Odakle odlaze ljudi tu zamire život. Migracija je, zbog toga, prvorazredno pitanje opstanka. Krajnje je nerazumljiva ovolika ravnodušnost vlasti nad ovolikim nesmirenim odlascima, posebno mladih. Snažno doprinoseći razvoju razvijenih uz još snažnije uništavanje zemalja porijekla radnika migracija proizvodi migraciju. Zemlja koja stane na put migracijskih odlazaka uglavnom sa njega ne silazi. Sve razvijene zapadnoevropske zemlje, da bi se razvijale, prethodno su zaustavile vlastitu migraciju.
Migracija – dio sistema razvijenih
Istorija migracije je dio sistema razvijenih. U Evropi to traje blizu 150 godina sa skoro nepromijenjenim učešćem stranih među domaćim radnicima. Dovoljno je da ih bude 3-5% i da koristi budu izuzetne. Samo je u vrijeme ratova, zbog prisilnog dovođenja, taj broj se povećavao na 15-20%. U posljednje vrijeme dinamika migracije u Evropi je u značajnom porastu. Obzirom na moguće veoma teške posljedice mnogi zabrinuto vrte glavom. Oni koji upravljaju migracijom očito je da nisu u stanju da sagledaju njene dugoročne razvojne posljedice. Osnova migracije je u kolonijalizmu kao samoj suštini kapitalizma. Svako ko i malo izmakne u razvoju odmah razmišlja kako da tu svoju prednost iskoristi za pokoravanje slabijeg, da ga primora da radi za njega.
Migracija je u tome pokazala izuzetan rezultat. Ništa tako blagotvorno ne djeluje na razvoj razvijenih i tako temeljito ne razara zemlje i ekonomije porijekla radnika kao migracija. Po svojim uticajima migracija se nalazi u središtu kapitalizma kao sistema. Doprinosi premoći kapitala nad radom, profita nad nadnicom. Ona obara nadnice, a uvećava profite.To se ostvaruje njenim uticajima na sprečavanje rasta nadnica što je njena najznačajnija uloga.
I prva najava o mogućem iscrpljivanju vlastitih demografskih izvora, što je prijetnja rastu nadnica, stvara silnu potrebu za otvaranjem granica i pozivanjem stranaca. Rezultat je izuzetan. Stižu mladi i obrazovani koji željni rada i zarade, dižu produktivnost uz sprečavanje rasta nadnica. Privreda dobija na zamahu. Porast razlika između nadnica i profita uvećava sredstva za investiranje što vodi porastu tehničkog napredovanja. Migracija je tako prvi nosilac tehničkog progresa razvijenih. Širi se proizvodnja, rastu profiti, uvećavaju se mogućnosti novih zapošljavanja stranaca Migracija proizvodi migraciju. Umjesto privremene, prolazne pojave, migracija izrasta u dio sistema razvijenih.
Da bi se smanjio otpor domaćih radnika pribjegava se mjeri segregacije. Domaći radnici se uglavnom povlače na lakša i bolje plaćena režijska radna mjesta, a strancima se prepuštaju poslovi koje oni ne žele da obavljaju. Domaći radnici postaju kontrolori rada stranaca. Drugi izvor ekonomskog bogaćenja razvijnih, putem migracije je u besplatnom prilivu ogromnih iznosa ljudskog kapitala. Sve troškove školovanja i izdražavanja do radne dobi podnijele su zemlje porijekla radnika.Sada se svo to bogatstvo, potpuno besplatno, preliva u zemlju zaposlenja. Procjenjuje se da je Amerika, na uštedama odgoja djeci i troškovima obrazovanja, ostvarila kroz migraciju (1790-1912) vrijednost koja iznosi 13-14% kapitalnih zaliha američke privrede. Slično se odnosi i na Zapadnu Njemačku. Vrijednost koju je ona ostvarila na osnovi dotoka 1,9 miliona migranata iz Istočne Njemačke, do podizanja zida (1961), procjenjuje se na iznos od 36 milijardi maraka, što je 12% neto nacionalnog dohotka Zapadne Njemačke. Procjenjuje se takođe da je Njemačka u vremenu 1957-1973 godine (cijene 1962) ostvarila vrijednost migracijskog ljudskog kapitala u iznosu od 134 milijardi maraka.
Koliki su današnji iznosi migracijskog ljudskog kapitala teško je i zamisliti. Izuzetno vrijedan doprinos migracije razvoju razvijenih na jednoj, a ekonomskom uništavanju manje razvijenih emigracijskih privreda na drugoj strani, migracija ostvaruje u monetarnoj sferi.
Migracija je veoma uspješan lijek za postizanje monetarnog zdravlja na strani razvijenih a monetarne nestabilnosti na strani manje razvijenih. Radi se o izvozu monetarne nestabilnosti iz pravca razvijenih. Zdravlje ekonomije je u ravnoteži. Zbog toga su platni suficiti i platni deficiti bolesti koje je potrebno liječiti. Za razvijene, migracijska pomoć u liječenju te bolesti je izuzetna.
Suficiti, ukoliko ih se ne oslobodi, najozbiljnija su prijetnja monetaranoj stabilnosti (inflacija). Izvoz novca putem investicija je nedovoljan lijek, posebno sa stanovišta sve manjih mogućnosti naplate duga. Značajna pomoć stiže sa strane migracije. Ona svojim doznakama sužava domaće, a širi inostrano tržište. Ovim izvozom inflacije ona stabilizuje valutu zemlje zaposlenja, a destabilizuje valutu zemlje porijekla radnika.
Na rast cijena na strani zemlje zaposlenja združeno djeluju dva migracijska ekonomska uticaja: smanjenje proizvodnje i prekomjeran novac. Zbog migracijskog razređivanja radne snage, posebno povećanog odlaska najproduktivnijih, opada proizvodnja. Nadnice rastu brže od rasta produktivnosti. To smanjuje mogućnosti investiranja i tehničkog napredovanje. Uz to stiže i obilan novac koji vrši pritisak na oskudne robne fondove što vodi rastu cijena . Sve završava u smanjenju domaće proizvodnje a uvećanju uvoza inostranih jeftijnijih roba. Uvoz koji znatno premašuje iznose doznaka.
Migracijsko uništavanje domaće valute vodi zemlju u duboku krizu koju je veoma teško savlađivati. Devalvacija, kao uobičajen lijek za liječenje bolesti platnog deficita, ovdje ne može da dovede do punog izlječenja. Obezvređivanje valute, putem uticaja radničkih doznaka, snažno vuče na dole. Ako bi devalvacija pratila taj nivo obezvređivanja brzo bi se stiglo do potpunog uništenje privrede i naroda. Rješenja nema bez rješenja migracijskog problema, odnosno bez gašenja žarišta inflacije (doznake). Samo ograničenja i prestanak odlaska , posebno mladih i obrazovanih, može da donese rješenje. Da se pokrene proizvodnja, umanji uvoz i stabilizuje valuta. Kada se ima u vidu ovolika precijenjenost domaće valute ( za bar dva puta), kao i odsustvo monetarnih ovlaštenja onda je vidljiva sva naša nemoć da upravljamo vlastitim razvojem, što se odnosi i na upravljanje migracijom. Posebna je teškoća u pripadnosti naše vlasti ideji neoliberalizma i njenoj globalističkoj obavezi da, zbog vlastitog održanja, granice drži otvorenim, što se odnosi i na migraciju. Ipak , zavođenje ograničenja u odlasku, jedini je put kojim je potrebno krenuti.
Migracijski uticaji na zemlje porijekla radnika
Svi uticaji migracije na zemlju porijekla radnika su negativni. Migracijsko razrjeđivanje, posebno najkvaliteanijeg dijela radne snage, dovodi do naglog pada produktivnosti. Razlika između nadnica i produktivnosti se smanjuje dostižući na nekim područjima čak i negativne vrijednosti (poljoprivreda i sl). To diže inflaciju, oduzima mogućnosti investiranja i tehničkog napredovanja.
Ogroman je odliv nacionalne materijalne vrijednosti sadržane u troškovima školovanja i izdržavanja do radne dobi. Računato na 660 000 migranata u 1970 godini, procijenjeno je da ja SFR Jugoslavija, putem migracije , izgubila 6,8 milijardi dolara, što je iznosilo 17% proizvodnog fiksnog kapitala zemlje. Iznos dobiti koju su jugoslovenski radnici ostvarili u stranim zemljama iznosio je 2 442 miliona dolara . Današnja mjerenja, sigurno je , da bi pokazala daleko porazniji rezultat Sva ta mjerenja direktnog odliva nacionalne materijalne vrijednosti ni približno ne ukazuju na suštinu problema . Suština je u doprinosima ljudskog faktora ekonomskom razvoju.
Kada se zna da čovjek za deset godina svog rada, iz viška kojeg stvori, otplati sve troškove školovanja i izdržavanja do radne dobi, te kako radni vijek iznosi 40 godina, onda je vidljiva veličina gubitka kojeg podnose migracijske zemlje porijekla radnika. Posebno,imajući u vidu da migracija odvodi najkvalitetniji i vitalno najsposobniji dio radne snage.
Radničke doznake, iako se slave kao značajna migracijska dobit, ostvruju sve negativne ekonomske uticaje na zemlju porijekla radnika. Doprinosi monetarnoj nestabilnosti i porastu uvoza su takvi da ubrzano vode zemlju u potpuni ekonomski nerazvoj i inostranu zavisnost. Kada bi se utvrđivala cijena doznaka bio bi to, sigurno je, najskuplji novac koji dospijeva u zemlju.
Neoliberalizam kao domaći kolonijalizam
Manje razvijeni, ukoliko žele razvoj, moraju da otvore svoje granice i omoguće punu slobodu međunarodnog kretanja robe, rada i kapitala. To će dovesti do izjednačavanja cijena faktora proizvodnje odnosno do izjednačavanja u razvoju. Samo na osnovi slobode međunarodnog kretanja roba , ljudi i kapitala manje razvijeni se mogu nadati skorom dostizanju bogatstva bogatih.
Visoke kamate na strani manje razvijenih privući će ogromne iznose kapitala iz pravca razvijenih i otpočeće ubrzan razvoj. Na drugoj strani visoke plate kod razvijenih pokrenuće rijeku radnika iz pravca siromašnih. U tom postupku dvosmjernog kretanja rada i kapitala doći će do međunarodnog izjednačavanja kamata i nadnica što je osnova izjednačenja razvoja u cjelini. Svugdje će biti podjednak razvoj, nigdje nerazvoja. I sve to samo na osnovi slobode trgovine, slobodnog tržišta. Nigdje govora o proizvodnji, produktivnosti kao mjestu sticanja i uvećanja bogatstva. To je ta neoliberalna ekonomska besmislica koja je osnova današnjeg međunarodnog integrisanja. Svako ko je i malo upućen u funkcionisanje tržišne ekonomije jasna mu je veličina ove besmislice.
Neoliberalizam se okreće trgovini kao izvoru bogatstva. Čak nezavisno čime se trguje bogatstvo će biti podjednako. Zanemaruje se osnovna iskustvena činjenica da je razvoj zasnovan na proizvodnji odnosno rastu produktivnosti te da u slobodnom tržišnom susretanju viša produktivnost uništava nižu odnosno razvijeni uništavaju manje razvijene. Umjesto izjednačenja ogroman je porast razlika u razvijenosti, čemu tako pouzdano svjedočimo. Zavodljivost neoliberalizma time izlazi na vidjelo. Otvaranje granica znači za manje razvijene vlastito prepuštanje ekonomskom satiranju razvijenih , što se upravo događa.
Obzirom da je neoliberalizam očigledna ekonomska besmislica jasno je zašto o tome nema nekih značajnijih naučnih diskusija. Cilj nije u naučnosti i njegovom iskustvenom potvrđivanju. Cilj je ideolaške prirode usmjeren na pribavljanje povoljnosti u postupku ekonomskog porobljavanja manje razvijenih. Da njihove političke elite to prihvate kako bi se razvio unutrašnji kolonijalizam. Da se teret zarobljavanja prenese na domaću vlast. Prije svega da se putem neoliberalizma razviju i mobilišu rušilačke snage vlastitog naroda koje će na toj osnovi, ostvarivati izuzetna vlastita bogatstva. Da prihvate i podržavaju neoliberalizam do, ako je potrebno , potpunog uništenja vlastitog naroda.
Da nije ovog ideološkog konstrukta u formi globalizma odnosno Evropske Unije, na snovi kojeg se dovode i održavaju slabe, štetne, izdajničke vlade neoliberalizma ne bi ni bilo. Neoliberalizam je hladnoratovski izvozni proizvod razvijenih za uništenje manje razvijenih Nema neoliberalizma na strani razvijenih jer nema potrebe za njim. On je dobro osmišljen način ostvarivanja vlastite ekonomske premoći u cilju pokoravalja manje razvijenih, njihovog dovođenja u kolonijali položaj.
Suprotno neoliberalnoj dogmi o dvosmjernosti međunarodnog kretanja rada i kapitala, kao postupka izjednačavanja cijena faktora proizvodnje (nadnice, kamate) odnosno izjednačavanja u razvoju, stvarnost je na sasvim drugoj strani. Neoliberalizam doprinosi učvršćivanju tradicionalnog obrasca međunarodnih ekonomskih odnosa koji donosi porast razlika.
Kapital se drži u mjestu, a robe i radna snaga se kreću u suprotnim pravcima. U vrijeme globalizma odnosno neoliberalizma, pojačano.To je suština bogaćenja bogatih i siromašenja siromašnih ,od čega se ne odustaje. U vremanu globalizma, u mjeri otvaranja granica, pojačana su kretanja roba i radne snage u suprotnim pravcima uz pojačanu zalijepljenost kapitala za vlastito tlo razvijenih. Sve to vodi ubrzanju propadanja manje razvijenih što je potpuno suprotno o propagandne neoliberalne dogme. Povećava se nesmirena rijeka odlazaka ostavljajući iza sebe pravu ekonomsku, društvenu i biološku pustoš. A vlast, zaokupljena vlastitim koristima, ništa ne preduzima da se to spriječi. To su upravo sva teška iskušenja toliko potrebnog zaustavljanja odlaska stanovništva u inostranstvo. Ili svođenje na podnošljivu mjeru.
Politika, prijetnje i strepnje
Veliki migracijski talas, koji je u Evropi otpočeo početkom sedamdesetih prošlog vijeka, bio je zasnovan na prolaznosti te potrebe odnosno privremenosti, kao osnove migracijske politike Vjerovalo se da je pozivanje stranaca prolazna pojava koja će ubrzo proći. Naglašavala se sloboda zemlje zaposlenja u pozivanju i otpuštanju radnika . Evropski Zapad je područje rada ali ne i useljenja. Vrijeme je prolazilo, a početna očekivanja i procjene se nisu obistinjavale. Od privremene, migracija je prerastala u neprolaznu, trajnu pojavu. Radne dozvole su produžavane dostižući vrijeme od nekoliko generacija.
Na vidjelo je izlazila zakonitost proizvodnje migracije pomoću migracije. Ogromni migracijski doprinosi razvoju razvijenih na jednoj i uništavanje razvoja na strani manje razvijenih, emigracijskih zemalja, završavalo je u sve većoj potrebi sve brojnijeg preseljenja radinika i stanovništva. Domaći demografski izvori su bivali sve oskudniji, a dopremanje strane radne snage sve potrebnije. Potreba za migracijom se uvećavala sa svim elementima produženog boravka.
U posljednje vrijeme, posebno pod uticajem neoliberalnog globalističkog djelovanja, perspektive migracije se uvećavaju. Razlike u razvijenosti su u porastu a na strani manje razvijenih buja nepodnošljiva nezaposlenost. Pritisci na zapošljavanje i odlazak u instranstvo su ogromni. Tu je upravo mjesto ne malih prijetnji i strepnji.
Evropska migracija je već odavno prevladala svoj početni, privremeni sadržaj.U mnogim evropskim zemljama prisutne su brojne nacionalne grupacije koje su svoju životnu sudbinu vezale za te zemlje. Bitno se narušava dosadašnja jadnonacionalnost pojedinih država, što je osnova njihovog utemeljenja. Da li će Evropa uspjeti da na miran način pređe iz svog nacionalnog u višenacionalno utemeljenje ostaje da se vidi. To je sigurno problem koji je širom otvoren i koji traži svoje rešenje, u budućnosti pojačano. Posebna teškoća je u nadolazećem kriznom migracijskom stanju.Prije svega se to odnosi na skoro dostizanje granica migracija sa prijetnjama značajnijeg smanjenja broja.
Ubrzano globalističko narastanje razlika u razvijenosti nosi prijetnje ozbiljnog smanjenja kupovina na strani manje razvijenih koji je osnovni faktor održanja masovnosti u migraciji. Smanjenje izvoza smanjuje potrebu za migracijom uz realnu pojavu viška. Nailazi krizno stanje i nezaposlenost, sada i na strani razvijenih imigracijskih zemalja. Za očekivati je da će migranti biti prvi na udaru što bi, obzirom na brojnost, moglo da dovede do najozbiljnijih društvenih potresa, posebno kada to dobije i svoje nužne nacionalne, međunacionalne sadržaje. Opomene iz prošlosti su poražavajuće. Mnogi misle da je osnovni uzrok pojave fašizma u Njemačkoj, u kriznim tridesetim prošlog vijeka, upravo razbuktavanje krize u okolnostima masovnog prisustva stranaca.
Gdje ća se u tom previranju naći zemlje emigracije teško je predvidjeti. Po ustaljenom pravilu one bi trebale da budu područja izvoza kriznih stanja iz pravca razvijenih. Sada i na području migracija gdje bi cijena mogla da bude veoma visoka. Jesu li prisutne prijetnje povećanog gomilanja njima nepoželjnih na našim ispražnjenim prostorima pitanje je koje nije za potcjenjivanje?
Skoro da je svima vidljivo da se Evropa nalazi pred najozbiljnijim iskušenjima svog nacionalnog preobražaja. Oni koji su vodili politiku njenog razvoja, zaokupljeni kratkoročnim ciljevima uvećanja profita, nisu bili u stanju da sagledaju i njenu dugoročnu razvojnu dimenziju. Sada je to došlo na red.
Sve to upućuje na silnu potrebu da se najozbiljnije pristupi izgradnji vlastite migracijske politike, da bi se zaštitio vlastiti razvoj i zemlja u cjelini.
Prva mjera izgradnje naše aktivne migracijske politike mogla bi da se odnosi na sprečavanje odliva naše nacionalne materijalne vrijednosti, ovdje sadržanog u vrijednosti migracijskog ljudskog kapitala. U slučaju odlaska na rad u inostranstvo migranti bi morali da preuzmu obavezu vraćanja iznosa sredstava utrošenih za njihovo školovanje. Obzirom na dosta skromne zarade koje se ostvaruju u inostranstvu ova mjera bi mogla da se pokaže veoma efikasnom. Brojnost odlazaka bi mogla da se ozbiljno smanji.
Posebna vrijednost ove mjere je u njenoj selektivnosti. Obzirom na povećane iznose ovih troškova kod najobrazovanijih povećano bi se zadržali upravo najobrazovaniji što je od posebnog značaja. To je način da migracija dobije svoju toliko potrebnu cijenu.
Zaključak
Sloboda koja nam stiže sa evropskog Zapada zapravo je njihova sloboda našeg uništavanja. U tu svrhu razvijen je i neoliberalni, globalistički, ideološki koncept Evropske Unije sa ciljem da se teret našeg zarobljavanja i uništenja prenese na domaću vlast. Do sada je to ostvareno sa izuzetnim rezultatom. Privreda je uništena, zemlja rasprodana i prezadužena,narod zbog nezaposlenosti i siramaštva, bježi na sve četiri strane svijeta. Ubrzano se približavamo iskušenju svog biološkog opstanka na ovim prostorima . Posebno zbog tako masovnog i nesmirenog odlaska našeg stanovništva na rad u inostranstvo. Hoćemo li uživati u vlastitoj ukorijenjenosti, radu i stvaralaštvu, biti svoj na svome, ili ćemo se prepustiti krajnje neizvjesnoj i opasnoj sudbini tuđinstva, a ove prostore predati u ruke drugima, sudbinsko je pitanje pred kojim se nalazimo. Odgovor je dijelom i u našoj sposobnosti izgradnje migracijske politike koja će biti u stanju da zadrži stanovništvo od odlazka. A ono svojim ostankom da izvrši pritisak na vlast da se zaposli.
Prof. dr Aleksa Milojević
www.castotadzbine.rs
