MILICA STOJADINOVIĆ SRPKINjA – PRVI SRPSKI RATNI IZVEŠTAČ

0
100

Piše: Goran Vesić

Za sukobe Srba i Turaka u Beogradu koji su izbili posle ubistva srpskog dečaka Save Petkovića, žandarma Sime Nešića i Đorđa Nišlije na Čukur česmi, tursko bombardovanje grada i patnje Beograđana svet ne bi saznao da nije bilo Milice Stojadinović Srpkinje. Ova pesnikinja koju su savremenici opisivali kao lepoticu „sa čarobnim očima, sa obrvicama nesravnjivim, sa stasom o kome se nadaleko govorilo, zbog koje su se neznadežni ljubavnici kaluđerili”, došla je u Beograd odmah posle turskog bombardovanja našeg grada i obavestila je svet o patnjama našeg naroda.

Sukobi otomanske vojske sa srpskom žandarmerijom i tursko bombardovanje našeg grada zatekli su Milicu u Vrdniku. Žena koja je neizmerno volela Srbiju i Beograd odmah je krenula da se pridruži svom narodu. Ona je još 1848. godine u vreme bune učestvovala u Vukovaru u omladinskim protestnim povorkama obučena u srpsku narodnu nošnju sa crvenom maramom na glavi i srpskom trobojkom u rukama. Pošto je prešla u Beograd 7. jula 1862. godine napisala je pismo svom starom poznaniku Đorđu Rajkoviću. „U sredu ujutru pređem u Beograd, jer nisam mogla srcu odoleti, da ne vidim vojnike Srbske, i ne mogu Vam rečma predstaviti, kako mi je bilo kad sam ih videla. Na svakoj barikadi po njih 50, u svakom vidite junaka iz vojevanja Đorđevog i Miloševog, tako da svakom iz očiju govori oduševljenje i želja udariti se što pre sa kosovskim vragom. Ja sam ceo dan u Beogradu bila, i provela ga u obilaženju barikada o u gledanju ratnika oni. Kad sam uveče polazila, čisto bih plakala, što odlaziti moram… Nikad nisam tako veselo po Beogradu, kao sad, hodala, jedino što svuda sretam svoju braću pod oružjem, iz koga mi sevaše zraci lepše budućnosti, a drugo što je Beograd sad srbski Beograd: očisti se koekvi gadovi, pa samo svuda Srbina vidite…Žao mi je što nisam videla mog brata pesnika, kog su Hercegovci izabrali za svog kapetana, pa kažu da uživa kad sa svojom hercegovačkom četom od barikade do barikade ide. To su vam ukratko čerte iz Beograda… Načinite jedan izvod za koje novine”, opisavala je Milica Stojadinović svoj boravak u našem gradu.

Da Vas podsetimo:  Muftija koji je tuzlanske Srbe spasio ustaškog pokolja na Badnje veče 1942.

Bombardovanje Beograda dovelo je skoro do prekida odnosa između Srbije i Porte. Turska vojska ostala je opkoljena u beogradskoj tvrđavi u koju se sklonilo preostalo tursko stanovništvo iz grada, pa su Srbi vladali gradom. Kako bi zaustavili eventualni turski protivnapad Beograđani su podigli brojne barikade između Stambol i Varoš kapije. Na barikadama su se pored srpskih žandarma okupljali rodoljubi i dobrovoljci, pre svega mladi ljudi. Mnogi su tih dana došli da podrže braću Srbe, pa je tako zagrebačka pozorišna družina sa Adamom Mandrovićem na čelu gostovala u teatru „Kod pivare” i igrala rodoljubive komade „pod nišanom turskih topova”. Nove generacije Beograđana koje nisu zapamtile pašaluk i vlast Turaka već su se rodile u Miloševoj Srbiji i osećale su da je kucnuo čas za konačno oslobođenje. Mudri knez Mihailo znao je da mora da internacionalizuje sukob sa Turcima kako bi zainteresovao svetsku javnost, pošto bez podrške velikih sila Srbija nije mogla da postane slobodna. Tu mu je pomogla Milica Stojadinović Srpkinja koja je iz Beograda pisala ratne izveštaje sa barikada za peštanski „Mađarski dnevnik”. Pisanje peštanske štampe počeli su da preuzimaju zapadni časopisi i svet je saznao sa borbu Srba za slobodu. Kako su vesti iz Beograda odjeknule čitavom Evropom velike sile nisu mogle da ostanu neme, pa je tako knez Mihailo dobio pozornicu da se izbori za potpuno povlačenje turske vojske i stanovništva iz Srbije što se dogodilo pet godina kasnije, 1867. godine, posle dugih diplomatskih pregovora.

Milica je u ratnom izveštaju iz Beograda „Srca i barikade” vrlo slikovito opisala, sjajnim novinarskim stilom, događaje sa beogradskih barikada. „Iz mračne dubine sokaka izviru dolazeći ovamo, ka vatrama oko kojih sedimo, sve novi i novi naoružani dobrovoljci, i ljudi i žene, kao da izviru iz sjajne prošlosti kroz koju se uvek za slobodu vojevalo. Kako koji stigne do barikade, zauzima busiju ništa ne pitajući, namešta pušku, skida torbu, gleda put zidine turske tvrđave i tek kad vidi da nije od potrebe u onom istom trenu pucati i klati se s Turcima, okreće se polako i on ka vatri, seda, pripaljuje čibuk i počinje razgledati drugove”, opisivala je Milica događaje sa barikada. Miličine reportaže, štampane u stranim listovima, bili su prvi ratni dopisi ikada napisani sa bojišta u Srbiji, pa je tako ova naša književnica stekla slavu prvog srpskog ratnog izveštača u našoj istoriji. Srpska vlada je tek posle odjeka koje su Miličine reportaže imale u svetu razumela značaj medija, tako da je već u sledećem ratu koji je Srbija vodila sa Turskom 1876-78. godine bilo mnogo ratnih izveštača sa fronta, domaćih i stranih, sa naše strane fronta čiji je dolazak organizovala i boravak plaćala srpska vlast.

Da Vas podsetimo:  Bila je to laboratorija za ispitivanje ljudske izdržljivosti

Upravo pred izbijanje tog rata Milica Stojadinović Srpkinja ponovo je došla u Beograd kako bi se nastanila za stalno. Prijavila se da bude bolničarka u srpskoj vojsci. Bila je siromašna, bolešljiva i tuberkulozna i stanovala je u trošnoj kući u Savamali koja je bila vlasništvo jednog grčkog trgovca, filistra. Jedan novinar je zabeležio da se beogradskim ulicama „često viđala jedna visoka, bleda i uvela žena, koja je posrćući i spotičući se išla ulicom praćena podsmehom ulične dečurlije”. Poslednje dane je provela u bedi i nemaštini. U pismu nemačkom književniku Ludvigu Avgustu pisala je: „Ako hoćete da vam pišem, pošaljite mi onda hartije i kuvertu sa markom jer ja nemam ni pare da bi ih mogla kupiti. Zato i pesme više ne pišem”. Propila se, a u jednom pismu od 6. oktobra 1877. godine piše „da je strašno da mene dva dana po policiji vuku kao da sam ja ubila kneza Mihaila ili Srbiju izdavala”. „Kvartir ostanem dužna 70 groša. Gazdarica zato dočepa moju zimsku haljinu što mi je kneginja Julija poslala i koja je u Beču vredela 75 forinti. Ja danas zimske haljine nemam, nego sam skroz i skroz premrzla, i šta ću zimus bez zimske haljine?“. Njen bratanac, kasnije advokat, koji je tada bio osnovac Milan Stojadinović rekao je novinaru Politike da je umrla sa rečima „leba želim”.

Sahranjena je na palilulskom groblju 25. jula 1878. godine, samo 12 dana pošto je Srbija dobila na Berlinskom kongresu nezavisnost, a Beograd postao glavni grad slobodne evropske države. Doživela je slobodu za svoju zemlju o kojoj je sanjala. A njena zemlja i njen grad zaboravili su šta je Milica Stojadinović Srpkinja učinila samo 16 godina ranije kada je upoznala svet sa borbom našeg naroda. Pustili smo je da umre u bedi kao da nam je neko zlo učinila. Nažalost, nije ni prva ni poslednja osoba kojoj smo tako vratili za dobrotu.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime