Ministarska laž

0
982

VulinScrnSht-300x176Juče se u medijima pojavila vest da je izmenama i dopunama Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom (iako sama vest kaže da će biti donet novi zakon, zvaničan stav Ministarstva rada do sada je bio da se radi na izmenama i dopunama postojećeg) predviđeno da će svako dete koje neredovno pohađa školu i izostaje sa nastave bez opravdanja, izgubiti pravo na dečiji dodatak.

Ova vest je skandalozna sama po sebi, budući da predstavlja nastavak iživljavanja nad ugroženim kategorijama stanovništva (podsetimo se uvođenja prinudnog rada za korisnike novčane socijalne pomoći, koja se u režimskim medijima još uvek spinuje kao revolucionarna progresivna mera, iako je zapravo duboko nehumana, kao i neustavna). Pravo na dečiji dodatak nije privilegija koja se koristi iz obesti, već način da država pomogne porodice sa decom koje imaju niska primanja. Materijalni prag da bi se neko kvalifikovao za ovu vrstu državne pomoći određen je ekstremno nisko – trenutno, 9.651 dinar po članu porodice; uz to, potrebno je ispuniti niz drugih uslova koji se tiču posedovanja nekretnina, odnosno drugih novčanih sredstava. Dečiji dodatak pripada roditelju ili staratelju koji se brine o detetu, u iznosu nešto višem od 2.500 dinara mesečno, dok samohrani roditelji imaju pravo na uvećan dečiji dodatak (oko 3.300 dinara mesečno). Ograničavati ovo pravo na način na koji ministar Vulin to planira, osim što pokazuje nestručnost i bahatost, nema nikakvog praktičnog smisla. A evo i zašto.

Najpre, trenutno važećim tekstom Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom, pravo na dečiji dodatak već je uslovljeno školovanjem deteta. Naime, u članu 17. ovog Zakona piše:

„Dečiji dodatak pripada deci koja žive i školuju se na teritoriji Republike Srbije, ako međunarodnim sporazumom nije drugačije određeno.

Da Vas podsetimo:  Pravi kraj rata

Dečiji dodatak pripada detetu do navršenih 19 godina života, ako se u svojstvu redovnog učenika nalazi na školovanju.

Dečiji dodatak pripada i detetu koje iz opravdanih razloga ne započne školovanje, odnosno koje započne školovanje kasnije ili prekine školovanje u svojstvu redovnog učenika, i to za sve vreme trajanja sprečenosti, a najdalje do 19 godina života.“

Školovanje je kao pojam određeno u smislu redovnog pohađanja škole. Dete, drugim rečima, mora biti upisano u školu. Koliko ima opravdanih a koliko neopravdanih izostanaka nije, i ne može biti uslov za primanje dečijeg dodatka. Školovanje takođe nije postavljeno kao uslov zbog same stimulacije roditelja da decu školuju (mada se efekat citiranih odredbi sasvim legitimno može i tako doživeti), već zato što pohađanje škole samo po sebi iziskuje značajne dodatne troškove za roditelje. Koliko ti troškovi mogu biti pokriveni iznosom dečijeg dodatka od 2.500 dinara, svako može lako da zaključi, ali to je druga priča, o državi koja rasipa novac na nepotrebne stvari, a pokušava da uštedi na najsiromašnijima.

Potom, ideja koja je dovela do ovakve tendenciozne interpretacije od strane ministra Vulina, zapravo je bila pokrenuta u cilju proširenja kruga korisnika prava na dečiji dodatak. Naime, u jednom od radnih tekstova izmena i dopuna Zakona, javila se ideja da se u član 19. Zakona, kojim se utvrđuju uslovi za primanje dečijeg dodatka, uvrsti i sledeća odredba:

„Izuzetno od stava 1. ovog člana pravo na dečiji dodatak nezavisno od materijalnih uslova porodice ostvaruje korisnik prava na novčanu socijalnu pomoć čija deca redovno pohađaju školu i korisnik čije dete ostvaruje dodatak za tuđu negu i pomoć.“

Kao što se može videti, reč je o licima koja se uopšte ne kvalifikuju za dečiji dodatak prema redovnim uslovima, a imaju decu na školovanju i niske prihode (ali ipak više od prethodno navedenog cenzusa). Ova lica prema važećem Zakonu ne mogu da ostvare pravo na dečiji dodatak, a ovom izmenom bi im se to pravo dodelilo. To znači da bi u slučajevima koji realno postoje u praksi, porodice u teškom materijalnom stanju mogle da „zaobiđu“ redovne uslove za dobijanje dečijeg dodatka, kako bi im država pomogla u namirenju dela troškova za školovanje dece. Iako nesrećno sročen, izraz „redovno pohađaju školu“ u ovoj odredbi nema različito značenje od izraza „školovanje“, odnosno „redovni učenik“ iz citiranog člana 17. Zakona.

Da Vas podsetimo:  Nastavak Vučićevog obračuna sa Srbijom i srpskim narodom - skok u kolonijalni ambis

Ovo je važno naglasiti jer je odredba, ovako kako je pojašnjeno, dobila pozitivnu ocenu nevladinih i različitih strukovnih organizacija. Pre svega zato što je važno da se broj korisnika uveća i na one porodice za koje je očigledno da im je svaka vrsta pomoći potrebna, a prema važećim propisima ne mogu da je ostvare. Ministarstvo je odbilo svaki razgovor o eventualnim izmenama uslova (a posebno novčanog cenzusa) za ostvarivanje bilo kojeg prava iz oblasti socijalne zaštite, tako da je ova odredba zapravo mogla biti „mala pobeda“ razuma nad ovakvim stavovima.

Ipak, ministar Vulin se potrudio da se tako nešto ne desi. Njegova interpretacija odredbe je neverovatna i sasvim je izvesno da će imati drugačiju formulaciju u završnom tekstu nacrta izmena i dopuna Zakona nego što je to do sada bilo predstavljano javnosti. Nebitno je da li je ovakvo spinovanje urađeno iz čistog ludila (kao i mnoge druge mere koje dolaze iz Ministarstva rada), ili je ovo pokušaj da se kroz zakulisno menjanje odredbe njenom novom skandaloznom značenju obezbedi navodna podrška organizacija civilnog društva, što bi bio posebno bezobrazan (ali ne i neočekivan) potez.

Povrh svega, ovakva odredba se može smatrati diskriminatornom jer će proizvoditi takva dejstva i biti usmerena gotovo isključivo na romske porodice. Još jednom u nizu, država pokazuje svoju nemoć da sprovodi zakone. Pa se tako, umesto da se sprovede odredba iz članova 162. i 163. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, uvodi „pomoćna mera“ za kontrolu obaveznosti predškolskog i osnovnog obrazovanja, i to preko neustavne, diskriminatorne i duboko neljudske interpretacije nečega što je moglo biti korisno i kvalitetno rešenje, a iskrivljeno je u suštu suprotnost početne ideje pomoći ljudima koji školuju decu u uslovima ekstremnog siromaštva.

Da Vas podsetimo:  NAJSTARIJI SREMAC živi u Grgurevcima: DEDA-BRANKO napunio 98 GODINA!

Sram vas bilo, ministre Vulin.

Peščanik.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime