samo zato što su bili pravoslavni Srbi. Hrvatske jedinice, sastavljene od pripadnika Zbora narodne garde (ZNG), Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), započele su stravičan pogrom 3. aprila 1992. kada su napale srpska sela na kupreškoj visoravni u jugozapadnoj Bosni. Brzo su napredovali, jer sa srpske strane nije ni bilo organizovane odbrane.

U toku Drugog svetskog rata u Kupresu hrvatske ustaše masakrirale su 1.038 Srba civila, od toga čak 255 dece ispod deset godina starosti! U antifašističkoj borbi stradalo je još 500 Srba iz ovog kraja.

U obimnom materijalu kojim raspolaže Fond za istraživanje genocida nad srpskim narodom navodi se da su u toku 1991. godine Hrvati u Kupresu (koji je bio većinski srpski grad) počeli da osnivaju svoje vojne jedinice. Kuće i stanovi u kojima žive Srbi noću su posebno obeležavani. Već početkom naredne godine Hrvati i muslimani počinju da šalju svoje porodice – žene, decu i stare iz Kupresa u Livno i Duvno. Poslednja dva autobusa otišla su 24. marta 1992. godine, a Hrvati istovremeno postavljaju kontrolne punktove na prilazima gradu.

Rano ujutro 3. aprila 1942. godine oko 6 sati iz pravca sela Šujica, u kome je živelo isključivo hrvatsko stanovništvo, izvršen je napad ustaških pripadnika na okolna srpska sela. Zatečene srpske meštane koji nisu uspeli da pobegnu, ubijali su na licu mesta. Samo u Donjem Malovanu toga dana ubijeno je 20 Srba.

Pola veka kasnije, istog dana 1992. godine, iz pravca Malovana, udaljenog od Kupresa 12 kilometara, čule su se detonacije i pucnjava. Pripadnici hrvatske vojske upali su u srpska sela i nemilice počeli da ubijaju civilno srpsko stanovništvo i da istovremeno pale sela. Toga dana napadnuta su i sela – Blagaj, Zanaglina, Ravno, Vukovsko, Rilići, Kupres i Begovo Selo.

U krvavom pohodu, koji je bio strašniji od onog iz 1942. godine, sa zemljom su sravnjena sva srpska sela. Na kupreškoj visoravni samo 1992. ubijeno je 150, a zarobljeno 183 srpskih civila, koji su odvedeni u brojne logore u Hercegovini i zloglasnu splitsku ‘Loru’. Sudbina mnogih zarobljenika ni danas nije poznata“, navodi se u izveštaju Fonda za istraživanje genocida.

DIC „Veritas“ u jednom od svojih saopštenja navodi kako su hrvatske jedinice, sastavljene od ZNG, HOS-a, HVO-a, 3. aprila 1992. godine napale srpska sela na kupreškoj visoravni, a gde sa srpske strane nije ni bilo organizovane odbrane.

– Brojčano nadmoćniji, bolje naoružani i sa iskustvom iz rata u Hrvatskoj, do 6. aprila zauzeli su sva srpska sela, uključujući opštinski centar gradića Kupres – podsetili su iz „Veritasa“. U dva dana ubijeno je 54 civila, nenaoružanih meštana a mnogi su odvedeni u logore po zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj, u kojima su zarobljenici prošli pravu golgotu.

Po ulasku pripadnika Vojske Republike Hrvatske i paravojnih formacija Hrvatske demokratske zajednice Tomislavgrada (Duvna) i Livna zajedno sa HOS -om, u srpsko selo Donji Malovan počinjen je pravi masakr. Hrvatska vojska opljačkala je tada Malovan, oterala seljacima stoku, mnoge kuće zapalila, oštetila seosku pravoslavnu crkvu. Civili su klani sekirama, mačetama, ubijanji su streljanjem i na različite druge načine. U svojim kućama ili u pokušaju bekstva ubijeni su između ostalog i Duvnjak Vlado (1907), Duvnjak Darinka (1935), Duvnjak Dušan (1967), Duvnjak Marinko (1922), Duvnjak Milan (1936), Duvnjak Miloš (1925), Duvnjak Mitar (1940), Duvnjak Mitar (1967), Duvnjak Svetozar (1962) i Kalnić Niko (1956). Vojislava Kalnića su hrvatski vojnici najpre ranili snajperom a potom ga usmrtili hicem iz neposredne blizine. Zlikovci nisu imali milosti ni prema ženama ni prema starcima. Domaćicu Anđu Spremo (1935) hrvatski vojnici su masakrirali pa zapalili zajedno sa njenom kućom. I staricu Savicu Spremo (72) ubili su pa zapalili a prethodno su je naterali da gleda kako joj ubijaju sina. Penzionera Simu (62) hrvatski vojnici su likvidirali nakon zlostavljanja i strašnog mučenja. U Zanaglinskoj šumi zlikovci su na najbrutalniji način ubili teško pokretnog civila po imenu Strailo Spremo, starog 83 godine. Penzionera Stojana Zubića (67) Hrvati su 6.4.1992. godine zarobili u Kupresu i zajedno sa desetinama drugih Srba odveli u logor Lora, gde je dve sedmice bio podvrgnut zverskom mučenju. Posle razmene, u teškom stanju, prebačen je u kninsku bolnicu, gdje je preminuo.

Da Vas podsetimo:  Banjska je Račak-2 – koliko još treba da ih bude da shvatimo da sa Šiptarima moramo drukčije?

Ispovest zarobljenog sveštenika

Sveštenik srpske pravoslavne crkve u Kupresu bio je podvrgnut užasnim torturama koje su nepojmljive ljudskom razumu. On je izjavio: „Dovezli su nas do neke betonske garaže i tu su nas jednog po jednog izgonili iz kamiona, a hrvatski vojnici su nas sačekivali i tukli nas drvenim kolcima. Zatim su nas sve potrpali u jednu betonsku garažu koja je bila dimenzija 3 h 4 metra, tako da smo jedva svi stali u tu garažu, a zatim su vrata na garaži zatvorili i u nju bacili suzavac od koga smo počeli da se gušimo. U ovoj garaži smo proveli zatvoreni 2-3 dana, a odatle smo kamionima prebačeni u Split, odnosno u logor u „Lori“.

Na putu kroz sam Split smo nekoliko puta izvođeni iz kamiona i svakom prilikom smo bili tučeni. Tako su meni jednom prilikom na suvo obrijali bradu i nožem su mi zasecali lice. Kada smo stigli u „Loru“, jedan po jedan smo izlazili iz kamiona i tom prilikom smo prolazili kro špalir stražara koji su nas palicama nemilosrdno batinali.

U ćeliju su svakodnevno ulazili stražari i hrvatski vojnici i crnokošuljaši i non-stop su nas tukli palicama. Ja sam posebno bio izložen tuči i maltretiranju, zadobio sam na stotine udaraca, a kada bih se onesvestio vukli su me tako po hodnicima zatvora.

U „Lori“ sam svakodnevno bio izložen tuči i maltretiranju, ponižavanju i raznim drugim vidovima nečovečnog ponašanja. Jednom prilikom su me uveli u neku prostoriju, a zatim mi vezali oči i stavili me da sednem u stolicu, a zatim su mi na slepoočnice prikopčali neke žice, pa su me polivali vodom i u isto vreme puštali struju. Nakon ovakvog mučenja ponovo su me odvodili u ćeliju gde sam bio tučen, a zatim su me jednog dana razapeli na rešetke zatvorske ćelije i tako me držali tri dana.

Da Vas podsetimo:  Srpsko pitanje u Sloveniji

Posle ovih tortura ponovo su me mučili putem struje i to tako što su mi prikopčavali žice poljskog telefona na prste i onda okretali telefon i tako izazivali protok struje. Na ovaj način su mučili i ostale zatvorenike, znam da su jednom Srbinu iz Čapljine D.F. ove žice stavljali i na testise.

Takođe su se stražari iživljavali nad nama i na taj način što su nas terali da se bijemo između sebe, da jedan drugome vršimo bludne radnje, a mene su nagonili da sa jednom zarobljenom Srpkinjom iz Kupresa, koja se zove Z., imam i seksualni odnos. Ja ovo nisam mogao da učinim, pa sam zbog toga bio izložen još većem batinjanju. Nakon ovoga hrvatski stražari su naredili Z. da izigrava konja, a meni su rekli da je jašem. Jednom vojnom starešini koga su zvali Crnogorac, stražari su odsekli uši i naterali ga da ih pojede. Takođe sam primetio da je u zatvoru bilo zarobljeno i nekoliko pilota bivše JNA, zatim predsednik SDS-a iz Čapljine. Oni su bili izloženi strašnim torturama…

MEĐU ŽRTVAMA TRUDNICE, DECA I STARCI

Na spisku ubijenih su i žene, devojke, stari i nemoćni kao i jedna trudnica. Na spisku ubijene, nestale, ranjene i zlostavljane dece nalazi se čak 54 imena. Najmlađa žrtva hrvatske agresije na Kupres bio je dvogodišnji Uroš Čegar, sin Radovana i Jelice. Uroš je rođen 21. septembra 1991. u Livnu a živeo je sa porodicom u Kupresu. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica objavljenim u knjizi „Djeca žrtve rata 1991-1995“, Uroš je poginuo 16. novembra 1993. godine u požaru prouzrokovanim padom granate ispaljene na centar Kupresa. Granatu su ispalili pripadnici hrvatske vojske tokom jednog od napada na civilne ciljeve u gradu prilikom čega su ranjeni dečakovi roditelji. Godinu dana ranije i dečak Duško Knežić, star 11 godina, poginuo je od posledica ranjavanja tromblonskom minom. Deca su bila zatočena i po logorima i tamo mučena, zlostavljana i izložena velikom nasilju.

Nažalost, devojčice, žene i devojke srpske nacionalnosti silovane su po hrvatskim logorima a neke i su danas aktivne članice Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske. Zločini nad Srbima u Kupresu nastavljeni su i nakon proleća 1992. a trajali su sve do kraja rata. Na drugi dan Božića, 8. januara 1993. hrvatski vojnici su napravili zasedu koja je sačekala kamion sa velikim brojem civila srpske nacionalnosti, koji su bežali iz svojih sela. Zasedu je organizovala je terorističko-diverzantska grupa iz Duvna-Tomislavgrada. Reč je o klasičnom zločinu nad civilima kojim su se kasnije brojni Hrvati hvalili kao velikim uspehom. U tom napadu ubijena je Anđa Jarčević (44) koja je krenula da tamjanom okadi grob muža Nedjeljka (42), koji je ubijen 6. aprila 1992. u Kupresu. Sa sobom je povela i dvoje dece: sina Vukana i kćerku Maru koji su pukom srećom preživeli napad. U besomučnom napadu hrvatskih snaga ubijen je i starina Bogoljub Lugonja (62) koji je pošao da zapali sveću za svoja dva sina koje su nešto ranije ubili hrvatski vojnici. Među žrtvama su bili i Radmila Jarčević (19), Dušanka Jarčević (59), Marko Kontić (70), Mihajlo Dragoljević (32), Momir Dragoljević (21), Cvijo Dragoljević (37), Vojo Lugonja (38), Risto Lugonja (54), Branko Lugonja (36) i Ostoja Čelebić (37).

Da Vas podsetimo:  DUŠAN KOSANOVIĆ, SRBIN IZ HRVATSKE: PUSTINjA RASTE

Smiljana Galić (39) ubijena je od strane hrvatske vojske 27.06.1992. u mestu Ravno dok je čuvala ovce.

U napadu hrvatskih ekstremista na sanitetsko vozilo brutalno su 02.11.1994. ubijeni supružnici Mitar (82) i Mara Baštić (85) a u zatvoru u Mostaru u najtežim mukama preminule su ili su ubijene gotovo nepokretna Mirjana Velemir (83) i polu-dementna Sema Kontić (84). Domaćicu Cvitu Nikić (65) pripadnici hrvatske vojske ubili su hicima iz vatrenog oružja u njenoj kući. Prilikom napada HV i HVO na Donji Malovan, zarobljen je starina Milan Duvnjak (75) koji je sa ostalim Malovančanima i Kuprešanima odveden u logore u Hrvatskoj i Zapadnoj Hercegovini. Nekoliko meseci nakon razmene podlegao povredama od mučenja.

Jedan od zaboravljenih ali jednako strašnih događaja zbio se 22.10.1994. kada su pripadnici hrvatske vojske u napadu na Kupres ubili dve devojke – Ljiljanu Duvnjak (25), koja je bila u poodmakloj trudnoći i njenu prijateljicu Đuku Kanlić (26) iz Novog Sela. Starog Peru Krndiju (1911) ubili su 12.9.1994. u Šemenovcima hrvatski vojnici dok je pokušavao da peške da napusti selo. Najpre je zarobljen i mučen pa likvidiran. Radojku Marjanović (37) ubili su pijani hrvatski vojnici dok je čuvala stoku. Mitar Knežević (1938) ostao je u svojoj kući kada su se 12.9.1995. VRS i stanovništvo povukli iz Blagaja. Pronađen je mrtav u martu 1996. godine. Na području Kupresa porušene su, oštećene i demolirane sve pravoslavne crkve. Na hrvatskoj strani nije bilo civilnih žrtava što dovoljno govori o tome da srpska vojska uprkos brojnim žrtvama i stradanjima nijednog trenutka nije pomišljala na osvetu. Srpska strana nije prekršila nijedno pravilo Ženevske konvencije niti je počinila bilo kakav zločin nad hrvatskim življem o čemu su svedočili i sami Hrvati.

U mestu Malovan postoji spomen obeležje gde su uklesana imena i fotografija meštana koji su ubijeni u poslednjem ratu samo zato što su Srbi. Za veliku pohvalu je činjenica da takav memorijal postoji i čuva sećanje na nedužne žrtve. Meštani Kupresa izrazili su nadu da će u bliskoj budućnosti biti izgrađena i spomen soba gde bi bile postavljene fotografije svih civilnih žrtava ubijenih u gradu i drugim selima oko Kupresa kako bi mladi naraštaji učili istoriju iz prve ruke, na osnovu relevantnih činjenica i podataka. Neka nas likovi tih nedužnih žena, staraca, dece, omladine, branilaca večno podsećaju na tragediju koju je srpski narod doživeo ali i na hrabrost i junaštvo koje su srpski heroji pokazali braneći svoj kućni prag.

Za opisanu golgotu kupreških Srba, iako se znaju imena svih žrtava i više od stotinu učesnika u njihovom stradanju, još niko nije procesuiran. Od oko 5.000 Srba po popisu iz 1991. godine, na Kupreškoj visoravni sada živi njih 500 do 600, ističu iz “Veritasa”.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime