Leptirov let

0
1289
Foto: printscreen

Krila leptira su trobojna a leptir krst po sebi. Svi bi da sakriju istinu koji je to narod koji je ovako masovno izašao na ulice gradova u Crnoj Gori da brani vjeru prađedovsku

Litije, svakom je to jasno, više nisu događaj, one su proces. Što je rekao Slobodan Antonić: Gusenica je postala leptir, a od njega se više ne može tražiti da opet puzi. Ali čini se da mnogi žele da zaposle svog Pera u kontrolu leptirovog leta. Jasno je da se to dešava zbog toga da litije vjernika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ne bi bile upravo to što one jesu – litije pravoslavnih hrišćana pomjesne Srpske pravoslavne crkve. Mnogi bi na krila našeg leptira da ostave svoje fleke ili da obrišu one koje im smetaju.

Naravno, prva kvalifikacija koja se koristi protiv procesa u kom se nalazimo jeste da je u pitanju “velikosrpski nacionalizam“ što je osnovna šifra, koja se ukucava u javne iskaze, kada god treba otpočeti bilo koje kršenje osnovnih prava srpskog naroda. Druga kvalifikacija jeste da su litije usmjerene protiv države, što bi značilo da je državi ( represivnom aparatu pod kontrolom Đukanovića) sve dozvoljeno u suzbijanju svojih protivnika. To su kvalifikacije koje pretežno dolaze od tvrdih neprijatelja pravoslavlja i pomjesne Srpske pravoslavne crkve, koji zanemaruju trud crkvenih velikodostojnika i klira da pokažu kako su mirne i dostojanstvene litije usmjerene samo protiv tzv. Zakona o slobodi vjeroispovjesti a ne protiv države i ne u službi “velikosrpskog nacionalizma“.

Postoje i oni drugi, tzv. meki neprijatelji pravoslavlja i pomjesne Srpske pravoslavne crkve, koji se javljaju kao poštovaoci truda crkvenih velikodostojnika i klira da ove litije imaju jedan , ne samo vjerski već i građanski karakter i duh koji poštuje brojne ideološko – političke različitosti društva i priznaje da su kod jednog dijela građana zaživjeli određeni nacionalni konstrukti iz vremena komunizma. Sa tog stanovišta oni upućuju savjete kako bi sve te različitosti valjalo ugraditi u temelj organizacije pravoslavne crkve u Crnoj Gori, jer i ti koji su, je li, različiti, treba da budu “ispoštovani“ od strane Crkve na način što će se pokazati „zahvalnost“ za njihovo duhovno obitavanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi tako što će se u samoj crkvenoj simbolici uvažiti neke njihove ideološko-nacionalne specifičnosti. A one se najbolje uvažavaju, zaključujemo, tako što se neće isticati trobojke, krstovi sa ocilima, pjevati pjesme o Kosovu, Srbiji, Srpskoj, srpskom karakteru Crne Gore kroz istoriju, u krajnjem tako što se Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori neće zvati – SRPSKA.

Da Vas podsetimo:  Kad se vojska na Kosovo vrati

Svaki alternativni naziv, pa i onaj koji bi na kraju priznavao jurisdikciju SPC nad pravoslavnom crkvenom organizacijom u Crnoj Gori, bio bi prihvatljiv i bio bi korak naprijed i za tvrde i za meke neprijatelje pravoslavlja i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Samo što bi privid poraza tvrdih neprijatelja trebao da zamagli vid crkvenim velikodostojnicima, kliru i vjernom narodu i da zaposli Pera u kontrolu leta našeg leptira.

Crkva naravno u svemu ovome nastupa iskreno, i ona zaista djela u pravcu obaranja lošeg i donošenja dobrog Zakona, odbrane prava svojih vjernika i što je logično, računa na podršku onih koji u javnosti zastupaju principe demokratske i građanske države. Sve to, ipak, ne može imati veze sa unutrašnjim ustrojstvom Crkve i to je ono što meki neprijatelji pravoslavlja ne razumiju kada se hvataju za izjave nekih sveštenika, koji samo razbijaju prljavu propagandu i tvrdnje tvrdih neprijatelja kako smo mi, koji smo u litijama, protivnici Crne Gore.

Tvrde neprijatelje pravoslavlja i Srpske pravoslavne crkve naravno predstavlja Milo Đukanović i njegova tzv. Prva familija dok su meki neprijatelji poznatiji pod imenom Druga familija. To što su jedni tvrđi a drugi mekši ne znači da jedni mrze više a drugi manje, jer nebrojeno puta je prokuljala mržnja sa mekše stolice znala da zasmrdi gore nego sa tvrde. Ali sada su oni tu i hoće da fleke na leptiru koji više neće da puzi budu njihove i leptir leti i sleti tamo gdje mu oni zadaju.

Krila leptira su trobojna a leptir krst po sebi. Svi bi da sakriju istinu koji je to narod koji je ovako masovno izašao na ulice gradova u Crnoj Gori da brani vjeru prađedovsku. To je najbolja potvrda one stare da istina najviše vrijeđa i boli. Pa se krije na razne načine. Pokušava da se sputa probuđeno srce u ljudima. Hoće neko da lafove opet pretvori u ratare zbog sopstvene plahosti i lakomosti. Neko hoće da leptir opet postane gusjenica.

Da Vas podsetimo:  Gde je mesto Srbije u svetu koji nastaje

Srpsko ime je bilo i ostalo prva odbrana pravoslavlja na ovome prostoru. Nisu svi pravoslavci u Crnoj Gori Srbi ali su svi Srbi u Crnoj Gori pravoslavci i zna se vrlo dobro da ko želi da zbriše srpsko ime u Crnoj Gori da to isto želi da uradi i sa pravoslavljem. I nije to etnofiletizam, jer bilo kom Srbinu ne smeta nijedan pravoslavac ako nije Srbin. Etnofiletizam u Crnoj Gori je to što nekome, ko se kazuje pravoslavcem, smeta neki drugi pravoslavac ako je Srbin, ako pjeva o Kosovu i slično. Težnje onih koji žele da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori nosi neko drugo, alternativno, nesrpsko ime su etnofiletističke, upravo iz razloga što niko to ne traži iz vjerskih već iz nacionalnih razloga. I to rade oni ljudi koji svoju nacionalnu pripadnost određuju negativno u odnosu na srpsku i zato će sjutra u tom određivanju krenuti da brišu i pravoslavlje, zato što su Srbi prepoznati kao pravoslavci. Litije upravo pokazuju da je mnogo više onih koji svoj identitet ne određuju na taj način.

To što država (Đukanovićeva aparatura) dijeli potomke državotvornog naroda koji je na Vučijem dolu, Fundini i Skadru gradio Crnu Goru a Srpska pravoslavna crkva ih sabira i ujedinjuje, pokazuje gdje u stvari stanuje izvorna državotvornost na ovom prostoru. A ne stanuje u onome što Milo Đukanović brani već u onome što on napada i želi da sruši.

Naziv naše pomjesne Srpske pravoslavne crkve izveden je iz tradicije ovog prostora, iz istorijske borbe jednog naroda za goli život ali i za nešto više od tog golog života. A to je upravo pripadnost Crkvi Hristovoj, jer kada si tu, dio si tijela kome je Hristos glava. Kome smeta to što se dio tog tijela zove srpskim imenom, tome smeta i glava toga tijela. I zato kad ne odustajemo od tog imena, ne odustajemo ni od toga tijela, ni od njegove glave. Već pripadamo! Ta pripadnost vodi našeg leptira u vječni život a ne u onaj kratkotrajni, koji mu ovaj svijet nameće.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili čekajući slobodu
Izvor: in4s.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime