Nije ni primjetio Petar, da je sunce, već krenulo na počinak iza Lupine…Stajao je i dalje na Krešića brdu i borio se sa teškim mislima. Znao je on da je rat zlo. Zlo! Veliko zlo… Nisu samo Srbi stradali…Svi stradaju! Svi!-bio svjestan, da su i Srbi, pojedinci, učinili velike zločine u ratu… kao što je i ono nesrećno strijeljanje zarobljenih muslimanskih bojovnika! Kažu… nekoliko hiljada…strijeljani su ljudi, bez suda…strijeljani! Užas…velika ljaga na Srbinovom licu -i prepukao bi od bola i stida, kad se sjetio tih strijeljanja, da do njegove svijesti ne dođe istina, da ni jedna žena i ni jedno dijete tada nisu ubijeni -strijeljani su samo bojovnici koji su monstruozne zločine, pod nadzorom svojih mentora sa Zapada, činili po srpskim selima- a ubijali su sve; zatirali temeljno sve; da ni trag…bilo kakav spomen na Srbe u tim prostorima, da ne ostane…
Genocid su nad Srbima izvršili…
I velika nesreća izazva novu nesreću. Genocid nad Srbima rodi zločin! Čovjek je ipak, samo čovjek! Nije svetac –vrela krv, i nesreća iz nekih Srba prokulja nekontrolisano – ne, u uništavanju muslimanskog naroda, jer nisu stradali civili, već u uništavanju bojovnika koji zločine učiniše -u osvetu, nad zlikovcima se pretvori… kad ti zapale kuću, oskrnave groblje…kad ti zakolju na kućnom pragu dijete, majku, sestru…
Ovo je istina, ovo!..Ova istina mora izaći na vidjelo! Mora!
Petar je vapio za istinom i još uvijek nije razumio da su oni, združeni srpski neprijatelji, dobro znali istinu i zato svjesno, sebe-zločince, u borce za slobodu pretvorali a Srbima za poklon genocid izmislili… hoće da Srbe, klane, nedoklane, namame; u klopku ih ubace… da svoje zločine opravdaju i da beskrupoloznim lažima te iste zločine Srbima upakuju. I zato, bez prestanka, sikću svakog dana sa svih strana i mudžahedini i ustaše i zapadni satanisti; svi združeni, u sotnskom stroju Srbe napadaju – osuđuju Srbe za genocid koji su oni sproveli nad Srbima i tako žrtve dželatima proglasiše a dželate u žrtve pretvoriše!
Proglasiše genocidnim one koji su vjekovima branili evropsku civilizaciju i svojim glavama plaćali, u Ćele kuli sazidanim…kao što su i u poslednjem ratu plaćali svojim odsječenim glavama kojima su mudžahedini, u sred Evrope, fudbal igrali.
Proglašavaju genocidnim one o čijoj genocidnosti i danas svjedoči spomen ploča Međunarodnog crvenog krsta u Ženevi Budi human kao što su bili humani Srbi 1885. u ratu sa Bugarima kada neprijateljske ranjenike spasiše…proglašavaju genocidnim one koji i u zadnjem ratu spasiše desetine hiljada hrvatskih civila od masakra koji im Muslimani u centralnoj Bosni spremaše, proglašavaju genocidnim one koji su spomenike i neprijateljima zajedno sa svojim borcima podizali! Proglašavaju genocidnim one koji se prvi suprostaviše njemačkoj imperiji zla dva puta u ovom vjeku; one koji stradaše na Prokletijama, one koji doživješe vješanja po Mačvi i strijeljanja u Kragujevcu…
Postadoše genocidni oni, koji pretekoše od stradalnih Srba, izmasakriranih u Jasenovcu i drugim bezbrojnim jamama i logorima NDH, kojima se ni danas broj ne zna. Postadoše genocidni oni, njih nekoliko miliona Srba, koje samo u dvadesetom vijeku, sa njihovih kućnih pragova protjeraše i više od dva miliona ubiše. Postadoše genocidni Srbi koji ih odgojiše, iz pelena podigoše, ime im i državu stvoriše i primiše ih kao braću i prijatelje iako su Srbima neprijatelji bili u oba svjetska rata, jer su bili na strani Zla.
Zahvališe se bivša braća Srbima uz ludački smjeh Lucifera sa Zapada!
Nepravda do neba. Najveća!-buncao je i dalje u groznici…Postali smo genocidni, za one, koje i danas, poslije svih zala što nam učiniše u zadnjem ratu, prihvatismo ponovo bratski i u Srbiji i u Republici Srpskoj a oni nam se zahvališe tako što sve Srbe iz Hrvatske i Srpske Krajine, ali i iz, nekada velikog srpskog grada, Sarajeva, i ostalih krajeva Federacije protjeraše…proglašavaju genocidnim nas, koji smo ih uvijek prihvatali kao braću-posebno ga je boljelo ta spoznaju –što oni ustvari i jesu bili, ali odnarođena, izopačena braća, koja u sebi mržnju, umjesto bratske ljubavi nose…
Kao da traži spas, izlaz iz ovog zla koje ga je poklopilo, Petar se zagleda u daleke ličke planine. Puklo prostranstvo. Sve pusto; u čemer se i jad pretvorilo. Mrtvo…sve mrtvo – od Knina i Karina do Kalina, ali i dalje, sve do Bratunca i Srebrenice… pobiše i zaklaše hiljade srpske nejači, žena i staraca… i razrušiše, zapališe sve; i kuće i bogomolje i groblja…ni travka, ni klas da ne ostanu uspravni. Gledao je sprženu srpsku zemlju! Desetine hiljada kvadratnik kilometara, pusto, bez živih duša. Bio je svjedok biblijskog stradanja srpskog naroda -njegovog sistematskog, planskog, zatiranje! Svjedok genocida nad Srbima!
Ne, nije to isto! Nije… ako postoji genocid, onda je genocid izvršen nad Srbima!
To je genocid! To! A ne strijeljanje zločinaca!- ostajao je Petar bez daha; srce mu se cijepalo, mozak gorio, dok je, već poluglasno, šaptao u sebi molitvu u ime svih Srba… skrušen, suznih očiju, gledajući zamrle Prkose pred sobom.
Molio se za snagu i istinu…a sa Dulibe zaduva blagi povjetarac i umi mu lice…
autor:Milenko Kovačević
IZVOR: Naša sloboda
