Mi smo ono čega smo se kao deca plašili

0
70
Foto: printscreen

Svi smo se u prošlosti plašili onih motiva iz filmova da će mašine zavladati svetom i samim tim bi ljudi postali žrtve. Međutim, nismo računali na to da ćemo postati žrtve svoje gluposti koju smo stekli kada smo pamet ustupili mašinama.

Ovih dana sam ostao poražen činjenicom da postoje određeni programi dostupni svima, a u pitanju je veštačka inteligencija, koji pišu pesmu za trideset sekundi, i to odličnu pesmu, a onda i oni koji sami naslikaju sve što im zadate, pa i oni koji su napravili prvi film u celosti načinjen od strane veštačke inteligencije, a koji sad dobija sve moguće nagrade. Ovo nije trijumf ljudske pameti, jer ljudska pamet bi bila vidljiva u činjenici da mašine i tehnologiju uopšte, pa sa njima i neizostavnu veštačku inteligenciju, prilagodimo sebi, a ne da se mi prilagođavamo njoj i njima.

Ljudi su postali bespotrebni. Ionako smo već došli do tačke u kojoj nam je telefon važniji od nas samih. Opsednuti smo izborom goriva koje ćemo sipati u automobil, dok u svoje telo unosimo šta stignemo bez ikakvog pravila i izbora. Toliki će ljudi ostati bez posla, tačnije, ogroman broj profesija će izumreti, pa će oni koji ostanu bez mogućnosti primene svojih znanja morati da nađu mesto u konstantno rastućem informatičkom sektoru. Stoga, opet ćemo svi biti podređeni kompjuterima. Ako to nije ostvarenje onih strahova koje smo osećali dok smo pre samo dvadeset godina gledali filmove sa takvim motivima, onda ne znam šta ćemo kao takvo shvatiti.

Tehnologija je trebalo da posluži kao štaka čoveku koji bi povređen pre stigao tamo gde je krenuo, ili kao štula da bi prešao blato ili plitku vodu, ali umesto toga, tehnologija je ljude pomamila. Telefoni su postali novi bogovi kojima smo zamenili Onog jedinog. U takvom vremenu utehu jedino pronalazimo u najtužnijim trenucima, pa se svaki čovek prilikom neke nevolje seti svog jedinog Boga i moli mu se. Dakle, u trenucima u kojima mu tehnologija ne pruža ruku, pa makar i onu virtuelnu.

Da Vas podsetimo:  Protesti, štrajkovi i slične pojave

Svet se vraća unazad. Menja beskrajni univerzum mašte pretvarajući ga u nule i jedinice i pronalazi mesto svemu proračunatom, dok se za spontanost ne ostavlja prostora. I ukoliko veštačka inteligencija piše poeziju, slika, režira, nisu nam potrebni umetnici, a oni koji to odluče da budu, služiće se delima veštačke inteligencije želeći da preko truda binarnog sistema postanu deo nacionalne inteligencije, što samo govori u prilog tome da će i ona, ako već nije, postati veštačka.

Razvijali smo se da bismo zakržljali. I to je sve što treba da znamo o čoveku kao biću. Mi jesmo stvorili veštačku inteligenciju, ali smo se usput odrekli svoje naslanjajući se na brojeve. Dovoljno o nama govori primer koji ću navesti… „Čovek je intelektualno superioran u odnosu na druga bića“ – često se tvrdi. Čovek – ono što ode na kliniku za lečenje gojaznosti i plati da mu ne daju da jede.

Život zahteva odricanje, a tehnologija nameće nove prohteve. Čovek vapi za životom, a kompjuteri mu daju privid istog. Ljudski organizam žudi za pokretom, a tehnologija ga prikiva za stolicu. Mozak celog života traži da uči, a veštačka inteligencija mu govori da je to bespotrebno ako već ima nju.

I šta može ostati od čoveka? Ostaju opiljci ljudskosti koji padajući na pod samo ponekad zaiskre i to svetlo u milisekundi osvetli gomile kablova. Postali smo zavisnici od ekrana. Ukoliko nismo kod kuće, nosimo ga sa sobom, a sva ona čuda koja je Gospod stvorio, za njih smo slepi i gluvi.

Napredovali smo unazad – u šablon američkog filma devedesetih godina.

Ovo nismo mi. Mi smo ono čega smo se kao deca, uvijeni u jamboliju u hladnom stanu, plašili kada smo na video-rekorderima gledali filmove koji su nam pretili mašinama, čudovištima i dehumanizacijom. Setite se, tada smo žmurali na ljubavne scene, na krvoločne robote i nakaze. Žmurali smo na sve ono što se danas postavlja kao cilj – seks, veštačka inteligencija i nenormalan broj estetskih operacija, filinga i silikona što podvrgnute istim čini da poželim da zagrlim bilo kog monstruma kog sam se tad kao dete, dok su mi kokice mašile usta jer su se ruke tresle od straha, plašio da vidim.

Da Vas podsetimo:  Srbi između Makrona i Kneza Lazara - kome se prikloniti carstvu

autor:Milan Ružić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime