Ljudi u vremenu

0
1329

Beograd kojeg više nema, oživljen kroz neobične i slučajne susrete s ljudima (2): Zoran Moka Slavnić, košarkaški as i trener, Miloš Žutić,  glumac i džez virtuoz Brana Lala Kovačev

  • Pričam o mom Dorćolu iz pedesetih i ranih šezdesetih, o mestu gde sam rastao i proživeo najlepše godine života. Još preciznije, govoriću o srcu Zereka, ako znaš gde je to. To ti je onaj deo Beograda gde se ulica Zmaja od Noćaja uliva u ulicu Kralja Petra, pa je u dijagonali nekako “pretrčava” i nastavlja do Cara Uroša i dalje do Kalemegdana.
  • Tu sam rastao, nastavlja Braca i tu smo bili svi mi. Bilo nas je iz svih mogućih klasa ondašnjeg “besklasnog” društva. Deca inženjera, arhitekata, profesora i kelnera, bravara, prodavaca kokica i semenki, deca već omatorelih tapkaroša i ostalih koji bi se u tadašnjem žargonu mogli svrstati u kategoriju “od zla oca i od gore majke”.

Sigurno vam se ne jednom desilo da vam čovek starije životne dobi kaže: Čudno kako se sećam boje očiju moje prve devojke od pre pedeset godina, a ne pamtim šta sam jutros doručkovao?! Čudno? Nimalo za nekog ko živi u dva paralelna sveta – svetu realnosti i svetu uspomena pri čemu ovaj drugi svet, kako vreme odmiče, postepeno potiskuje onaj prvi koji nam je sve teže da razumemo i prihvatimo. A, ako je neko, kao beogradsko-vankuverski slikar

Braca Bonifacije pre više od 35 godina napustio sredinu u kojoj je do tada živeo, on, kako priznaje, ima dve prošlosti, dve vrste uspomena.

„Tu je poslednjih nekoliko decenija na kanadskoj obali Pacifika za koje vreme sam, (sam znam kako i uz kakve napore), uspeo da postanem jedan od najpoznatijih kanadskih slikara.“

“Dorćolski slikar u Kanadi” kako sam sebe naziva, Braca Bonifacije živi već 36 godina u Vankuveru, u porodičnoj kući (sa suprugom Dženi) u živopisnom multukulturnom kraju oko Commercial drive u kome je, kao i u negdašnjoj beogradskoj Skadarliji „svake noći Nova godina“.

U tom kraju znaju ga svi, od vlasnika lokalnih kafića, lokala i picerija, do Save kasapina do koga je ranijih godina (dok lekari-dušmani ne zabraniše) često znao da skokne po “naramak vruće prasetine”.

Za ovakve aktivnosti u poslednjih par godina Braca ima sve manje vremena. „Čoveče – postao sam pravi vorkoholik (workocholic), rad, rad i samo rad, dokle bre“. I, stvarno, mada je nedavno napunio 72 godine, Braca Bonifacije ponekad danima ne izlazi iz svog slikarskog ateljea.

Na severnoameričkom kontinentu zastupaju ga četiri ugledne galerije, a galeristi su ljudi bez milosti i pardona, svi oni imaju svoje zahteve i apetite. U Vankuveru to je poznata Bau-XIgalerija koja izlaže Bracine radove i u svom izložbenom prostoru u Torontu. U Kalgariju, u Alberti, Bracu zastupa Herringer galerija, a u Sietlu, u američkoj državi Vašington Bracine radove možete naći u poznatoj galeriji Foster/White.

O mom Dorćolu

Kao uspešan slikar čija se platna nalaze u mnogim galerijama i privatnim kolekcijama širom sveta, Braca nastavlja sa grozničavom umetničkom aktivnošću otvarajući po 2-3 samostalne izložbe godišnje i učestvujući po pozivu bar na još toliko kolektivnih izložbi po Americi i Kanadi.

Braca Bonifacije po­znat je na ovom kontinentu pod pseudonimom Bonifacho. Zašto, pita se i sam odgovara – to znaju svi oni koji su ovde morali da menjaju sopstvena imena ili nadimke prilagođavajući ih, koliko je to moguće, fonetskom izgovoru i engleskom jeziku.

Govoreći o prošlim vremenima, Braca je svestan podeljenosti sećanja nekoga ko je tačno polovinu dosadašnjeg života proveo u sredini na koju se, u izvesnom smislu, ni do danas nije potpuno privikao. Dosta je priče o Kanadi, Americi, Kubi, Parizu, kaže zagledan u maglovite obrise Graus  planine sa one strane Zaliva, na Severnoj obali. Hoću da pričam, o mom Dorćolu iz pedesetih i ranih šezdesetih, o mestu gde sam rastao i proživeo najlepše godine života.

Da Vas podsetimo:  Uoči popisa u Crnoj Gori: Kako se kretao broj Srba kroz decenije

Još preciznije, govoriću o srcu Zereka, ako znaš gde je to. To ti je onaj deo Beograda gde se ulica Zmaja od Noćaja uliva u ulicu Kralja Petra, pa je u dijagonali nekako “pretrčava” i nastavlja do Cara Uroša i dalje do Kalemegdana.

Tu sam rastao, nastavlja Braca i tu smo bili svi mi. Bilo nas je iz svih mogućih klasa ondašnjeg “besklasnog” društva. Deca inženjera, arhitekata, profesora i kelnera, bravara, prodavaca kokica i semenki, deca već omatorelih tapkaroša i ostalih koji bi se u tadašnjem žargonu mogli svrstati u kategoriju “od zla oca i od gore majke”. Vreme smo provodili gluvareći na malom skveru izmeću ulica koje se odatle račvaju – Zmaja od Noćaja, Cincar Jankove i Cara Uroša.

Svi smo u ponečemu bili slični i na sve što ne valja vazda spremni. Tuče sa onima iz Savamale, sa Zelenog venca, Bulbuldera i Hadžipopovca behu nam jedna od glavnih “razonoda”. Naročito sa ovim poslednjima koji se nameriše na naše devojke na igrankama u Jevrejskom domu u ulici Kralja Petra broj 71, ako se ne varam. Tabali smo ih i bili bijeni. Hajde da budem velikodušan i kažem da je rezultat posle svega ostao nerešen.

Na pecanje smo išli dole, ispod Kelemegdana ili preko, na drugoj obali Save, tamo gde je sada Muzej savremene umetnosti. Tu je “radila” kečiga, a ponekad čak i mrena, na kačkavalj. Mogao bih se zakleti da te ribe, tamo, odavno više nema.


Golubarske legende 

Ako sam se po bilo čemu razlikovao od svojih vršnjaka, nastavlja Braca Bonifacije svoj vremeplov, onda je to bila moja rana, “luda” i “slepa” ljubav prema golubovima. Bilo mi je nepunih 13 godina kad me je virus golubarstva žestoko udario. Počeh da gajim golubove, za to je i u komunizmu bilo uslova i to skoro isključivo – srpske visokoletače. Taj moj hobi trajao je godinama a sa godinama rasle su i moje ambicije te počeh da ukrštam različite primerke pokušavajući da dobijem nekakvu novu, svoju rasu.

Tokom vremena stekao sam priličnu golubarsku reputaciju. Moje priče o parenju, preparivanju, hranjenju i pripremi golubova za takmičenja sa zanimanjem su slušale i takozvane “golubarske legende” iz tadašnjeg Beograda, koje smo mi mlađi posprdno zvali Liga staraca. Neki od njih bili su skoro 50 godina stariji od mene ali su voleli da me slušaju jer su dužinski letovi mojih golubova nadmašivali sve ono što su oni imali i godinama odgajali. Pokojni Mizula, Sreten Karalić, Prvoslav Zlatić Prle, Momčilo Dugalić, Pribislav Simić zvani čika Priba – svi su oni kasnije koristili golubove moje rase koje su daljim parenjem usavršavali.

Čika Priba i “Zvezdina” zvezda

Pokojni Pribislav Simić, kaže Braca, bio je prava golubarska legenda još od pre Drugog svetskog rata. Sina su mu drugovi zvali Gandi, a ćerka mu je

bila udata za jednog poznatog beogradskog zubara. Čika Priba je voleo da ga posećujem pa bismo dugo i strasno raspredali priču o pticama koje su bile naša zajednička ljubav. Koliko god je čika Priba bio blage naravi i dobar u duši, toliko mu je žena bila sušta suprotnost. Uvek namrgođena i narogušena, odbojnog držanja, neprikladna za bilo kakvu komunikaciju.

Do čika Pribinog stana u Cara Lazara ulici stizalo se pravim lavirintom. Prvo bi se prošlo kroz zgradu prema ulici, a zatim se kroz zajedničko dvorište prilazilo njegovoj zgradi, trospratnici, pa bi se onda pelo nekakvim gvozdenim stepeništem koje je vodilo na krov, tj. veliku ravnu terasu i još jedan sprat gore, sve do tavana i golubarnika. Da bih izbegao njegovu ženu ja bih se skoro šunjao tim stepeništem sve do terase na kojoj bi čekao da se čika Priba iskrade pa da se zajedno uputimo put golubarnika.

Da Vas podsetimo:  Oni ne znaju da se stide!

Ali tu, na toj terasi, obično se igrao dečak, osmogodišnjak, koji je sa velikim interesovanjem, skoro nevericom, pratio moje gotovo somnambulsko prikradanje. Ugledavši me dečačić bi se skoro ukočio gledajući gore prema prozoru čika Pribine kuhinje kao da je očekivao spektakl koji će uskoro

uslediti. Ubrzo bi se na prozoru pojavljivala čika Pribina žena i odmah bi ka meni uputila čitavu kanonadu urlika, kletvi i psovki jer sam njenu “goru polovinu”, grešnog čika Pribu, perfidno odvlačio od toplog doma i kućnih obaveza da bismo se zajedno zamajavali “tim ptičurinama”, tj. golubovima.

Pošto se scena ponavljala kad god bi na terasi pre mrskog lica čika Pribine žene ugledao tog dečaka kako se igra, postepeno sam počeo da verujem da mi to nedužno dete donosi nesreću u vidu ove razgoropađene žene. Taj dečkić bio je Zoran Moka Slavnić, buduća zvezda zvezdine, srpske i jugoslovenske košarke.

Sav taj džez

Godine su prolazile i dolazila su neka nova vremena. Doba rane mladosti, prvih ljubavnih avantura, „štrafta“, furanje u Trst i Ponte Rosso po „perje“ kako se to tad zvalo. Igranke na Zvezdinom košarkaškom stadionu, „čuvene“ privatne žurke po pozivu, leti Dubrovnik ili Rovinj i džez, džez, džez i leti i zimi…

Jednoga dana, doznadoh od mlade dame da je u pripremi velika žurka u ulici Rige od Fere i  ona me poziva u društvo (džentlmen nekad, džentlmen doveka). Tako dobijem poziv za žurku u ulicu Rige od Fere.

Dotičnog dana povedem sa sobom nekoliko mojih drugara pa tako ja, Bata, Branče Purić i još dvojica banusmo u pravi klub „usamljenih ženskih srca“.

Još s vrata ugledah mladog gospodina u tamnom sakou, skoro smokingu šiljatih revera, sa leptir mašnom – veoma neobično odevenog za takvu priliku. Sedeo je na kauču u prilično teatralnoj pozi, uz njega njegova devojčica, ruka u ruci, ne da mu ni da mrdne, vidim ja odmah. Sa gramofona je dopirala Ela Ficdžerald (Ella Fitzgerald George Shearings ) Lullaby of Birdland.

Iz urođene radoznalosti, priđoh neobičnom paru i predstavih se, a on reče: „Drago mi je, ja sam Miša i nastavi: „Znam te, viđao sam te u mojoj ulici i čak jedanput pričao sa tobom…“, odgovorih mu da je moguće, ali se ne sećam.  „Voliš li džez – upitah ga. O da, odgovori vrlo specijalno samo truba i saks.

Rekoh verovatno Miles, David Maynard Fergusson, Dizzy Gillespy, John ColtraneCharle Bird Parker, ,ja, ja reče i još neki od njih.I ja ih takođe volim, kažem novom poznaniku, ali me više privlače ritam sekcije, Modern Jazz quartet i brzo izrecitovah imena članova grupe: Milt Jacston, Persy Hitt, Kenny Clakr i John Lewis. U to neko me povuče za rukav, izvinih se, a Miša se podiže i sa blagim naklonom džentlemena pozdravi me i predloži: „Dođi do mene, imam interesantnih 33 ki, slušaćemo zajedno.“ Prihvatih ponudu i odlelujah u tamni deo stana.

Koliko se sećam te žurke, ako se ne varam, devojka mu se zvala Ida. Jednom prilikom kasnije sretnem ga na štrafti, užurbanog, ispred Francuskog kulturnog centra. „Gde žuriš“, zapitah?

Da Vas podsetimo:  Šta nam poručuje spot ambasadora SAD?

-Udruženje džez muzičara otvara školu za džez, kaže mi zadihano i ko hoće može da se prijavi za audiciju, za instrument koji želi, ja idem za tenor saks(afon)“.Upitah – ima li bubnjevi? „ Ima“, reče on, i onda idemo zajedno odgovorih, te krenusmo.

Audiciju sam položio i godinu dana vežbao ritmove i virbi na stolici cigli u društvu kolega bubnjara „jarca“, po neki put je dolazilo ukupno petorica đaka. Učitelj nam je bio ritmičar Beogradske filharmonije Mića, a zajedljivi su ga zvali „niskoćelac“. Ritmove i note smo učili iz takozvane Nemačke Palatskove škole, a instrumenti su bili: maljice klupe, stolice i cigla…

Da skratim, po završetku, nekoliko godina svirao sam sa više različitih ansambala, a najduže sa klarinetistom Vlatkom Stankovićem, na igrankama tri puta nedeljno u bašti „DIF-a“. Rado se sećam nekih momaka s kojima sam se s vremena na vreme muzicirao na popularnim igrankama: Vlatko – klarinet, kabaljero-gitara, Toza-gitara, Cita-klavir, Zeka-truba, Ivan Smodlaka-truba, Bata zuba-truba, Džavo-harmonika, te ko da se seti još… Moj prijatelj Miša odustao je od polaganja, jer za tu paradu nedostajao mu je skupi instrument.

Posle svega toga, ja završih fakultet i odoh u slikare, a Miloš Miša Žutić (umro je 1993. godine) postade jedan od najvećih dramskih glumaca toga vremena.

Muke sa ritam sekcijom

Mada nisam napravio muzičku karijeru, teško mi je da napustim tu temu i muzičku scenu Beograda iz tog vremena u kojem su dominirale igranke i “živa svirka”. Ali, postojao je jedan veliki problem. Neke instrumente i nije bilo tako teško nabaviti ako si imao love, ali naći kompletan set bubnjeva – e, to je bila prava umetnost.

Majstor Jovica iz Krunske, tadašnjih Proleterskih brigada, bio je jedan od retkih koji je pravio dobre bubnjeve, a uvek je imao i pedalu i veliki bubanj za iznajmljivanje. U to vreme otvoren je klub “Euridika” u kome će kasnije svirati mnogi poznati bendovi i meni se iznenada ukazala šansa da tamo nastupim sa svojim džez-kvartetom. Sve je to došlo nekako na brzaka i nigde nisam mogao da nađem veliki bubanj, čak ga nije imao ni majstor Jovica. Uto mi neko reče da ima tu nekakav klinac iz Zrenjanina i da kod njega, od udaraljki – nema šta nema. Momak je stanovao kod Vukovog spomenika, odmah pored gvožđarske radnje “Tri čekića”. Soba mu je bila u prizemlju, tačnije “sopče” od desetak kvadrata i skoro pola te prostorije zauzimala je njegova garnitura bubnjeva. To je bio sav njegov “kapital”: doboš, timpani, set činela, sve što treba.

Nažalost, bubanj nisam mogao da rentiram jer je taj momčić, skoro dete, tek prispeo iz provincije u veliki grad, upravo počinjao da svira u toj istoj

“Euridici” koja će uskoro postati pojam. Ubrzo sam ga i čuo uživo; udarao je isključivo juznoameričke ritmove, ali sa takvom energijom kao da je nastupalo deset bubnjara. Na moju žalost, u to vreme za džez nije mnogo mario. Ko bi mogao i pomisliti da će klinac iz Zrenjanina, Brana-Lala Kovačev,kasnije postati jedan od najvećih džez-bubnjara u zemlji (umro 2012).


Umetnik  Bonfacije ostavlja svoju elektronsku adresu  da zainteresovani mogu da se jave: Bonifacho@telus.net


Jovo Vukelić
Izvor: izmedjusnaijave.rs

Pročitajte još i:
Neponovljiva iskustva i sećanja srpskog slikara Bonifacija iz Kanade

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime