Ljuškanje nasilja

0
942

Stara je istina kako nasilje rađa nasilje. E sad, utvrđivati koje nasilje je tu majka ili otac a koje (ne)voljeno dete uzaludan je posao koji nema mnogo smisla. Rodilo se, kvasa i zrene, samo što nije prohodalo, a nakupilo se i dežurnih babica koje ga prilježno ljuljuškaju i podgajaju, tako da je za očekivati jednog lepog ( čuj lepog!) monstruma koji će kad se osamostali dalje sam kroz život ali preko naših leđa i bubrega. Ovaj put, razmnožavajući se prostom deobom dok ne pokrije svaki delić našeg čemernog društva, mada ga i sada ima na sasvim dovoljno mesta i u prilično zastrašujućim količinama.

Dakle, gde god se okrenemo i u šta god da pogledamo ili čujemo, pod uslovom da nije neka zalutala ikebana, ptičica na grani ili zalutali zvuk violine, vidimo nasilje ili slušamo o njemu.

U školi, a bogami i van nje, nam se tuku deca. Za tu neveselu pojavu već smo patentirali i izraz vršnjačko nasilje a dalje od imenovanja i ispraznog sociologiziranja nismo makli. Dok se mi ubijamo od priče, deca nam se ubijaju od batina. Prethodno malo i od alkohola.
Na stadionima i ispred njih se makljaju navijači, tačnije huligani koji tamo nisu ni otišli da gledaju utakmicu nego da izravnaju račune sa nekom protivničkom ekipom zbog ovoga ili onoga, najčešče zbog podele kakvog plena.

U porodicama se međusobno ubijaju supružnici, deca ubijaju roditelje, događa se i obrnuto i jedna užasna spirala porodičnog nasilja – evo i ovde uredno imamo termin – postala je redovna rubrika crnih hronika i sumorni pokazatelj u kom nam je stanju ta osnovna ćelija društva. Neizlečivo obolela.

Na ulicama se u najsurovijim obračunima ubijaju kriminalci koji više ne poštuju ni onaj minimum gangsterskog viteštva nego automobile dižu u vazduh nasred prometnih ulica, ne hajući da li će stradati neko nevin.

Da Vas podsetimo:  Suština stvaranja Jugoslavije: ujedinjenje Srbije sa NARODIMA iz SHS

Nasilje se promoviše i sa naslovnih strana novina, ono diže rejting televizijskih emisija pa bismo mogli definisati i medijsko nasilje. Naravno, imamo i nasilje protiv medija i novinara.
U firmama, preduzećima i ustanovama caruje mobing ( i ovu pojavu smo terminološki obradili) kome je izloženo na hiljade uplašenih radnika i koji posledično proizvodi drugo nasilje, sve do onog koje neki očajnici, ne videći više nigde izlaz, čine nad samima sobom.
Na takozvanim društvenim mrežama – toj virtuelnoj septičkoj jami i deponiji svakovrsnog otpada – nasilje, pretnje i obračuni odavno su postali stvarnost, način komunikacije i prenošenja poruka. Moglo bi se reći da se sa tuđim majkama, sestrama i širom rodbinom, više „opšti“ preko tvitera i fejsbuka, nego što se iste nagrde u beogradskom saobraćaju koji je, priznaćete, odavno postao etalon za psovačku disciplinu.

Kad pomenusmo saobraćaj, nije retka vest kako je neko nekog ubio zbog parking mesta ili pretukao zbog čukanja ili spore vožnje. Eto, možemo onom vršnjačkom, porodičnom i mobingaškom nasilju dodati i saobraćajno.

I na kraju dolazimo do politike koja bi se – ako bismo ipak krenuli u onu forenziku glede mesta začeća nasilništva – vrlo lako mogla ispostaviti kao rodno mesto svih nasilja, humus sa koga poput šampinjona niču oni Njegoševi topuzi u kojima leži zakon ovdašnjih svatova što im posle tragovi smrde nečovještvom. Bilo da je u pitanju parlament, izborno mesto, televizijski studio, tribina,miting, ulica.., gde god da je politika, u vazduhu visi nasilje koje se, u datom trenutku, očas spusti među ljude i eto razbijenih glava, plavih podočnjaka, odvaljenih bubrega…Na kraju i mrtvih – setimo se samo Miloševićevog vakta, a i danas poneko pogine.

Dakle, ovo sa nasiljem je otišlo predaleko i poslednji je čas da se kucnemo prstom po čelu. Dok nas po istom nije udarilo nešto jače i ubedljivije.

Da Vas podsetimo:  Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba u agresiji hrvatske vojske na RSK u avgustu 1995. godine („Operacija Oluja“)

Ranko Pivljanin
Izvor: iskra.co

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime