Metohija – riznica u plamenu

0
648

Oko 3:30 prva vatrogasna cisterna stigla je na mesto požara, u njoj nije bilo vode!!! Par minuta kasnije unesrećenima je javljeno  da se drugi vatrogasni kamion pokvario na pola puta, treći je konačno stigao, ali je tada prošlo već više od sat vremena i vatra je gutala sve pred sobom! Plamen se približavao zidovima i freskama iz 13. veka, zidovima koje je pre više sedam vekova na ostacima stare rimske bazilike podigao drugi srpski arhiepiskop, sveti Arsenije, kao svoju zadužbinu i mesto večnog počinka. Gorela je Pećka patrijaršija!

Tog jutra,  16. marta 1981. godine, manastir je spavao, samo je par monahinja bilo na nogama da bi se pomuzle krave i obavile druge obaveze do početka bogoslužbenog pravila. Vatru u konaku je prva uočila sestra Haritina i u panici probudila ostale monahinje. Zajedno sa sinđelom Damaskinom Davidovićem, profesorom Bogoslovije u Prizrenu koji je kao gost boravio u manastiru, sestra Haritina spasila je vredne predmete iz patrijarhove sobe i salona. Međutim, četrdesetak metara od prvog požara, iznad štrikaće radionice, monahinje su uočile novi plamen. Vatrogasna služba iz Peći bila je obaveštena, videli smo i kakva je bila njena reakcija. U takvoj situaciji nije se moglo misliti na materijalne stvari, uplašene monahinje sajoš par hrabrih i požrtvovanih gostiju Patrijaršije zajedno je krenulo u spašavanje života, ali i manastirske riznice, ona nije smela biti napuštena, čak ni po cenu života. U najtežoj situaciji nalazio se devedesetpetogdišnji starac Dionisije, njegove godine nisu mu dozvolile da pobegne od plamena, sedeo je u svojoj sobi i mirno čekao kraj. Tada u sobu upadaju sestre Irina i Stefanija i izvode straca iz sobe, par trenutaka pre nego što je tavanica pala na njegov krevet. Kada su svi bili bezbedni krenulo se u spašavanje riznice i njenog neprocenjivog blaga. Vrata su bila u plamenu a kroz prozor se nije moglo zbog debelih gvozdenih šipki. Struje nema, mrak, panika…Najteži trenutak za uplašene i nemoćne ljude. U tom trenutku neko uspeva da pronađe kramp sa gradilišta novog konaka. Pomenuti sinđel Davidović krampom razvaljuje šipke na prozoru i nekolicina najhrabrijih kroz dim i vatru upada u riznicu. Za pola sata rukopisne knjige i ikone, pojedine i nekoliko vekova stare, iznete su iz riznice na sigurno. Junaci ove akcije zaslužuju da ih pomenemo po imenu: igumanija Fevronija, Damaskin Davidović, paroh pećki jerej Stanko Trajković, paroh goraždevački jerej Radovan Mijajlović, Andreja Kostić, građevinar koji je sa grupom svojih radnika radio na novom konaku. Među radnicima, građevincima, bila su i dva Albanca, braća Bajruš i Salija Laići. Za to vreme, treći vatrogasni kamion, onaj koji je konačno stigao, ispravan i napunjen vodom, sprečio je da vatra stigne i do samog hrama. Kada je svanulo uplakani narod  počeo je da  se okuplja ispred srpske svetinje.

Da Vas podsetimo:  Da je Alijin sin bio sultan – sve velike vezire Srbe proglasio bi za Bošnjake

Iako je ovaj incident prošao bez ljudshih žrtava, a vatra, hvala Bogu, nije stigla do same crkve, čovek prosto mora da se zapita kakvo je to mesto gde  u gašenje požara  dolaze prazne vatrogasne cisterne, i to u trenutku kad je ugrožena evropska i svetska kulturna baština?! Slučaj sa vatrogascima, neshvatljiv i bez opravdanja svakom ko otvoreno i pošteno sagleda ovaj događaj, najbolje oslikava sve ono što se u to vreme dešavalo Srbima n Kosovu i Metohiji. U onu praznu cisternu stale su decenije ubistava, otmica,paljevina, pretnji, krađa, šikaniranja. Deo Albanaca sa Kosova, sa prećutnom saglasnošću KPJ, sprovodio je svoje planove u delo.  Požar u Pećkoj Patrijaršiji samo je jedna epizoda u stradanju Srba i njihove kulturne baštine. Na žalost, ne i poslednja.

Tačno 23 godine i jedan dan od hrabrog spašavanja Patrijaršijske riznice, svetinje su ponovo gorele. U rano jutro 17. marta 2004. godine počeo je novi  pogrom Srba i ponovo su zajedno sa narodom stradali pravoslavni manastiri i crkve. Ponovo je gorela riznica, ali ne samo riznica jednog manastira, već Riznica celokupnog srpskog naroda, ona koja čuvala najvrednije što imamo! Požar koji je tada izbio nije mogao niko da zaustavi, a kada se konačno stišao u ruševinama je ostalo 19 spomenika kulture prve kategorije i 16 mesnih crkava. više od 4500 Srba napustilo je svoje domove, a 28 je izgubilo živote. Kao što je Pećka patrijaršija podnela najteži udarac i postala simbol strahota koje su se Srbima dešavale na Kosovu i Metohiji u decenijama nakon Drugog svetskog rata,  njenu ulogu su 2004. preuzli grad Prizren i njegove svetinje. Tog 17. marta na teritoriji Prizrena spaljeni su hram Bogorodice Ljeviške iz 12. veka, crkva svetog Spasa iz 14. veka, crkva Svetog Nikole takođe iz 14. veka, crkva Svetog Georgija Runovića iz 15. veka, Crkva Svete Nedelje iz 14. veka, kao i crkve Svetog Kozme i Damjana i Svetog Pantelejmona iz istog perioda, zapaljen je obnovljeni manastir Svetih Arhangela, kao i saborni hram Svetog Georgija Velikomučenika iz 19. veka. Pored crkava i manastira zapaljeni su i zgrada Bogoslovije i zgrada episkopije u kojoj se nalazilo sedište episkopa Raško-prizrenskog. Međunarodne trupe uglavnom su igrale ulogu posmatrača.

Da Vas podsetimo:  U čemu se sve ogleda pravna neosnovanost optužnice protiv predsednika Srpske

Vlasti SFRJ su 1981. bar probale da pronađu neki izgovor, požar je pripisan neispravnim instalacijama i loše sazidanom dimnjaku, iako je veštačenje pokazalo da nisu bili u pravu. 2004. godine, tadašnji (a i današnji) vlastodršci i silnici nisu ni probali sa izgovorima. Na Prizren i Peć, na srednjovekovne svetinje, išlo se direktno, otvoreno i krvnički, bez ikakvih izgovora. U ovom požaru konačno su sagorele i sve izlizane floskule Zapada o demokratiji, ljudskim pravima, mirnom suživotu. Svi ovi događaji svedoče o decenijama stradanja ali i borbe, prkosa i opstanka. U proleće 1981. reke Srba iz Mitrovice, Prištine, Niša i drugih gradova uputile su se ka Peći, noseći novac i poklone. Jovo i Milorad Božić stigli su čak iz Bosne. Srbima su se pridružili i pojedini Albanci,  vojvodu Rama Nikćija, čija je porodica decenijama čuvala manastir, tog 16. marta okupljeni Srbi zatekli su uplakanog ispred Patrijaršije. I danas, 17 godina nakon Martovskog pograma iz 2004. Srbi žive i opstaju Goraždevcu, Gračanici, Velikoj Hoči i drugim enklavama. Duhovne riznice se teže uništavaju od materijalnih, njih možemo spaliti jedino mi sami, našim zaboravom.

Stefan Radosavljević

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime