Laza Kostić

0
2207

Laza Kostić nije samo jedan od vodećih srpskih pesnika, dramatičara, novinara, prevodilaca, omladinskih ideologa, boraca za narodno oslobađanje, zaverenika – on je takođe i jedan od najznatnijih mislilaca koje je dao srpski narod. Njegova misao, njegova teorija sveta, iznesena u dve malo poznate filozofske knjige, dugo je bila nipodaštavana, kao pesnička „mistifikacija“, kako ju je neopravdano nazvao Skerlić. Sve što je radio i uradio Laza Kostić bilo je olako proglašeno mistifikacijom, besmislicom, preteranošću, ačenjem. Međutim, Lazina teorija sveta, pisana jezikom pesničkim a ne stručno filozofskim (mada je Laza savladao bio filozofske sisteme svoga doba više i bolje no ijedan srpski pisac toga vremena) – spada u značajne priloge evropskoj misli XIX veka. Doktrina Laze Kostića, zasnovana na dubokom proučavanju i oštroumnom opažanju, nije samo tako neka ovlašna ćud pesnikova; ona daje snage i poleta čitavom Lazinom pesničkom delu. To je misao dosledno dijalektička. Doktor Dušan Nedeljković u svojoj francuskoj studiji o Lazi Kostiću naziva Lazinu koncepciju „pankalizmom“, tojest dijalektikom prirode u kojoj se oprečne snage vazda tako ustremljuju da borbom ostvare što veću lepotu.

Filozofija istorije našeg savremenika, engleskog profesora Tojnbija, vrlo je bliska shvatanjima Laze Kostića. Tojnbi vidi u pojedinim ljudskim kulturama borbu oprečnih snaga, koje se međusobno izazivaju, pa ako je „odgovor“ dostojan „začikavanja“, ako udar nađe iskru u kamenu, onda dolazimo do „velike kulture“; ako li pak ne, – sinteza se ne ostvaruje, raspe se. Laza Kostić je verovao da se velike ljudske sinteze ostvaruju najmoćnije kroz umetnost, i da je uspon, kroz borbu, ka lepoti, najvažnije obeležje svih ljudskih stremljenja. Na taj način, i preko Tojnbija, i preko Boldvina, i preko Djuia, Laza Kostić je u srži mnogih savremenih tumača istorije i nauke. Zamisli Laze Kostića u skladu su sa današnjom nuklearnom teorijom po kojoj su ogromne sile, na sve strane, uhvaćene u koštac, pa i u najmanjem atomu! Laza Kostić nije bežao od opreka već ih je smatrao smernicama preko kojih se ide ka sintezi, koja ih sve prevazilazi kao veća, konačnija i bitnija lepota. Za Lazu je harmonija, koju su Grci prvi otkrili i obožavali na ovoj planeti – najveći ljudski podvig. Samo što Laza ne misli da se lepota lako daje. Potrebne su znatne sile u strasnoj borbi. Lazin književni protivnik, profesor Bogdan Popović, u strahu da se harmonija ne poremeti, odbacio je sve što je rogobatno, mahnito, samosvojno, krvavo, promuklo. Bogdan Popović i njegova škola hteli su beznapornu, lako prihvatljivu i mlitavu harmoniju. Bogdan Popović je to izrekao ovim rečima: „pesma treba cela da bude lepa“. I zato je u svoju Antologiju srpske lirike uneo uglavnom bojažljive i zimogrozne pesmuljčice. Laza Kostić je stvaralac koji veruje u moćnu harmoniju, i koji je ostvaruje. Moćne stvaraoce titane Laza Kostić je pre svega našao u staroj Grčkoj, koju je voleo i razumeo urođenim čuvstvom. Tamo je našao Prometeja koji se buni protivu Zevsa, oca bogova, i pomaže ljudskom rodu. Toga veličanstvenog čovekoljupca Zevs je prikovao za kavkasku stenu i postavio orla da mu večno kljuje utrobu. Ali Prometej ne zna za ustuk. Eshil, grčki titan-tragičar, koga Laza Kostić ima vazda pred očima, prorekao je Prometejevu pobedu. Laza Kostić vidi i u srpskom narodu titana Prometeja. Bajron, engleski pesnik pobune protiv razdoblja računice i ćiftizma, traži od svoga naraštaja da bude prometejski. Bajron je zatalasao moćne slovenske pesnike: Puškina, Ljermontova, Mickijevića, Branka Radičevića, Đuru Jakšića i Lazu Kostića. Prometeja, dobrotvora čovečanstva, opeva i Gete: po Geteu je Prometej dao ljudima vatru koju je ukrao od bogova, dao im je da bi ljudi ostvarili kulturu veću od samožive kulture Olimpa. U Prometeju Gete vidi sudbinu Evrope. Prometej se buni ne radi puke pobune, već u službi više kulture i veće lepote.

Da Vas podsetimo:  Krvavi Božić u Kravici

Titane je Laza Kostić tražio i našao i kod Dantea, i u našoj narodnoj pesmi. Ali Laza Kostić ne bi bio i sam titan kad bi se zadovoljio onim što je zatekao i nasledio. On smatra da se ni srpska narodna pesma ne sme zadržati onde gde je stala, već da mora da se ukrsti sa zapadom. Ukrštajući se sa istokom dosada, dala je takođe veličanstvene obrasce dobra i zla.

Bila je kod nas čitava jedna pesnička škola koja je tapkala u mestu, imitirajući narodnu pesmu kao savršenstvo moralno, lirsko i pesničko. Za Lazu Kostića sva su savršenstva privremena, – uvek se ide ka sveobuhvatnijem. Laza Kostić je obožavao Šekspira, tog idola germanske i slovenske romantike, smatrajući, po staroj izreci, da je Šekspir, posle boga, najviše ljudi stvorio.

Kostić je hteo da bude srpski Šekspir, da udahne života pesničkom bezmerju palih srpskih ličnosti. One su, do Laze, uglavnom bile blede na našoj pozornici, govorile su sanjivom i mlitavom uzvišenošću, i nisu bile kadre da izdrže čak ni blagi lahor iza kulisa. Ličnosti pak u tragedijama Laze Kostića proždirane su unutrašnjim plamenom, one žive zasenjenim i zanesenim životom. U njima se ispoljavaju mnogobrojni ukrštaji uzavrelih snaga koje jedna drugu stalno začikuju i prevazilaze. To su ukrštaji jave i sna, krvi i tla, nade i beznađa, lepote fizičke i lepote moralne, jeze i slasti, vere i sumnje, ploti i duha, snohvatica i opipljive stvarnosti, čojstva i neljudskosti. Oni su jezivi i žarki. Ta bića deklamuju i vrište, plaču i smeju se kroz plač, ona se ne stide ni suza, ni krikova. To su pravi romantični junaci, ali jednostrani nisu, kao ni kod Igoa. Oni su ukršteni. Maksim Crnojević je zračni knežević koji je bio najdivniji Srbin i najneodoljiviji lepotan, pa se povrgao, kao u starinskoj zloslutnoj bajci, posle boginja, u najružniju rugobu. Nikakve mađije iz hiljadu i jedne noći ne mogu da ga spasu. Maksim Crnojević gore pati no Igoov Kvazimodo i Šekspirov Ričard Treći: jer je Šekspirov Ričard Treći od rođenja ružan i hrom, a Kvazimodo odvajkada rugoba. Maksim, pak, prošao je svu likovnu skalu od najlepšeg do najružnijeg. Tu skalu prelazi zatim i u moralnome području – sudbina ga nagoni. Strasti se kaleme na strasti.

Pera Segedinac Laze Kostića najpre je bio najodaniji carski graničar. On se provrgava u najdoslednijeg caromrsca. Uvek kod Laze taj ogromni raspon u karakteru, u svemu ljudskom i neljudskom; antiteza je romantična, ali je ona ne samo nagoveštena, već i doživljena. Opake ličnosti Laze Kostića nisu samo makijavelistički hladne i proračunate, kao makijavelistički obrasci Marloa; one su kod Laze Kostića poprište gorostasne borbe dobra i zla. Izdajnik mitropolit Vićentije Jovanović, kod Laze Kostića, svestan je i dobrog i lepog, kao i Miltonov Sotona. U ličnostima Laze Kostića i pakao je i raj. Klavijatura je njegovih čuvstava ogromna. Ima u njemu starinskog rascepa bogomilskog, ali on taj rascep vazda hoće da premosti višom sintezom. Skerlić je zamerio Lazi Kostiću to bogomilstvo, ističući da ono nije naše već da dolazi sa istoka. Međutim, Laza Kostić našao je taj rascep i tu sintezu ne samo u našoj narodnoj pesmi Ognjena Marija u paklu, već i u staroj Grčkoj, na klasičnom balkanskom tlu.

Da Vas podsetimo:  Ležimirac je prvi ukoričio i povezao Sretenjski ustav!

Razmer kojim se Laza Kostić poslužio u svojim tragedijama jeste Šekspirov, odnosno Marlovljev, plahi jamb, što je moguće više zadičen jednosložnim rečima i izvanrednim kovanicama. Uglavnom kod Kostića preovlađuje nešto uzburkano, što bih ja nazvao „psihološkim jambom“, nešto što je kadro da slogove povuče u nebesa, da ih iznenada preobrazi, kao kad Šaljapin od jednog običnog sloga napravi izliv jezovita značaja, neočekivan i katastrofalan. Ima tu krikova i vriskova, pa i šapata, koji ubeđuju više no bilo kakva štura obaveštenja.

Harmonija Laze Kostića najveća je, najsažetija, najjedrija koja postoji u srpskom stihu. Skerlić ju je nazvao „uglastom“. Ona je možda uglasta, ali kao munja kada zapara nebo. Laza Kostić udružuje reči, pojmove, uzlete, da od njih otvara tečnu bujicu srpske melodije, kojoj nema slične. On je čarobnjak srpskog jezika, kao Nastasijević, kao Crnjanski. On pravi kovanice koje nisu uvek srećne, ali kad su srećne, one usreće svako uho, svaku našu duhovnu i čulnu slutnju i strepnju. Ništa lakše no tražiti začkoljice te vrste u tekstovima Laze Kostića. Svega toga ima izobilno i – u Šekspiru. Samo, tu se mi vazda pitamo: nije li to neophodni preduslov za nešto veće, da se reč digne iz ponora u zračne visine?! Jeste!

Laza Kostić je prevodio Šekspira kao niko. U njegovim prepevanim Šekspirovim zanosima ključa poezija, slamaju se duše u sunovrat kao pesnički prinovi. Ima tu poneki put i natezanja: pa tek odjedared bukne svemir iskonskim ognjem-samotvorom!

Lazin prevod Ričarda Trećeg najlepši je prepev otkako je Šekspira. Ima latinskih manijaka koji su prevodili Getea – na latinski, da bi ga dobili u potpunijem vidu. Meni se čini, poneki put, da Lazin prevod Ričarda Trećeg bezmernije deluje od izvornika, jer smo mi na tlu Vukašina kralja možda predodređeniji za razumevanje njegovo nego Englezi.

Zamerali su Lazi Kostiću da je isuviše bujan. Bez te bujnosti i takvih ognjeva, pa i nejasnosti, šta bi i bio Šekspir? Ja zameram velikome ruskom pesniku Pasternaku što je isuviše jasno preveo Romea i Juliju. Najveće, nesvodljive misterije ljudskog opstanka moraju u sebi da sadrže i nešto skrovito i zagonetno. To je propovedao još Aristotel. Zamerali su, na kraju krajeva, Lazi Kostiću što je bio pesnik. Pesnik ne može drugačije. On mora da bude veran sebi, da bi bio veran svetu koji presazdaje. Ako pođe izvan svih nadahnuća, pesnik susreće samo senke i privide, a ne žive ličnosti. U snu mi nikada ne možemo da se snađemo, a ona java koja je izvan pesnikovog dosega, za pesnika je isto što i maglovit san. U snu mi posedujemo po više ličnosti i po nekoliko situacija u sebi, u isti mah. Kako da se i snađemo?

Laza Kostić je napisao najlepše lirske pesme na našem jeziku. Prva je pesma o vajaocu Minadiru koji zida labirint egipatskom caru Rampsenitu, pa zaljubljen u carevu kćer uziđuje zamršaje svoga srca u svoj neimarski kamen. Minadir umire od ljubavi, ali u smrt ljubavnu povlači ljubljenu Valadilu, i njenog oca-faraona. Ljubav nikoga nije mogla da poštedi. Sve je ostalo – prolazno, od Indusa pa do Nila. Hajneov Azra umire – sam. Ovde umiru svi, od pukog dodira ljubavi. Kod Laze Kostića ljubav je prastaro kobno božanstvo koje je on osetio ne kroz srednjevekovnu plavu Izoldu, nego kroz starofeničku mrku Astraotu. Druga je pesma između jave i sna. U njoj pisac, kao novi Edip, mora da rešava zagonetku čovekovu: gde nestaje java a gde počinje san? Čovek tu zagonetku ne može da reši. Treća njegova pesma: Santa Maria della Salute, najlepša je pesma na našem jeziku sa Crnjanskovim Stražilovom. Ona prikazuje zanos pesnikove ljubavi od koje ni jedno sazvežđe nebesko ne ostaje na svojoj putanji, u nebeskom kolovratu. Kod Dantea ljubav pokreće „sunce i ostale zvezde“. Ona je pravilo norme. Kod Laze Kostića ljubav je unela slobodu i nemir u same nebeske događaje. Više im se ne zna ni tok ni hod! Ljubav je pomerila iz temelja i sama zvezdana kola, i čitavu vasionu. Šta će biti od njih, od nje? A slast te ljubavi, izražena u srpskim zanesenim slogovima, tolika je da nikome, pa ni anđelima, nije krivo što su izgubili put! U grčkom mitu o Amfionu Teba je sazidana na taj način što se samo kamenje skladno postavljalo gde treba, uz zvuke Amfionove lire. Sve je to bilo koristan i skladan posao. U pesmi Laze Kostića, čim je svet okusio, čim su se zvezde i nebesni koluti pričestili ljubavlju koju im peva Laza Kostić – sve je izgubilo put, i uznemireni za svu večnost, nikada svoj put i neće naći: zore će da zarude gde ih niko nije očekivao, a od miline će poludeti i svi bogovi i vasionski duhovi! Sav je svet osetio od neiskazana blaženstva kome nema ni imena, ni početka, ni kraja.

Da Vas podsetimo:  Ispovest italijanskog generala: Pomagali smo teroristima na Košarama, kad smo čuli grmljavinu srpskih tenkova, mislili smo da će nas preko Albanije saterati u more!

Veličina Laze Kostića je golemo naše nasleđe pesničko. Ta poezija kadra je da nam ispuni svaki kutak duše – a samo je poeziji to i dato: da duši svaki kutak ispuni, dok su svi ostali ljudski ritmovi ograničeni na pojedine oblasti mozga i nerava. Čovek je odvajkada najosetljiviji samo na mađiju rođenoga jezika. Ona je retko konačna, ali kada dovrhuni ono što u sebi nosi, puno nam je srce, i san, i java, nje i samo nje.

Sve što je Laza Kostić napisao i izrekao – i najmanji njegov novinarski članak i esej – ima svoga ogromnoga značaja za sve nas: bilo da je Laza uspeo da kaže šta je hteo i morao, bilo da mu se mašta otela. Kad Lazi nešto ne polazi za rukom, to je kao kad kod matematičara i kozmičara Njutona poneka matematička kombinacija omane! Odmah se pitamo i moramo da pitamo: otkud to? Otkuda da se Njuton prevari u osnovama zakona verovatnoće? Čemu nas uči taj neuspeh, taj nedospev? I tek tada uvidimo: kako se ljudski um borio i rvao, sa vasionskom stvarnošću, i koji su bitni razlozi čovekovog poraza na prastarom poprištu ljudskome. I tada nam sve dođe nekako jasnije i razgovetnije. Osetimo meru i domašaj čoveka, meru genija, meru vasione.

Stanislav Vinaver
srspskaakcija.com

PODELI
Prethodni tekstHleba i Pinka
Sledeći tekstSlatko od jabuka

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime