Mig s neba

0
1287

Konačno su u Srbiju stigli migovi koje smo dobili od Rusije. A za migovima će možda i S-300, ali i odnos sa Zapadom drugačiji od ovog koji nas je unakazio.

Kada je, u ponedeljak, sa aerodroma Avijacijskog zavoda u Luhovicama pored Moskve na zapad ka Srbiji poletao „antonov“ koji je u svom trupu nosio prva dva miga 29 od šest koliko nam ih je Rusija poklonila, nešto (jugo)istočnije, na aerodromu „Lipeck 2“ otpočinjala je zajednička letno-taktička vežba srpskih i ruskih pilota na migovima 29 i helikopterima Mi-8 i Mi-17, BARS 2017. Treća BARS vežba zaredom od 2015, čiji je cilj, kako je pre dve godine rekao načelnik Uprave za borbenu obuku Vazdušno-kosmičkih snaga Ruske Federacije general-major Oleg Česnakov, „da zajednički uvežbavamo dejstva u borbenim situacijama“…

I nikakvo čudo što su američki kongresmeni, zabrinuti, od Pentagona zatražili hitan izveštaj o srpsko-ruskoj vojnoj saradnji. A priroda je srpsko-američkih odnosa takva, da njihova zabrinutost kod nas ne može a da ne izazove nadu da ipak neće biti onako kako strepimo, naročito otkako je pokrenut unutrašnji dijalog o Kosovu i Metohiji.

REALIZACIJA DOGOVORA Do srede je, elem, u Srbiju stiglo i svih šest ruskih, to jest od sada srpskih migova 29. Kada se čitava stvar sagleda iz ove perspektive, i nije prošlo mnogo vremena, tek desetak meseci, otkako je posao dogovoren, iako nam se svima (dobronamernima), možda i samo zbog naše nestrpljivosti ispunjene zebnjom da će nešto krenuti po zlu, činilo da procedura traje zabrinjavajuće dugo.

A kako i da se ne zabrinemo kada je Srbija dospela na radar Vašingtona zbog svoje vojne saradnje s Rusijom, i samo se za Srbiju u američkom vojnom budžetu za fiskalnu sledeću godinu traži spomenuti izveštaj o vojnoj saradnji s Rusijom od 2012. do danas. Pri čemu je, naravno, jasno da ona zabrinutost zbog duge procedure nije izazvana činjenicom da smo dospeli na američki radar – bolje je, naime, da smo im na radaru nego da smo im u šaci – već činjenicom da dospevanje na radar zbog te saradnje podrazumeva i pritiske da od saradnje odustanemo. Migovi 29 na batajničkom aerodromu predstavljaju snažan dokaz da pod pritiskom ipak nismo popustili.

Pa otuda i snažan osećaj radosti koji je zamenio zabrinutost čim se prvi „antonov“ u ponedeljak prizemljio na batajnički aerodrom. Ne samo zato što će nam nebo od sada biti kudikamo bezbednije nego što je bilo dosad, već i zato što pretvaranje onih šest ruskih migova 29 u srpske predstavlja i krupan politički gest.

S-300

Kad smo već kod političkih gestova, podsećamo da je američki kongresmen Eliot Engel, zvanični inicijator sumnje u srpsko-ruske odnose na vašingtonskom Kapitol hilu, kada je nezadovoljno konstatovao da je „Rusija pristala da Srbiji pokloni šest lovaca mig 29, 30 tenkova T-72 i 30 oklopnih vozila BRDM-a“ a da pri tome nije „primorala Beograd da za ovu opremu plati više od 600 miliona dolara koliko ona košta na otvorenom tržištu“ nego „ju je Kremlj jednostavno dao Beogradu“, rekao je Engel i da „sada Srbija želi ruske protivvazdušne sisteme S-300“ i „ako Srbija želi da postane deo Zapada, ovo nije način da dospe tamo“.

Da Vas podsetimo:  “GLAVU GORE I ČUVAJ DECU”: Ovo su poslednje reči Bobana Nedeljkovića prve žrtve NATO agresije!

Podsećamo i da je, nekako u isto vreme a bilo je to u drugoj polovini jula, direktor ruske Federalne službe za vojnotehničku saradnju Dmitrij Šugajev otkrio da Rusija „razmatra moguće isporuke“ raketnog sistema S-300 Srbiji: „Srpski partneri trenutno izražavaju zainteresovanost za isporuku bataljona S-300. To je nešto o čemu razgovaramo.“
S tim u vezi, pre dve nedelje je, u intervjuu za „Pečat“, ministar odbrane Aleksandar Vulin rekao da su nam protivvazduhoplovni sistemi neophodni i da ćemo ih nabaviti, pojasnio je da se „upoznajemo sa svim sistemima“ pa i sa S-300, „ali nema pregovora na temu nabavke tog naoružanja“.

Neočekivano brzo, međutim, u protekle dve nedelje dakle, usledio je obrt. Kako „Pečat“ saznaje, nezvanično ali pouzdano, Srbija je iskazala zvaničnu zainteresovanost upravo za sistem S-300. Stigli su nam migovi 29, sada više nije nezamislivo ni da dobijemo S-300. Opet, kao i u slučaju migova, vojni značaj ovakve nabavke bio bi nesumnjiv, ali bi još veći bio politički značaj. Zato što stepen naše saradnje s Rusijom predstavlja meru oslobađanja Srbije od Zapada.

DEMONSTRACIJA SLOGE Novi srpski migovi 29, kako je najavljeno, javnosti će zvanično biti predstavljeni 20. oktobra, prilikom proslavljanja godišnjice oslobođenja Beograda u Drugom svetskom ratu.

Postoji, s tim u vezi, jedan zanimljiv detalj koji nam je privukao pažnju. „Kako ’Sputnjik’ saznaje“, javio je ovaj portal, „pojedini delovi aviona ipak će“ – posle predstavljanja srpskoj javnosti 20. oktobra – „morati da budu poslati u Rusiju kako bi remont bio kompletiran.“

Šta nam ovo govori? Očigledno da su migovi 29 u Srbiju dopremljeni pre nego što je sav posao na njima završen. A to pak znači da su srpske i ruske vlasti, u sprezi i dosluhu, požurile da u Srbiju dopreme ove avione pre roka, baš da bi oni bili prikazani tog 20. oktobra kada ćemo se svi podsetiti kako su Srbi i Rusi zajedno oslobodili našu prestonicu od nacističke okupacije. Što će reći da im je, i srpskim i ruskim vlastima, bilo naročito stalo da sada načine ovaj gest, nabijen simbolikom, kako bi odgovarajuću poruku uputili i gradu i svetu, a naročito svetu, i to zapadnom. Ovonedeljni dolazak migova 29 u Srbiju utoliko je i značajniji nego što se vidi na prvi pogled.

ŠOJGU I NIŠ Pri čemu izgleda i da će tog 20. oktobra u Beograd na svetkovinu doći i ruski ministar odbrane Sergej Šojgu. Ukazali smo prošle nedelje zašto je to pitanje (postalo) važno. Ukratko, Šojgu je u Srbiju, da dođe na godišnjicu oslobođenja Beograda, zvanično pozvan još 12. avgusta, ali odgovora iz Rusije nije bilo, a godišnjica se primakla; to smo protumačili kao signal ruskog nezadovoljstva našim ustezanjem (izazvanim otvorenim američkim pritiskom) da Srpsko-ruskom humanitarnom centru u Nišu dodelimo obećani diplomatski status.

Da Vas podsetimo:  Mračna tajna brda Vidrak

Prošlog petka, kada je srpski šef diplomatije Ivica Dačić boravio u Moskvi i sastao se sa svojim ruskim kolegom Sergejem Lavrovim, „Sputnjik“ je emitovao vest da je Šojgu prihvatio poziv i da 20. oktobra dolazi u Beograd. Ova bi vest, ostvari li se, trebalo da znači da su otklonjeni uzroci ruskog nezadovoljstva Srbijom, a to nam je nezadovoljstvo značajno utoliko što bi ono značilo da su Srbijom zadovoljni Amerikanci, a svi vrlo dobro znamo u šta se pretvorila Srbija kada je Amerikance činila zadovoljnim…

Da li će Šojguov dolazak u Beograd značiti i da će niški centar dobiti zakonom obećani diplomatski status? Ne nužno. A opet, „Sputnjik“ ove srede javlja da je za direktora niškog centra postavljen „čuveni komandant sa Bajkala“ Viktor Guljevič koga u superlativima opisuju kao „jednog od najboljih“; Guljevič, štaviše, u Niš dolazi umesto „drugostepenog komiteta“ koji je tu bio do sada (autor ovakvog opisa je potpredsednik ruske vlade Dmitrij Rogozin). Trudimo se da ne dozvolimo da nas nalet iznenadnog optimizma odvede predaleko, ali ovo bi mogao da bude ozbiljan znak da će niškom humanitarnom centru ipak biti dodeljen status koji mu Amerikanci izričito ne žele. Zašto bi, naime, Rusi u Niš slali onakvog Guljeviča ako će Niš zatvoriti? A već je rečeno da će biti zatvoren ako ne dobije diplomatski status.

PISMO EVROPSKOJ UNIJI E, sad. Da nismo evroskeptici kakvi jesmo, uplašili bismo se, a ovako se ne plašimo nego samo uviđamo da bi sadašnji razvoj srpsko-ruskih odnosa mogao negativno da utiče na razvoj srpskih evrointegracija. Na to nas je, u intervjuu za portal „Juropien vestern Balkans“ objavljenom u utorak, podsetio letonski ministar spoljnih poslova Edgars Rinkevičs: „Za sve nas, od najvećeg je značaja da se sve zemlje-kandidati usklade sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU, naročito posle 2014. i naročito posle nelegalne aneksije Krima. A mi znamo da postoji jedna zemlja koja to nije učinila – Srbija.“
Zemlja koja to nije učinila, Srbija, ne samo da ne izgleda kao da će to učiniti već, na naše oprezno zadovoljstvo, počinje da se ponaša prilično neobično za zemlju koja iskreno želi da postane članica Evropske unije i veruje da će joj se jednog lepog dana to i dogoditi.

Reč je, naravno, o pismu koje će premijerka Ana Brnabić odneti u Brisel kroz nekoliko dana, a u kome ćemo iskazati nezadovoljstvo zbog različitih, dvostrukih aršina kojima Evropska unija tretira pitanja Kosova i Metohije, odnosno Katalonije.

Da Vas podsetimo:  Cena sreće u Srbiji je 1500 evra

Naravno da je odavno jasno da se i Evropska unija i Zapad uopšte ponašaju krajnje licemerno kada je naša južna pokrajina u pitanju. I naravno da je to odavno jasno i našim aktuelnim vlastima kao što je jasno i svima ostalima. Što znači da je u čitavom ovom slučaju pažnje vredna samo reakcija zvaničnog Beograda u vidu protesta Briselu, jer je to jedina nova okolnost u svemu ovome.

Koji je smisao ovakve reakcije, kome je ona namenjena? Briselu, ili domaćoj javnosti? Ako je Briselu, kako rekosmo, poprilično je neobična za zemlju koja moli da bude primljena u Uniju, a istovremeno toj Uniji u lice saopštava da je licemerni nasilnik. Ako je domaćoj javnosti, samo će uticati na raspaljivanje ionako prisutnog evroskeptičnog raspoloženja u Srbiji. U obe varijante, kako god da se okrene, kritikom Evropske unije umesto da smo samo podržali teritorijalni integritet Španije zato što ona podržava naš, uradili smo ono što nismo morali, a to što smo uradili pojačava jaz između Beograda i Brisela kako se samo poželeti može.

I sve nas to zajedno, od migova preko S-300 do Niša i Brisela, vraća na već citiranu opasku kongresmena Eliota Engela: „Ako Srbija želi da postane deo Zapada, ovo nije način da dospe tamo.“ Nadamo se da će godine koje su pred nama pokazati da je kongresmen Eliot bio potpuno u pravu…

Druga runda, drugi deo

Iako je pre samo desetak dana prvi potpredsednik prištinske vlade Bedžet Pacoli tvrdio da će južna srpska pokrajina kao nezavisna država ući u Unesko („Ohrabren sam i kažem vam da ćemo imati glasove za Unesko“), Ministarstvo spoljnih poslova takozvanog Kosova saopštilo je ove srede da je odustalo čak i od pokušaja da ove godine uđe u Organizaciju Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu. Takva odluka, kako je navedeno u zvaničnom saopštenju, doneta je „iz pragmatičnih razloga“ i uz „konsultacije sa SAD i drugim zemljama Kvinte“ a to su Velika Britanija, Nemačka, Italija i Francuska.

Pragmatičan razlog može da bude samo jedan: uprkos onoj Pacolijevoj tvrdnji, Kosovo i njegovi patroni nisu uspeli da mu obezbede dovoljan broj glasova. Štaviše, iz činjenice da ove godine neće čak ni pokušati da uvuku Kosovo u Unesko, za razliku od 2015. kada jesu pokušali, ali su ostali kratki za tri glasa, može se zaključiti i da su sada kudikamo dalje od svog cilja nego što su bili.

Ovo jeste važna diplomatska pobeda Srbije. I za nju su, pored Srbije, zaslužni i Kina i Rusija koji su lobirali u našu korist.

A nije najmanje bitno ni to što ovako neslavan kraj kosovskog sna o Unesku predstavlja vrlo ubedljivo svedočanstvo o promenama koje su nastupile u svetskom poretku u ove, samo dve godine koje su za nama.

Piše: Nikola Vrzić

bigportal.ba

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime