Laži Milana Kučana i slovenački zločini 1991. – II deo

0
1468

DEMANTOVANJE KUČANOVIH LAŽI

Ova je izjava 8. i 9. jula objavljena u gotovo svim domaćim i mnogim stranim glasilima. Predstavnik Službe za informisanje, odmah po objavljivanju ove Kučanove laži, krenuo je sa mobilnom televizijskom ekipom u Saobraćajni centar u Kraljevu gde se, u kasarni u Ribnici, za vozače vojnih motornih vozila obučavao i jedan broj mladića iz raznih mesta Slovenije. Cilj je bio da se kroz razgovore sa njima, njihovim drugovima iz drugih republika i starešinama, pripremi prilog o vojnicima Slovencima i odmah, za domaću i svetsku javnost,  emituje objektivan prilog o njihovom statusu u JNA koji se, inače, ni po čemu nije razlikovao u odnosu na vojnike iz drugih republika.

U Kraljevu se otvoreno razgovaralo sa desetak vojnika iz Slovenije. Svi do jednog su sa osmehom saslušali izjavu Milana Kučana i u mikrofon, pred kamerom, demantovali njegove laži. Tvrdili su, najiskrenije, da od dolaska na odsluženje vojnog roka, do dana kada je vodjen ovaj razgovor, nije bilo nikakvih promena u tretmanu vojnika Slovenaca, kako od starešina, tako i od ostalih vojnika u jedinici. Moglo bi se čak reći, izjavili su neki od njih, da se starešine prema njima odnose  nešto blaže i tolerantnije posle nemilih dogadjaja u Sloveniji. To su, pored ostalih, jasno i glasno, u mikrofon, potvrdili vojnici: Jože Strojnic iz Novog Mesta, Roman Kosmač iz Žirija, Renato Bračič iz Ptuja, Gregor Vintar iz Novog Mesta, Matjaž Napast iz Maribora, Matjaž Mrak iz Ljubljane, Boštjan Kek iz Trebnja i Drago Trivič iz Komendra. Razgovaralo se, naravno, i sa komandantom jedinice, pukovnikom Djurdjem Milenkovićem, njihovim neposrdnim starešinama i drugovima iz Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Kosova i Metohije. Uz to, mobilna ekipa je imala sreću da se na prijavnici kasarne u Kraljevu sretne sa Bertom i Ivanom Napast iz Maribora, ocem i majkom vojnika Matjaža Napasta, s kojima je takodje pre toga obavljen razgovor. Zabrinuti za sudbinu sina, puni zebnje, potegli su dalek put od Maribora do Kraljeva kako bi se  lično uverili u opravdanost stravičnih priča koje su kružile Slovenijom o maltretiranju mladih Slovenaca u JNA.

“Istinski smo se uplašili i sa zebnjom u srcu krenuli  u Srbiju”, priča Berta Napast. “Govorili su nam da će nas Srbi uhapsiti odmah kada ugledaju slovenačku registraciju na kolima,  podvrgnuti raznim maltretiranjima i da nam neće dozvoliti da dodjemo do Kraljeva i uspostavimo kontakt sa sinom. Moram reći da nas niko na putu do Kraljeva nije zaustavio, niko nas nije mrko pogledao. Srećna sam što vidim da je sa Matjažom i ostalim njegovim drugovima iz Slovenije sve u najboljem redu.”

Da Vas podsetimo:  Evo koliko ljudi godišnje odlazi iz Srbije: POLA MILIONA SRBA ŽIVI U NEMAČKOJ!

“Ja”, uključio se u razgovor i otac Ivan, “nisam mnogo vere polagao u sve što se o JNA i našoj deci priča u Sloveniji. Pre ovoga sam dva puta dolazio u poseti sinu – prilikom davanja svečane obaveze i posle nekoliko meseci. Znam da je tada bilo sve u najboljem redu, znam da su nas ljudi, Srbi, i starešine našeg sina, izvanredno primili. Moje sumnje u tačnost propagande koja se u Sloveniji danas vodi prema JNA, čiji sam i ja vojnik svojevremeno bio, u celini su potvrdjene zahvaljujući današnjoj poseti sinu i njegovim drugovima i starešinama”.

Medijski kiks vojnog vrha JNA

Prilog iz Kraljeva ekipa je istog dana pripremila, a saglasnost za njegovo emitovanje dali su načelnik Političke uprave general Dušan Žunić i njegov zamenik, pukovnik Milan Gvero. Predvidjeno je da kraća verzija bude emitovana isto veče u udarnom, drugom,  TV dnevniku, a da se šira petnaestominutna reportaža, u okviru emisije “Dozvilite da se obratimo”, emituje u mreži JRT. Kada je sve bilo gotovo i završene sve pripreme za emitovanje priloga o vojnicima Slovencima u JNA, na scenu je stupio Kabinet saveznog sekretara za narodnu odbranu. Naređeno je da se pripremljeni prilozi i ostali snimljeni materijal u Saobraćajnom centru u Kraljevu “bunkerišu” i odustane od emitovanja,  s obrazloženjem da “Slovenci ne zaslužuju toliku pažnju, niti armija ima potrebe da se pred bilo kim pravda za očigledne laži”. Nije, medjutim, objašnjeno kako se te laži reflektuju na javno mnjenje ako ih niko ne demantuje istinom.

Izjave, slične onima koje su dali mladi Slovenci u Kraljevu, čule su se i od nekolicine vojnika Slovenaca koji su bili na odsluženju vojnog roka u Senti. Mada su bili zabrinuti, pomalo čak i uplašeni razvojem dogadjaja u Sloveniji, i oni su, poput njihovih drugova u Kraljevu, odlučno demantovali da se na  njih, na bilo koji način, gleda sa podozrenjem u jedinici. O odnosima u jedinici, drugovanju sa vojnicima iz gotovo svih krajeva zemlje i roditeljskom odnosu starešina govorili su vojnici Rado Kuhovar iz Domžala, Robert Herga iz Maribora, Boštjan Nagode iz Logateca, razvodnik Karlo Sandi iz Ljubljane i njihov komandir, takođe Slovenac, vodnik Matija Janc. Da se od prvog dana dolaska na odsluženje vojnog roka ništa nije promenilo u odnosima starešina i ostalih vojnika prema mladim Slovencima, pored komandanta jedinice – potpukovnika Josipa Stričevića, potvrdili su i vojnici: Božidar Osivnik iz Koprivnice, Hrvoje Hošnjak iz Pule, Enver Tukić iz Doboja, Ivica Štampar iz Korenice, Tihomir Kocić iz Niša…

Da Vas podsetimo:  Ćamil Sijarić: Oslobođeni Jasenovac

Materijali, tonski snimljeni u Kraljevu i Senti,  nalaze se danas u Vojnofilmskom centru “Zastava-film”. Podsećanja radi na vreme beskrupoloznih laži, koje nisu na vreme i na pravi način demantovane, trebalo bi, iz najmanje dva razloga, neka od televizijskih kuća u Srbiji bar danas da ih emituje. Prvo, da se na pravi način raskrinkaju nekadašnje nekažnjene laži Milana Kučana i, drugo, da se i ovim putem vidi kakve je sve kikseve pravio vojni vrh u pogledu informativno-propagandnih delatnosti, koje su, nema sumnje, u to vreme bile ubojitije od svakog oružja. Nije, svakako, za odbacivanje i predlog da se navedeni materijali ponude i televizijskim kućama u Sloveniji, koje bi, uz odgovarajuću režijsku realizaciju, mogli da komentarišu i potvrde, ili negiraju, izjave mladih Slovenaca, koje su, kao vojnici JNA, davali svojevremeno u Senti i Kraljevu.

Planiranje zločinstava

Mnogi zločini počinjeni u Sloveniji od paravojnih formacija, terorističkih grupa, grupica i pojedinaca, ostali su do današnjih dana prekriveni velom zaborava. Osim u nekim dokumentima Jugoslovenske narodne armije, za širu javnost primeri tih zločina predstavljaju i danas veliku nepoznanicu. Nisu, medjutim, bili nepoznati haškim istražiteljima, prethodnom i današnjem slovenačkom državnom rukovodstvu, baš kao i srpskom, ali će u večnom sećanju ostati samo porodicama žrtava tih nečovečnosti. Reč je o unapred planiranim zločinima čiji je cilj bio, bez obzira na broj nevinih žrtava, razbijanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Zločini tim više dobijaju na težini što su počinjeni  grubim kršenjem odluka savezne države, donetim 25. juna 1991. godine. Savezno veće Skupštine SFRJ i Savezno izvršno veće  tog su dana jasno, glasno i nedvosmisleno naložili JNA da, pored ostalog, spreči prekrajanje Jugoslavije i promenu njenih granica, suprotstavljajući se time jednostranoj izjavi Skupštine Slovenije od 8. maja 1991. godine. Suština slovensčke izjave, koja nije imala snagu zakona, zasnivala se na opredeljenju o jednostranom otcepljenju Republike Slovenije od Jugoslavije, čime se ugrožavala teritorijalna celokupnost savezne države, njene granice i njen suverenitet u medjunarodnim odnosima.

Postupajući u skladu sa odlukama navedenih saveznih organa, nešto manje od 2.000 pripadnika JNA krenulo je dva dana kasnije, 27. juna znači, na izvršenje zadatka koji nije podrazumevao bilo kakva borbena dejstva. Radilo se, praktično, o zadatku strogo ograničenog karaktera, koji je u svakom pogledu bio u skladu sa odredbama Ustava SFRJ kojim se propisuje da oružane snage štite nezavisnost, suverenitet, teritorijanu celovitost i ustavni poredak zemlje. Pre polaska jedinica JNA na izvršenje zadatka koji je podrazumevao obezbedjenje kontrole 35 kopnenih graničnih prelaza, jedne pomorske (Kopar) i jedne vazdušne luke (Brnik), pravovremeno je obavešteno rukovodstvo Slovenije o karakteru pokreta i zadatku JNA. Rukovodstvo Slovenije je, međutim, kao odgovor organizovalo masovno zaprečavanje komunikacija na pravcu kretanja jedinica JNA i mobilizaciju svoje Teritorijalne odbrane, koja u konkretnoj situaciji nije bila ništa drugo osim paravojna formacija, koja je, suprotno svim medjunarodnim zakonima rata, izvodila terorističke akcije u pravom smislu te reči. A ta navodno republička vojska, brojala je u tom trenutku 35.000 ljudi koji su učestvovali u pravoj hajci ne samo na vojnike koji su krenuli u obavljanje  mirnodopskog zadatka, već su atakovali i na porodice starešina JNA, ne štedeći čak ni žene i decu čija je jedina krivica bila što su članovi porodica aktivnih vojnih lica.

Da Vas podsetimo:  Stravična pretnja sarajevskim Srbima: Na spomeniku na Kazanima osvanula poruka – „Živi Caco u nama“

Radisav T. Ristić

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime