Kutiljerov plan kao dokaz da Srbi nisu planirali istrebljenje nesrba u Prijedoru 1992.

0
373

O ratnim sukobima na području Prijedora tokom 1992. godine i propagandi o „bijelim trakama“ i „genocidu“ nad nesrbima u Prijedoru opširno sam pisao ranije. Vidjeti: U POSLjEDNjI ČAS: Odbrambena akcija prijedorske policije 30. aprila 1992; NAPAD MUSLIMANSKO-HRVATSKIH SNAGA NA PRIJEDOR 30. MAJA 1992. GODINE; NAREDBA KOJA JE OZVANIČILA GRAĐANSKI RAT U BIH; RAZBIJANjE MITA: „Bijele trake“ u Prijedoru 1992. Godine (proširena verzija).

Sada želim da ukažem na jednu činjenicu kojoj se ne poklanja dovoljno pažnje, a koja pobija sve teorije da su Srbi u Prijedoru, ali i na prostoru čitave Repiblike Srpske, planirali istrebljenje muslimana i Hrvata. Riječ je o Kutiljerovom planu.

Na početku jugoslovenske krize, a za nas najbitniji dio te krize odnosi se na tadašnju SR BiH, međunarodna zajednica organizovala je više konferencija i mirovnih planova preko kojih se nastojalo spriječiti krvoproliće u državi koja se raspadala. Raspadanje Jugoslavije bilo je obilato pomagano i od strane zapadnih sila i islamskih zemalja. Kutiljerov plan bio je prvi u nizu mirovnih planova. Kutiljerov plan je nastao kao produkt Konferencije o Jugoslaviji pod vođstvom lorda Karingtona i bivšeg portugalskog premijera Žozea Kutiljera.

Kutiljer je kao predstavnik Evropske zajednice u cilju rješavanja jugoslovenske krize, vodio razgovore sa nacionalnim prvacima u BiH (SDS, SDA i HDZ). U tom duhu je u Sarajevu 14. februara otpočela Međunarodna konferencija za BiH, kojom je rukovodio bivši portugalski premijer. Iako su pregovori bili puni nesuglasica i maksimalističkih zahtjeva sve tri strane, lideri sva tri naroda u BiH su 18. marta potpisali Osnovne principe ustavnog uređenja BiH. Tim principima je dogovoreno da tadašnja BiH ostaje u svojim republičkim granicama, a unutrašnje uređenje bilo bi uređeno u obliku tri konstitucijalne jedinice koje bi bile formirane prema nacionalnom principu. Time bi 13-15% stanovništva ostalo van granica svojih nacionalnih jedinica, ali bi i rat bi spriječen.

Da Vas podsetimo:  Od egzodusa sarajevskih Srba 28 godina

Karta BiH prema prvobitnom Kutiljerovom planu (Vikipedija)

Završna sjednica ovih pregovora održana je 30-31. marta 1992. godine u Briselu. Na toj sjednici osnovni principi su dopunjeni sa tri nova dokumenta koja su za cilj imala sprovođenje mirovnih pregovora u djelo, poštovanje prava nacionalnih manjina i slično.

Prema Kutiljerovom planu, Prijedor je trebao pripasti muslimanskoj upravnoj jedinici unutar BiH. Kada su svi pristali na taj plan, odbio ga je Alija Izetbegović koji je nakon pristanka na Kutiljerov sporazum, razgovarao sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji, Vorenom Cimermanom i odlučio da promijeni stav i ne prihvati ovaj sporazum. Dok je Karadžić bio zadovoljan postignutim sporazumom, prema riječima samog Kutiljera, Izetbegović je uvijek odstupao od onoga što je već prihvatio da učini. Ovo pobija sve teoretičare koji žele da dokažu da su Srbi u Prijedoru planirali istrebljenje muslimana i Hrvata, jer zašto bi inače srpski predstavnici pristali da Prijedor pripadne muslimanskoj strani?

Ipak, druga strana prelazeći preko vjerolomstva svoga lidera, optužuje srpsku stranu u Prijedoru da se protivila Kutiljerovom planu i da je zato navodno preduzela pripreme za rat. O tome npr. Mesud Šadinlija piše: „Nakon objelodanjivanja prvog međunarodnog koncepta rješavanja krize u formi Kutiljerovog plana, po kojem je Prijedor trebao pripasti konstitutivnoj jedinici sa bošnjačkom etničkom većinom, srpski vojni i politički faktori su počeli sa pripremama za nasilno preuzimanje vlasti u Prijedoru.“[1]

Druga verzija karte BiH prema Kutiljerovom planu (Vikipedija)

Gospodin Šadinlija ne samo da prećutkuje činjenicu da je Izetbegović odbio Kutiljerov plan i da je on najodgovorniji za početak sukoba u BiH, nego iznosi dezinformaciju kada srpsku stranu optužuje da se nije slagala sa mirovnim planom i da se zbog toga počela da „pripremama za nasilno preuzimanje vlasti u Prijedoru“. Nije mu ni na kraj pameti da se prisjeti npr. riječi Mirze Mujadžića, jednog od glavnih organizatora muslimanskih paravojnih formacija u Prijedoru, koji se u jednom svom feljtonu prisjetio da se muslimanska strana još polovinom januara 1991. godine, odlučila na vojno rješenje krize u BiH. Takođe, početkom jula 1991. godine, Rusmir Mahmutčehajić, na jednom sastanku regionalnih odbora SDA, izjavio je da: „Treba početi intezivne aktivnosti na pripremama odbrane muslimanskog naroda od genocida, odnosno potpunog uništenja.“ Vidimo da je priča o genocidu nad muslimanima u BiH, projektovana još prije bilo kakvog sukoba. O tome vidjetu u tekstu: U POČETKU BIJEŠE „GENOCID“ (Propaganda u BiH 1991-1992).

Da Vas podsetimo:  Princip govorio da je Jugosloven, a ne Srbin

O planu i jačini muslimanskih paravojnih snaga prije sukoba u Prijedoru posvjedočio je komandant Patriotske lige Meho Kariška zvani Kemo. „Imali smo dosta naoružanja u tom dijelu naše zemlje. I mi smo se u to uvjerili , a to i sad tvrdi Mirza Mujadžić, koji je za taj prostor bio najodgovorniji. Dakle, Patriotske liga je tamo mogla pružiti jači otpor nego što je pružila. Izgleda da su neki ljudi iz Sarajeva procijenili da na tim prostorima nemamo šanse da se odupremo. I to je uticalo da se u sanskoj dolini dogodi ono što se dogodilo.“[2]

Ulje na vatru dolila je i Evropska unija koja je 6. aprila 1992. godine, priznala BiH kao nezavisnu državu iako je srpski narod bio preglasan, a muslimanski lider izigrao postignuti mirovni sporazum. Tom priznanju prethodila je opšta mobilizacija koju je 4. aprila 1992. godine, proglasio muslimansko-hrvatski dio predsjedništva BiH.[3] Vojska Republike Hrvatske je još početkom marta 1992. godine, prešla Savu i zauzela Bosanski Brod i nastavila u savezu sa muslimansko-hrvatskim snagama iz Posavine, borbe protiv JNA i srpske vojske.

Kada sve ove činjenice stavimo u kontekst početka sukoba u Prijedoru, nema govora o nekakvom planu srpskih predstavnika da se izvrši istrebljenje nesrba u Prijedoru. Zločina je na žalost bilo, ali oni nisu sprovedeni kao dio nekakvog sistemskog plana istrebljenja, nego su uzrokovani stanjem na terenu, nepostojanjem čvrste kontrole centralnih srpskih vlasti nad zbivanjima u Prijedoru i neriješena pitanja iz prošlosti sa akcentom na Drugom svjetskom ratu. To ne može biti opravdanje zločina, ali isto tako ne može se naturati priča o navodnom genocidu nad nesrbima u Prijedoru, „bijelim trakama, nevinošću muslimansko-hrvatske strane u ovom sukobu i slično. Suočavanje sa prošlošću mora da ide u sva tri smjera, ako želimo ostvariti normalan život za sve građane Prijedora. Nastavak kampanje satanizacija Srba u Prijedoru i Republici Srpskoj nikad neće dovesti do stabilizacije međunacionalnih odnosa.

Da Vas podsetimo:  Slovenac po rođenju, Srbin po opredeljenju: On je komponovao srpsku himnu, a zbog testamenta na ćirilici Austrija mu oduzela imovinu

[1] M. Šadinlija, „Teritorijalna odbrana Republike Bosne i Hercegovine na području Prijedora od aprila 1992. do aprila 1993. godine“, u: Priloz, br. 45, Sarajevo, 2016, 259.

[2] “Oslobođenje“, Sarajevo, 14. 01.1999, str. 19; Citirano prema knjizi Miroslava Toholja, Crna Knjiga – Patnje Srba u Bosni i Hercegovini 1992-1995, II, Cetinje, 2000, 474.

[3] Manojlo Milovanović, Istine i zablude o ratu u Bosni i Hercegovini (1992-1995. Godine), Banja Luka, 2005, 13.

 

Izvor: Boris Radaković

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime