Mali Bošnjaci između Tajipa i Fejtulaha

0
875

erdogan-gulen„Kada su Bošnjaci u problemima, Turska ne može da spava“, poručivao je više puta Erdogan. Zauzvrat, u noći neuspjelog državnog udara u Turskoj, Bošnjake u Sarajevu mučila je akutna nesanica. Glavni razlog nisu bili ni bošnjački turisti u Antaliji, ni daleka rodbina u Anadoliji, nego veliki prijatelj i zaštitnik Tajip kome je rahmetli Alija Bosnu i Bošnjake ostavio u amanet. Nije se Bakir, tek tako, prvi javio da podrži ugroženi Erdoganov sultanat.

Pravo govoreći, Bošnjaci i jesu jedini narod neoosmanskog megaprojekta sa kojim su Turci održali kontinuitet prijateljskih odnosa. Sve što je Davutoglu planirao sa ostalih desetak zemalja, što Bliskog istoka, što Balkana, ostalo je čista fikcija. Jedno je bila „teorija o strateškoj dubini“ i ministrovo misionaranje, ljubazno smješkanje i orijentalno slađenje liderima zemalja negdašnjeg Osmanskog carstva, a drugo smrknuta i gorka praktična politika.

Prijatelji postaju neprijatelji i obratno

U tome se Erdogan toliko zapetljao i povukao toliko kontradiktornih poteza da su ga neki evropski mediji opisali kao neuravnoteženog, čak i smanjeno uračunjivog. Zaista, Erdogan je odnose sa EU, SAD, Rusijom, Sirijom i dr. mijenjao kao čarape. Sirija je možda najdrastičniji primjer. Od Asadovog najbližeg saveznika i ličnog prijatelja tokom nekoliko godina postao je njegov najzagriženiji neprijatelj, zaratio protiv njegove zemlje, da bi ga nedavno podržao da ostane na čelu prelazne vlasti u Siriji.

Sa Rusijom je bio u dobrim odnosima i ušao u zajednički strateški projekat gasovoda „Turski tok“, da bi potom odustao i oborio ruski lovac koji je zakačio turski vazdušni prostor. A pošto su uslijedile ruske sankcije i obustavljeni poslovi za turske neimare, prekinut plasman voća i povrća na rusko tržište i otkazani ljetni aranžmani za Antaliju, Erdogan je pitao Putina šta treba da uradi da se odnosi srede. Ucjenjivao je Brisel i dobio tražene milijarde za migrante i ustupke na putu za EU, a kada je Bundestag donio rezoluciju o genocidu nad Jermenima, ponovo je „bacio krpice“. Odgovarajuće zaokrete pravio je i sa Iranom, Izraelom, Egiptom, te naizmjenice pretvarao prijatelje u neprijatelje i obratno.

Ipak, najsloženiji su Erdoganovi odnosi sa SAD, koje su mu i dunule u krila: „Velika i mnogoljudna država, sa visokim ekonomskim rastom, sa izuzetnom geopolitičkim pozicijom, država islamske demokratije, članica NATO-a, kandidat za EU i najvažniji američki saveznik u regionu“. Kao zemlju umjerenog islama Vašington je Tursku pogurao i prema Bosni da bi tamo potisula šiitske i vehabijske ekstremiste koji su ostali i razmnožili se poslije rata. Erdoganu se od svega tog zavrtilo u glavi i izmakao je kontroli velikog mentora.

Ni dovoljno jaka i ni dovoljno slaba

Turska nije ni dovoljno slaba da bi joj spolja diktirali, ni dovoljno jaka da bi zaigrala ulogu velesile. Zemlja u tom graničnom statusu tražila je lidera velikog iskustva, mjere, strpljenja i opreza. A u toj ulozi se, međutim, našao hazarder koji je od uličnog prodavca klakera stigao do „sultana“, te umislio da može da zaigra na blef sa najjačim igračima na svjetskoj sceni. I kao što to obično biva, jednom–dvaput mu je to i upalilo, ali je dovelo dotle da mu više nisu vjerovali ni prijatelji ni neprijatelji, a u turbulentnim vremenima, kao što je današnje, svi su počeli da ga doživljavaju kao remetilački faktor visokog rizika.

Da Vas podsetimo:  SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE VEĆ DECENIJAMA POKUŠAVAJU DA AZILANTIMA „OBOJE“ EVROPU

Zato je u noći državnog udara svima izgledalo gotovo prirodno i poželjno da Erdogan ode sa vlasti, a pošto se to nije desilo, svi su počeli da ga optužuju da je simulirao udar. Ali, kao što je Tajip odmah upro prstom direktno na Gulena, a indirektno na njegove američke domaćine, tako je iz zapadnih medija uzvraćeno pričom o njegovom „samoranjavanju“. Ni Erdogan ni spoljni analitičari ne dopuštaju, međutim, mogućnost autentične unutrašnje pobune, koja naprosto nije uspjela. Činjenice, međutim, upućuju na suprotno.

Gezi i Taksim – RV i PVO

Prvo, armija je u novijoj istoriji već nekoliko puta izvela državne udare. Erdogan je, u strahu od kemalističkog generaliteta, tokom proteklih godina u više navrata serijski penzionisao, smjenjivao, hapsio i sudio visoke oficire. Ipak, i u obnovljenom oficirskom koru ostala je živa uspomena na ne tako davno vrijeme kada turska armija nije bila Tajipova partijska milicija, nego autonoman čuvar ustava i sekularnih vrijednosti republike. Logično da je iskra pobune izbila u jedinicama RV i PVO, u kojima služi najškolovaniji, najopremljeniji i najplaćeniji elitni kadar, a ne među pješadijom.

Drugo, prošle su tek dvije godine od pobune civilnog društva u parku Gezi i na trgu Taksim kada su mase studenata, intelektualaca, novinara, preduzetnika i drugih urbanih slojeva metropole duboko uzdrmale Erdoganovu vlast u momentu kada je bila najjača. Režim se branio podrškom konzervativnih slojeva, poput vjerskih službenika, državne birokratije i siromašnih seljaka iz turske provincije, a odgovorio je kampanjom reislamizacije turskog društva, počev od vlastite supruge koja je počela javno da se pojavljuje pokrivena.

Zašto udar nije uspio

Uzrok neuspjeha državnog udara bio je u tome što nije došlo do spoja vojne i civilne komponente nezadovoljstva režimom. Kada je Erdogan pozvao narod da izađe na ulice, odziv u Istanbulu bio je skroman, a u Ankari nikakav. Kako to da niko od generala nije pozvao mase da se vrate u Gezi i na Taksim, ili kako mase to nisu učinile spontano? Zašto udari odozgo i odozdo nisu bili sinhronizovani ni koordinisani?

Mlada intelektualna i poslovna urbana elita očito jeste protiv Tajipove civilne diktature, ali nije rada da je zamijeni vojnom diktaturom anonimnog generala koji bi do daljeg suspendovao demokratske institucije. Sofisticirani rodovi vojske su opet pokušali puč zato što su se civilni protesti pokazali jalovi naspram režimske represije. Nedostajala je i kopča političkog posredovanja između civilnog i vojnog izvora bunta u vidu jake opozicione partije ili neke ilegalne koalicije koja bi odmah obznanila politički program.

Da Vas podsetimo:  Moj pogled na život u Norveškoj!

Obama i Keri se pravdaju

Da je državni udar uspio, sve bi izgledalo jednostavno i logično, a i već viđeno. A pošto nije, sve izgleda trapavo i amaterski, čak i montirano. Istovremeno, svi, počev od Erdogana, u neuspjelom udaru prepoznaju američke prste, a reagovanja SAD podgrijavaju sumnje. Obama se oglasio podrškom demokratski izabranom režimu tek kada je postalo jasno da je udar propao. Keri se na promptni zahtjev Ankare za izručenje Gulena vadio da takav papir nije zvanično dobio. Kada je još izjavio da niko „nije moga da predvidi državni udar “, sve zajedno je zazvučalo kao stidljivo pravdanje.

Uostalom, ako je postojala spoljna veza, onda je mogla da bude samo na toj adresi. U najmanju ruku, političke aktivnosti imama Sejfulaha Gulena, nastanjenog u Pensilvaniji, sa ogromnim parama, razuđenom infrastrukturom „Hismet“ i velikim uticajem u Turskoj bile su inače pod rutinskim nadzorom američkih službi. Ipak, da li Erdogan samo „ćerku kara, snahi prigovara“, ili je ovaj nekadašnji prijatelj, a sada opasan konkurent postao njegova paranoja, ili on zaista stoji baš iza svake antirežimske manifestacije, ili mu Gulen treba samo kao figura „spoljnog neprijatelja koji se uvukao u nacionalne redove“?

U prilog posljednjoj pretpostavci o namještaljki, Johanes Han, ispred EU, pita se kako je Tajip ni dva sata poslije poraženog udara već imao spremne spiskove za hapšenje sudija. U pravu je, ispada da ih je imao unaprijed gotove, ali ne nužno u funkciji pripreme autoudara. Erdogan već godinama guši medije, hapsi novinare i generale, čisti vojne redove, ali sve to završava i zapinje na sudu. Da bi bar formalno sve bilo po pravu i zakonu, neophodni su mu lojalni tužioci i sudije, i on je neposlušne pripadnike „treće, nezavisne grane vlasti“, prema već postojećem spisku, sistematski premještao u provincijske zabiti. I mogao bi s pravom da ih upita: „Gdje ste bili kada je generalska diktatura poništila izbornu pobjedu mog učitelja ekstremnog islamiste Erbakana“.

Udar nije bio simuliran

Ne, nije to bio namješten udar, iako bi mnogima odgovaralo da to tako prikažu.

Izraz lica Erdogana kada je izašao da se obrati narodu poslije preuzimanja inicijative, ne vara. To nije bio zadovoljan izraz čovjeka čija je politička ujdurma uspjela, a još manje trijumfalan izraz političara koji je još jednom pobijedio. Bio je to dekoncentrisan izraz zbunjenosti, nesigurnosti, čak i straha, koji nije mogao da kontroliše. A da će „sultan“ pobjedu iskoristiti za jačanje represije, obogaćene smrtnom kaznom, očekivano je. I ne samo to. Predstoji još intenzivnija reislamizacija turskog društva. Imami su podržali Tajipa još dok je ishod udara bio neizvjestan. Njegova politička baza među siromašnim i vjerski zatucanim masama u provinciji, koja mu je donijela više izbornih pobjeda, biće proširena migrantima iz Avganistana, Iraka, Jemena i Sirije koji ne mogu dalje ka Njemačkoj. Sultan im šakom i kapom dijeli državljanstva, i sa onih šest milijardi od EU zbrinjava milione muslimanske braće, a to bi moglo da ga kandiduje i za kalifa.

Da Vas podsetimo:  Krivotvorenje (istine), lepša reč za laž

Ovacije duž Zelene transferzale

Ponesen teorijama svog gurua profesora Davutoglua o nenasilnoj obnovi osmanskog carstva na osnovi probuđenih emocija, vjere, tradicije, kulture, ali i trgovine, investicija, turizma, on je krenuo u svim pravcima. A poučen od Alije da je „Turska kao islamska država bila imperija, a kao sekularna samo prosječna evropska“, Tajip je zaključio da nema ništa od neoosmanizma bez panislamizma. Jeste zabrljao na Bliskom i Dalekom istoku, ali kod balkanskih muslimana je napravio odličan rezultat. Erdogan uzvikuje: „Kosovo je Turska!“, „Bosna je Turska!“, a dužinom Zelene transferzale Albanija – Kosovo – Sandžak – Bosna odjekuje: „Turska je naša matica!“

Merkelova i Junker su na to Erdoganu obećali otvorene granice i ubrzano priključenje u EU. Vals i Žipe, naprotiv, traže hitan prekid evrointegracija. Mađari, Bugari i Hrvati podižu barikade prema Maloj Aziji. Poljska i Baltičke republike bi širile EU, ali samo na Ukrajinu. Amerikanci i odnedavno i formalno priključeni Britanci seire Evropu u panici i čekaju da zatraže pomoć NATO-a. Nevolja je što su se SAD u fazi jedine supersile ponašale kao pijani kabadahija u periferijskoj kafani, a sada kada polupano i porušeno treba vratiti na svoje mjesto i platiti štetu, nalaze se u fazi opadanja globalne moći. Treba još malo sačekati da Hilari uđe u Bijelu kuću i otkrije da im je Putin kriv i za Erdogana.

Bošnjačka maksumčad i turski ambasador u Sarajevu

Jedino je muslimansko Srajevo već u noći sa 17. na 18. opet čvrsto zaspalo, zadovoljno i srećno što je njihov sultan i kalif Tajip-efendija ostao u sedlu. A već sutradan su počeli tipični bosansko-bošnjački budalaluci. Tri većinski muslimanski opštine u FBiH su Erdogana predložile za Nobela za mir. Turski ambasador u BiH zvanično je pozvao Bošnjake „da ne upisuju djecu u stotinjak Gulenovih škola jer ih „uče terorizmu“, a jedan od hiljadu adresanata podsjetio je njegovu ekselenciju da su mu i vlastita djeca do juče bila tamo. Zaradio je bujicu psovki: „Majku ti tvoju, odakle tebi 6000 $ za školarinu.“ i „Ako ti je draži ćafir Fejtulah, nego naš Tajip-efendiju, povedi ga sebi kući!“

January 24, 2014 7:38 PM nenad kecmanovic autor fotografija Marko Poplasen

Nenad KECMANOVIĆ

FSK

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime