Svako pada ko pokuša da porazi Boga. Tako je i sa Milom. I strah ima velike oči i Bogu se nadati da ćemo prije ikakvog zasijedanja skupštine o ovom zakonu o imovini crkve hristove prije čuti da ga je Vlada povukla za sva vremena i tako pala u očima naroda u sopstvene savjesti
…Teško je biti čovjek… Nimalo lako. I priznati da sve što radiš, radiš u ličnom interesu i većinom na štetu naroda i svoje zemlje. I još protiv crkve i Boga. Samo duhovno i moralno jake ličnosti to mogu i javno izaći i priznati. Milo to nije… naprotiv…
Prvo je Duškovu Vladu natjerao da predloži jedan anticivilizacijski zakon o nacionalizaciji hramova o crkvi u ime nove „partijske crkve“ i državne religije… a onda kada je vidio da je sav pravoslavni narod u Crnoj Gori, svi vjerujući ljudi drugih vjeroispovjesti, sav kulturno i pravno obrazovani svijet protiv jednog takvog „boljševičkog zakona“, onda je tajno, uplašeno, skriveno od očiju javnosti „angažovao pravnu službu skupštine Crne Gore“ da „istorijski zakon“ o slobodi vjeroispovjesti / i otimanju imovine mitropolije crnogorsko primorske / proglasi da nije „skladu sa Ustavom i pravnim poretkom Crne Gore“…
Šta to znači? Da Vlada Crne Gore predlaže protivustavne zakone i da Milo koji je tvorac ideje o oduzimanju crkvene imovine to želi postići „suprotno pravnom poretku Crne Gore“.
Da li su oni toliko neuki i nevješti u vlasti ili se vlast uplašila svoje i bezbožničke ideje i u strahu od naroda potražila spas u nekoliko uplašenih činovnika skupštinske administracije koja će učiniti sve što mogu da bi sačuvali svoje radno mjesto i preživjeli „teška i nesigurna vremena“…
Oni su tako nejaki i slabi svojim mišljenjem trebali poslužiti kao zaštitni bedem „nedodoriljivom zabrinutom i ugroženom Vođi“ koji će vjerovatno baš dok se vjerujući pravoslavni narod sabira u njegovom Nikšiću ,možda skoknuti do Tirane… jer baš sa svim tim i nema nikakve veze.
Ili će mozda biti i drukčije da činivnici „sami pojedu svoje mišljenje“ kritikovani zbog neopreznosti i brzopletosti. To će sve pokazati naredni dani, ali već danas je skoro jasno da se Vlast dvoumi, da se uplašila sopstvenog naroda, da ne zna kako da se izvuče iz svega, znajući da mogu lako umiriti „Miraša i njegove“ i da zaboravi na sve u vezi sa otimanjem crkvene pravoslavne imovine u ime „vjerskih sloboda“.
Svako pada ko pokuša da porazi Boga. Tako je i sa Milom. I strah ima velike oči i Bogu se nadati da ćemo prije ikakvog zasijedanja skupštine o ovom zakonu o imovini crkve Hristove prije čuti da ga je Vlada povukla za sva vremena i tako pala u očima naroda u sopstvene savjesti.
I ona i njihov gospodar i predsjednik Milo.
