Mnogi se i danas pitaju: Ko su Albanci?

16
10163
Foto: sputniknews.com

Pitanje iz naslova knjige akademika Kaplana Burovića – Ko su Albanci, odavno je prisutno u istoriografiji. Na drugoj strani albanologija je izuzetno mlada naučna disciplina – da bi mogla dati prihvatljiv odgovor za sve. Tim prije što su joj temelje udarili nealbanski naučnici. Jedan od tih svakako je i autor ove knjige akademik prof. dr Kaplan Burović, rodom iz Ulicinja, a sada stalno nastanjen u Ženevi.

Navedeno pitanje tiče se naravno – i najstarije istorije Balkana. Zato se prethodno mora utvrditi ko su bili prastanovnici Balkana. Postoji opšta saglasnost da su to bili Tračani, Iliri i Kelti. Čini mi se da tu spora nema. Odmah potom nameće se slijedeće pitanje: šta su nam ostavili ti prastanovnici Balkana? E tu postoje velike razlike, koje su opet otvorile i nova pitanja poput pitanja – a  što su nam ostavili u nasljeđe i ko su njihovi autentični nasljednici? Najekstremnija struja smatra da su Albanci autohtoni i da su jedino oni sljedbenici starih Ilira. I tu nastaju sporovi i rekao bih da traju do našeg vremena. Autor ove knjige akademik Kaplan Burović je kategoričan: Albanci nisu potomci Ilira.

Svoju tezu potkrepljuje lingvističkim analizama, što je njegova primarna disciplina. Zapaža vezu između žitelja Kavkaske i Balkanske Albanije, tačnije – između Albanoa Balkanske Albanije i Albana Kavkaske Albanije. Kaže da oni „nisu ilirsko, već keltsko pleme“ (str. 7). Zatim slijedi zanimljiva lingvistička analiza svega što jedan narod čini narodom. Ime Albanci izvodi iz keltskog jezika, pa – u vezi sa Keltima – navodi i ime grada Skadra. Objašnjava, dalje, da ime Arbanas je, ustvari, slovenizirano ime tadašnjih Albanaca-Kelta (str. 9). Iako su mu analize detaljne i zanimljive  –  on svoju elaboraciju završava na tolerantan način: „Problem etnogeneze Albanaca – Šiptara – njihovog porekla, ne smatram rešenim, ezauriranim i definiti-vno određenim, zatvorenim“.Ustvari poručuje: Ko će bolje široko mu polje!

Kada je riječ o prostoru koji su naseljavali, i tu je vrlo eksplicitan. Za opšte razmatranje ko je kada došao na Balkan, od sadašnjih njegovih žitelja, akademik Kaplan je, takođe, kategoričan: kada su Albanci došli na ove prostore tamo su se već nalazili neki današnji stanovnici Balkana, pri čemu je posebno apostrofirao Srbe. Oni su zaista došli na Balkanske prostore za vrijeme – velike seobe naroda. Tamo su zatekli Južne Slovene. Postoje tragovi da su slovenska najranija staništa bila širom Evrope i dijela Azije, pa i sjeverne Afrike. Takve podatke nalazimo i u nedavno objavljenoj knjizi Radonje Božovića – Prilozi istoriji Srba. Uporište nalazi u fundamentalnim studijama poznatih medijalista akademika Petra Vlahovića i Miloša Blago-jevića. Radonja  Božović u navedenoj knjizi upozorava da je Srbica – najstarije srpsko pismo – nastalo mnogo prije Ćirila i Metodija i prije Hrista. Ruska istoriografija tvrdi da je na Kaspiskom prostoru još u IV vijeku postojala država zvana Albanija, što se takođe uklapa u tezu da Albanci nisu autohtoni na Balkanu i da su, nakon svog doseljavanja na Balkan – tamo zatekli već pristigle Srbe. Nesporni su istorijski podaci koji govore da su u XVI vijeku Srbi na Kosovu i Metohiji činili neuporedivo najveću skupinu stanovništva, a da je tada Albanaca bilo manje od 1%.

Tezu akademika Kaplana Burovća da Albanci nisu potomci Ilira i da nisu autohtoni na Balkanu sve više prihvata nauka mnogih balkanskih zemalja, zemalja Evrope i Amerike. Tezu o ilirskom porijeklu Albanaca ocjenjuju kao izmišljeni mit, koji ima političku pozadinu. Makedonski autor (Vitomir Dolinski) je 2009.godine objavio knjigu pod naslovom Albanski istorijski falsifikati. I neki albanski autori, čija imena nećemo navoditi iz razumljivih razloga – smatraju da je „mit o ilirskom porijeklu Albanaca“ – priča za malu djecu. U svakom slučaju naučni stavovi akademika K. Burovića – imaju sve više pristalica u svijetu nauke, koja je, uvijek, bez granica. Navedeno pitanje se i dalje nalazi u žiži interesovanja albanologije i posebno naučnog podmlatka, čak i u Albaniji. Dva puta sam bio gost Albanske akademije nauka u Tirani i kroz neposredni kontakt sam se u to uvjerio.

Preko relevantne dokumentacije može se pratiti kretanje Albanaca, njihovo zanimanje, način života, običaje i dr. Neka dokumenta direktno opisuju da su tadašnji Albanci bili vrlo surov narod, sklon porocima, uključujući pljačke i ubistva. Imam u vidu originalna dokumenta katoličke provinijencije. Citiraću, samo radi primjera, neka od njih, prema mojoj knjizi – Crnogorske istorijske teme (2001, str. 266): Invazija Šiptara na Kosovo i Metohiju – počela je na najsuroviji način. Oni se nazivaju „razbojnicima i ubicama“. U dokumentima toga vremena nazivaju se „razbojnicima i ubicama koji se čak među sobom krvare oko imanja“. „Nikoga ne štede – traže „krv za krv““. Ponašaju se po pravilima šerijatskog prava i surovog zakona Leke Dukađina – „zub za zub; oko za oko“. U stvari, vinovnici su mnogih krvoprolića. Zbog takvog ponašanja katolički sveštenici mole, čak, papu: Libera Nos Domine ad Albanesibus – Oslobodi  nas Gospode od Albanaca! U drugom pismu iz XVIII v., sveštenici ih proklinju: „Bože iskorijeni i izbriši sve Albance iz zemlje živih“. Strani diplomate i putopisci koji su pohađali ove krajeve – a među njima posebno Francuzi, Italijani, Rusi – na isti način pišu o Šiptarima. Podgorički CID je objavio seriju ovakvih izdanja.

Prilika je da se osvrnemo na pisanje nekih domaćih putopisaca. Recimo poznatog književnika Grigorija Božovića (1880-1945). Iz njegove knjige Slike Kosova i Metohije izdvajamo zanimljivo kazivanje o Rugovu i Rugovcima: „Srbi ovu planinsku župu nazivaju Rugovo, a Arnauti – Rugova… Naišli  su poslije neke naše orijaške seobe i bjegstva…Danas su Rugovci – i po životu i po svijetu izraziti Arnauti. Naseljavanje Rugovaca-Arnauta počelo je svakako ubrzo po našoj velikoj seobi (1690.godine)“. Putopisac zaključuje da su Arnauti „atipični gorštaci i jako odani…zakonima kroz koje je Marko Miljanov (čuveni crnogorski vojvoda) – gledao Arbanase…Rugovsko je gostoljublje čuveno, iako su… očajno siromašni“.

Autor ove knjige akademik prof. dr Kaplan Burović svakako je jedan od najpoznatijih albanologa u svijetu nauke. Čitav svoj dugi život gradio je imidž uvaženog naučnika. Sve je tome podredio. I mnogo toga doživio na putu časne borbe za naučnu istinu. Istina je bila osnovni moto koja ga je i dovela do mjesta na kom se danas nalazi ovaj skroman čovjek – po svemu ostalom, a vrlo osoben kada je riječ o nauci. Uspio je da ostvari više od svih prije njega. Autor je preko 100 knjiga. I po njima jednako poznat na Balkanu, u Evropi, na planeti. Njegove knjige su prevođene na najvažnije svjetske jezike! Mnogi su ga slijedili u oblasti albanologije – ne samo istorije i književnosti, već i nauke o jeziku, geostrategiji, kulturologiji. Htio sam reći da je izvanredno zaslužan što je danas ova nauka podjednako razvijena – na Balkanu, u Evropi, SAD-u i ostalim centrima nauke. Uprkos mnogo čemu, što ga i danas  prati, nije posustao, iako je bio osporavan od politike. Naprotiv! Tu stranu njegove životne borbe – ne ćemo da apostrofiramo u ovom tekstu. Naš je cilj samo nauka i ništa više od toga. To je moj pogled na nauku. A vjerovatno, i njegov.

Da Vas podsetimo:  Nije sve u muzici

Kako je vrijeme odmicalo a nauka se korak po korak razvijala – kao da su se brojčano uvećavala ranija naučna otvorena pitanja. Zato autor ovoga rada akademik Kaplan Burović nastoji da objasni – jedno po jedno naučno pitanje. Pa kada je riječ o lingvistici on jasno i jezgrovito zaključuje: „da albanski jezik nije ni sin ilirskog ili tračanskog jezika“. Osporava i tezu koja se naslanja na geografski prostor. Služeći se dostignućima strane albanologjie, i posebno njemačkih autora, kaže: „Činjenica što albanci žive još od XI veka na istoj teritoriji – gde su u stara vremena – živeli Iliri – beznačajna je!“ Služeći se komparativnim analizama on uzvraća pitanjem: „ Da li su Albanci živeli stalno u današnjoj Albaniji?“ (str. 28) Činjenicu da postoji puno slovenskih toponima autor vidi kao još jednu potvrdu – da su na ove prostore Albanci došli poslije Srba (29). „Svi ozbiljni naučnici danas priznaju da Albanci nemaju nikakve veze sa Ilirima“ (34). Još više je neprihvatljiva teza jednog broja albanskih albanologa, kaže akademik Kaplan Burović, da su Albanci najstariji narod Balkana te da su ostali – „došljaci koje treba protjerati preko Karpata, Kavkaza i Urala“ (str. 35).

Nije pretjerano reći da je otvoreno pitanje: Ko su Albanci? – uvijek bilo aktuelno. Mnogi su pokušavali da nađu naučni odgovor. Izgleda da je politika bila glavna smetnja – uvijek i svuda.Ni danas se nije mnogo što promijenilo. Teško su se prevazilazile evidentne razlike u tretiranju ovoga pitanja, kako naučne, tako ili još više političke. Možda su stavovi danas najviše konfrontirani, kako će se to vidjeti iz daljeg izlaganja.

Jedno vrijeme je bio dominantan ideologizam; u smislu slogana – Proleteri svih zemalja – ujedinite se! Riječ je o marksističkoj filozofiji, pa tako i o pristupu tumačenju istorijskih procesa i posebno permanentnoj revoluciji – svjetskoj revoluciji. Kao da su zanemarivane etničke granice; važan je bio politički sistem – socijalistički sistem. Vjerovalo se da će se sve takve snage okupiti oko tadašnjeg stožera socijalizma – SSSR. Nije bilo bitno da li je Skadar – albanski ili crnogorski, da li će Kosovo i Metohija ići sa Albanijom ili Jugoslavijom. Važno je bilo da će svi ti prostori biti sastavni dio SSSR-a, koji je promovisan u domovinu svjetskog proletarijata. Samo tako se moglo desiti da se donese odluka o plebiščitu na Kosmetu 1946. Naravno da je na to jako uticalo i nepoznavanje naučne istine o Albancima i albanskoj dijaspori na Kosmetu.

Još zanimljiviji je slučaj Skadra u poslijeratnom periodu. I on se dovodio u vezu sa autonomijom Kosova i Metohije. Uostalom ad literam ću citirati nedavno pronađeni dokumenat: „Može se dogoditi da će nova federativna Jugoslavija, u slučaju da se formira demokratska albanska država – morati da poradi na ispravljanju granice u korist Albanije i ustupanju reona u kojima živi kompaktno albansko stanovništvo. U zamenu, Albanija može da ustupi Jugoslaviji grad Škoder (Skadar), na granici sa Crnom Gorom, koji je 1912.godine, bila zauzela crnogorska vojska, u ratu sa Turskom“.

I o tome sam pisao. Uostalom to će se naći i u mojoj knjizi Kosovo i Metohija kroz istoriju koja je pripremljena za štampu.

Još drastičniji primjer je Platforma za rješavanje albanskog nacionalnog pitanja (Plaftormë për zgjidhjen e çështjes kombëtare shqiptare) – dokument Albanske akademije nauka od 20. oktobra 1998. godine, obima preko 30. gusto kucanih strana. U njemu je političkim, a ne stručnim jezikom, ispričana cjelokupna istorija ovoga naroda, pa djelimično i ostalih naroda Balkana, pa i onog vremena koje je predmet knjige akademika Kaplana Burovića – Ko su Albanci. Detaljno smo izanalizirali ovaj dokument, pa ćemo ga opširnije citirati. Na pitanje „Da li su Albanci autohtoni ili doseljenici?“, lakonski odgovaraju da je „danas dokazano da su Albanci potomci Južnih Ilira, među njima i Dardana“ a da su pridošli „Sloveni kolonizovali Dardaniju u VI ili VII veku“ (str. 12). Pri tome se ne navodi niti jedan argumenat. Kao da se traži da im se na riječ vjeruje. Naravno da se prave kao da ne znaju da su Albanci imali prapostojbinu van Balkana i da su, kad su stigli na Balkan, na balkanskim prostorima, zatekli tu već doseljene slovenske narode, pretežno Srbe, kako smo to već istakli u prethodnom izlaganju. Na isti način i na istoj strani ovoga dokumenta, opet bez ikakvog argumenta se tvrdi: „Tako nije tačna tvrdnja da je Kosovo kolevka srpske države“. I dalje: „Takođe nije tačna teza Beograda da su u boju na Kosovu protiv Turaka 1389. godine, učestvovali samo Srbi“. Pozivajući se na „znatan broj nezavisnih teorija“ u čiji smisao, ipak, nisam uspio da proniknem, zaključuju „da se u redovima antiturske koalicije borio značajan broj Albanaca, uključujući i kosovske Albance“ (str. 12). Nisu, za čudo, komentarisali francuske izvore koji su obavijestili svjetsku javnost da su zvona drevnog Notr-Dama u Parizu – oglasila veliku pobjedu srpske vojske nad turskim Osmanlijama 1389. godine.

Na sličan način se komentarišu i ostali događaji iz bogate istorije Srba sa prostora Kosova i Metohije, kao što su bile velike seobe i veliki oslobodilački ratovi, kojima su bili ispunjeni vjekovi takozvanog „turskog doba“ na ovim prostorima. Tezu da su i tada Albanci bili većinsko stanovništvo na ovim prostorima, ruše istorijski izvori i literatura. Pomenućemo samo obiman rad uglednog istoričara Milovana Radovanovića – Etnički i demografski procesi na Kosovu i Metohiji (2004), koji kaže da su početkom XVII vijeka, Albanci na Kosovu i Metohiji – činili manje od 1% ukupnog stanovništva. Turski defteri i kasniji statistički podaci osnažuju navedeni podatak. U navedenoj Platformi se dalje, opet, proizvoljno, tvrdi da su „Albanci…na Kosovu prisutni i pre i posle najezde Srba na Balkansko poluostrvo“ (str. 13).

Da Vas podsetimo:  SRPSKI KUVARI ZABLISTALI U ŠTUTGARTU: Na Kulinarskoj olimpijadi osvojili 2 medalje!

Iz toga izvode zaključak da istorijski spomenici sa ovog prostora ne pripadaju srpskoj kulturi, već albanskoj kulturi, sakrivajući svoja „otkrića“ iza profanisane teze da „mitovi ne mogu da budu argument za aneksiju teritorije na kojoj živi drugi narod“ (str.13). Samo su zaboravili da „objasne“ zašto ti nehrišćani ne podižu svoje, već hrišćanske spomenike, zašto se ne bi molili svome, a ne hrišćanskom Bogu. Itd. itd.

Na isti način se „osporava“ i dalji tok istorije na ovim prostorima sadržan ne samo u „srpskoj istoriografiji“ – kako etiketiraju, već i u evropskoj i svjetskoj istoriografiji. Platforma je, inače, puna neistina i drugih proizvoljnosti, u prikazu položaja Albanaca u Jugoslaviji nakon njenog osnivanja 1918.godine. Taj period sam obrađivao u mojim radovima, od kojih su neki prevedeni i na engleski jezik. Šta zapravo znači „titoistička teza“ tretiranja Kosova i Metohije?! Totalno nepoznavanje istorijskih procesa i arhivske dokumentacije pokazano je i kroz prikaz Bujanske konferencije decembra 1944. godine o čemu je bilo govora i pogotovo nepoznavanje ekonomskog razvoja nakon 1945.godine. Moram podsjetiti da je postojao Fond za nerazvijena područja u SFRJ  – sa milionima dolara. Najveći dio tih sredstava išao je za razvoj Kosova i Metohije. Vjekovno zaostajanje – u tkz. tursko doba – nije se moglo nadoknaditi za par desetina godina. Ali je i takvo Kosovo i Metohija bilo neuporedivo razvijenije od recimo, nezavisne i međunarodno priznate države Albanije.

U periodu poslije oslobođenja 1945. godine došlo je do ubrzanog razvoja ovog područja, što se može ilustrovati brojnim statističkim pokazateljima. U vrijeme ujedinjenja 1918.godine na ovom prostoru je bilo čak preko 90% nepismenih. Enormni priraštaj stanovništva usložnjavao je ovaj problem. To potvrđuju i izvedeni statistički podaci: Učešće Albanaca u ukupnom stanovništvu zajedničke države izgledalo je ovako:

1948.godine – 11,1%

1953.godine – 11,6%

1961.godine – 12,6%

1971.godine – 14,7%

1981.godine – 17,0%

1991.godine – 20,0%

Sjećam se reakcije jednog slovenačkog poslanika u Saveznoj skupštini, koji je govorio da ne možemo imati afrički natalitet i evropski standard. I zaista priraštaj stanovništva u periodu 1961-1971.godine bio je čak 74% veći od evropskog prosjeka. U sljedećoj dekadi broj stanovništva je povećan za 27%, dok je jugoslovenski prosjek iznosio 6,1%. Akademik Burović je njegovom knjigom jasno dokazao da se broj Albanaca na Kosmetu povećao i albaniziranjem nealbanskih muslimana, u prvom redu Srba. Dobar dio stranih kredita je usmjeravan na Kosovo i Metohiju. Prema statističkim podacima investicije u osnovna sredstva 1983.godine iznosile su 9,2, dok je jugoslovenski prosjek bio 6,0. Posebno je bio vidljiv napredak u oblasti duhovnosti. Prema statističkim podacima za 1987. godinu obuhvat albanske djece na Kosovu i Metohiji osnovnim obrazovanjem iznosio je čak 98%. U periodu od 1948. do 1981. godine povećan je broj osnovnih škola za 34,4%, a srednjih za 15,3%, što je bilo daleko iznad jugoslovenskog prosjeka. Još konkretnije rečeno 1970/71. broj osnovnih škola je uvećan za 6,5 puta.

Sedamdesetih godina je u Prištini osnovan Univerzitet sa 10 fakulteta i viših škola, na kome je 1971. godine nastavu na srpskohrvatskom i albanskom jeziku pohađalo preko 16.000 redovnih i vanrednih studenata. Ovim stepenom obrazovanja je 1981. godine bilo obuhvaćeno 17,8% omladine, što je bilo iznad jugoslovenskog prosjeka, koji je iznosio – 12,6%. Na 10.000 stanovnika na Kosovu i Metohiji dolazilo je 205 studenata, u Srbiji 171, dok je jugoslovenski prosjek iznosio 148 studenata. Osamdesetih godina Kosmet je imao oko 40.000 studenata, dok je Albanija jedva dostigla broj od 9.000.

Slični rezultati su ostvareni i na planu kulture i nauke. Pri tome mislimo na osnivanje Akademije nauka i umetnosti u Prištini, zatim na Nacionalni teatar u Prištini, koji izvodi repertoar na albanskom jeziku. Pored Radio-televizije Priština, programi na albanskom jeziku svakodnevno su emitovali još Radio TV Beograd, Radio TV Titograd-Podgorica, Radio TV Skoplje i lokalne radiostanice. Radio Priština imala je čak dva programa koji su radili i po 24 časa. Jezička struktura programa bila je 73% na albanskom, 19,5% na srpskohrvatskom, 7% na turskom i 0,5% na romskom jeziku. U isto vrijeme u Albaniji je bilo kažnjivo i slušanje jugoslovenskih radiostanica, i praćenje jugoslovenskog TV programa!

U Prištini je izlazio dnevnik – Rilindija na albanskom jeziku u tiražu oko 50.000 primjeraka. Prema statističkim podacima za 1987. godinu – na Kosovu i Metohiji je izlazilo 55 listova ukupnog tiraža od preko 21,2 miliona primjera. Zatim 40 časopisa. Radilo je 180. biblioteka, itd. itd.

Sve je to obrađeno u mojim radovima, pa nema potrebe da dalje komentarišem. Uostalom pripremio sam za štampu rukopis Tokovi istorije na Kosovu i Metohiji kroz vrijeme, koji će se pojaviti u ovoj godini.

Pozabavimo se sada pitanjem kako navedena Platforma vidi aktuelne odnose na Balkanu. I to ćemo prikazati via facti. Albanci u Makedoniji, kažu, čine 23% ukupnog stanovništva. S obzirom na enorman prirast albanskog stanovništva zaključuju da „nije daleko dan kada će albanska populacija po svom broju (biti) izjednačena ili će,premašiti broj makedonske populacije“(str. 28). Rješenje se vidi da Makedonija bude „kostituisana kao zajednička država…ili da Albanci uživaju prava autonomne Pokrajine“ (28).

I za Grčku imaju sličan recept, s obzirom da je „prisustvo Albanaca i stara i nova pojava“ (29).

Dio o Crnoj Gori ću ad literam citirati:

„3. Albanci u Crnoj Gori

„Etnički Albanci Crne Gore nekoliko decenija ranije imali su značajan broj u odnosu na crnogorsku islamsku/bošnjačku populaciju. Zbog stalnih emigracija – izazvanih stalnom etničkom, vjerskom, političkom i društvenom diskriminacijom – njihov broj je uvijek smanjivan. Danas oni čine samo 8% stanovništva Republike. Po ovome, oni se ubrajaju u kategoriju nacionalne manjine, u pravom smislu te riječi. Pošto je tako, oni ne uživaju potpuno nacionalna građanska prava. Iako im Ustav Crne Gore garantuje građanska prava nezavisno od etničke, jezičke i vjerske pripadnosti, crnogorska država u praksi ne poštuje ova prava. Pravoslavni Albanci Crne Gore danas su potpuno asimilovani. Otpor su pružili samo katolički i muslimanski Albanci, koji se tretiraju kao građani drugog reda. Pošto njihove etničke oblasti čine jednu teritorijalnu kompaktnost gde je Ulcinj glavni grad i gde je crnogorsko stanovništvo u manjini, ovo područje treba da ima lokalnu teritorijalnu autonomiju, kao što je predviđeno u priznatim međunarodnim aktima. Čine se napori da se demokratskim sredstvima i bez izazivanja oružanog sukoba sa državom obezbijedi ova administrativno teritorijalna i kulturna autonomija.“ (str.29)

Da Vas podsetimo:  Srpstvo u Crnoj Gori kroz vekove

Rješenje ovog „naučnog“ problema, vidi se i preporučuje „ujedinjenjem svih albanskih etničkih područja u jednu samostalnu nacionalnu državu“. Do sada do ovog ujedinjenja nije došlo, ali ne krivicom Albanaca (str. 31).

Koliko je meni poznato, na ovu Platformu Albanske akademije nauka 1998. godine, reagovao je jedino Odbor za istorijske nauke CANU, koji je otvorio raspravu o njoj na sjednici od 28.03.2000. godine. Možda bi trebalo navesti imena svih prisutnih. Ali i imena onih koji nisu prisustvovali sjednici, čija je najvažnija tačka bila – Rasprava o Platformi Albanske akademije nauka. Zanimljiv je i kratak zaključak nakon ozbiljno pripremljenog sastanka i opširne rasprave, koja je vođena više od dva sata. Citiraćemo ga: „Saglasno zaključku sa prethodne sjednice Odbor je raspravljao o Platformi Albanske akademije nauka za rješavanje albanskog nacionalnog pitanja. Predlog izjave Odbora povodom Platforme sačinio je dr Đorđe Borozan. Odbor je, uz određene sugestije, usvojio tekst Izjave i zaključio da je potrebno da o njemu stav zauzme Odjeljenje društvenih nauka i drugi organi Akademije, prije nego što se sa njom, eventualno, upozna javnost. Tekst Izjave čini sastavni dio zapisnika“.

Iz usvojene Izjave obima 6 gusto kucanih strana, samo ćemo citirati slijedeći tekst: „Obraćanje Odbora za istorijske nauke povodom Platforme Albanske akademije nauka, od 20. oktobra 1998. godine, ima za cilj da ukaže na anahronost albanskog velikodržavnog nacionalnog projekta kojim naučna elita Albanije, umjesto prevazilaženja tragičnih nesporazuma i sukoba u prošlosti, podstiče nove podjele, omraze i sukobe sa narodima i državama u svom okruženju… Neprihvatljivom teorijom o „albanskoj rasi“ i „tlu“, Albanska akademija nauka neobzirno, manirom šovinističke ostrašćenosti, iznosi tvrdnje i prijetnje da „Balkansko poluostrvo nikada neće imati mir jer Albanci neće prestati da se bore za dobijanje nacionalne nezavisnosti“. Podsjetiću da je ovo klasičan primjer projekta o – Velikoj Albaniji – pa se autor zapitao: „… Kako bi bilo kada bi Crna Gora i Srbija na prostorima današnje Albanije zahtijevale priznavanje srednjovjekovnih „državnih prava“, o čemu postoje relevantni istorijski dokazi. Nasuprot tome danas albanska politička elita neobzirno traži prostore u okruženju, koji nikada nijesu bili u sastavu albanske države.“

I tada smo zapazili da se u ovom vrlo, vrlo opširnom dokumentu Albanske akademije nauka iz 1998. godine, uopšte ne otvara pitanje o položaju manjina u samoj Albaniji. Na Cetinju je 21-23. juna 1990. godine održan veliki međunarodni naučni skup uz učešće preko stotinu naučnika sa svih kontinenata. Jedino su izostali predstavnice Albanije, koji su bili blagovremeno pozvani, kao i svi ostali učesnici. Tema skupa je bila – Stanovništvo slovenskog porijekla na tlu Albanije. Potom su radovi objavljeni u istoimenom zborniku radova obima oko 1000 strana. I sâm sam imao prilog koji se bavio pitanjem položaja slovenskih naroda u Albaniji, i posebno srp-skog naroda. Naši izvori su tvrdili da u Albaniji živi 100.000 naših sunarodnika. Po albanskim izvorima bilo ih je samo par hiljada. Otvorio sam pitanje šta se desilo sa onih 96.000 gdje se izvori ne slažu. Istraživanjem sam došao do zaključka da su albanizirani. Navodio sam konkretne primjere prisilne albanizacije našega življa u Albaniji. I sâm sam obilazio neke porodice u Vraki. Kroz razgovor sam došao do dragocjenih podataka, koje su potvrdile i naše izbjeglice iz Albanije – smještene tada u Danilovgadu. Đaci bi polazili u školu sa slovenskim imenom i prezimenom, a na svjedočanstvima o završenoj školi ili fakultetu upisana su albanska prezimena.Od Krsta – Kr -stoje, od Popovića – Popaj, od Brajovića – Ferizaji. I tako oko 1.000 promijenjenih imena.

Vraćajući se dokumentu Odbora za istorijske nauke CANU i njegovoj Izjavi od 28. marta 2000. godine – podsjetićemo na njegova očekivanja. Citiramo:

„Neminovno je da svi balkanski narodi, i Albanci posebno, svoj nacionalni opstanak i budućnost grade prema novoj strategiji koja neće biti svedena na diobe i podjele radi „crtanja“  novih balkanskih granica, već na poštovanje postojećih, na kulturnoj uzajamnosti i vjerskoj toleranciji. Tragični sukobi iz davne i skore prošlosti dovoljna su opomena da se krene putem izgradnje evropske kulture i civilizacije.“

Ovih dana, na žalost, svjedoci smo starih teza uvijenih u novo ruho. Umjesto profanisane o „Velikoj Albaniji“ sada se nudi nekakva „Prirodna Albanija“. I jednu i drugu su kartografi vjerno prikazali. U nacrtanim, granicama nema nikakvih razlika. Svejedno. Albanski ekstremizam ne miruje. Prema dnevnoj štampi, saznajemo o inicijativi iz Tirane za „ujedinjenje albanskih teritorija“ i stvaranju nove države koja bi se zvala Ilirida. (VN – 26.03.2012).

Ovakvi stavovi i u oblasti nauke, uzrokovani su odnosom nauke i politike. Nauka je uvijek i svuda na udaru politike, naročito njeni vjerni tumači i protagonisti. Što je ugledniji naučnik, to je pritisak na njega veći i nemilosrdniji. Tako je i autor knjige Ko su Albanci, umjesto daljih naučnih istraživanja u arhivima i naučnim institucijama i bibliotekama, dospio do hladnih zidova robijanja u Albaniji, do anatemisanja i progonstva „gdje sunca nema i gdje brata nije“ – kako pjesnik odavno kazuje. Akademik Kaplan Burović danas živi u Švajcarskoj i objavljuje svoje radove svuda po svijetu, sem u Albaniji, koju je svojim kulturno-naučnim radom i krvavom borbom za slobodu i demokratiju najviše zadužio. Umjesto zahvalnosti oglašen je za personnu non grata. Vladajuća elita sve čini da bude zaboravljen, i on, i njegova književna djela, i njegova naučna djela, i njegova borba za slobodu i demokratiju Albanije. Ipak to mu nije zasmetalo da bude prevođen i čitan. Cijenjen. Mlađi naučnici i u Albaniji sve više prihvataju njegove teze iz oblasti albanologije. I posebno tezu o neilirskom porijeklu Albanaca, kao i tezu o nepostojanju njihove autohtonije na ovim prostorima. Došli su iz prapostojbine, kao i ostali narodi – u vrijeme Velike seobe naroda i, na Balkanu – zatekli Srbe, koji su već bili tu. S razlogom bi trebalo očekivati da će i ova knjiga probuditi veliki interes naučne javnosti i da će biti prevedena na svjetske jezike. Raduje me što joj je izdavač i domaćin ugledna izdavačka kuća iz Jagodine.

 Prof. dr Zoran Lakić, akademik

 

 

 

16 KOMENTARA

  1. ILIR= SLOBODAN( ili SLOBODNI)- to je na albanski jezik.
    ALBANIJA= SHQIPERI( orlova zemlja)- na albanskom
    ALBANAC=SHQIPETAR( orlovi sinovi)-na albanskom.
    TO SVE ZNAČI DA ONI I GRCI SU AUTOHTONI I NAJSTARIJI NAROD U BALKANU I EUROPU. To mora da se priznaje.

    • Pokazi dokument da su se „Iliri“ sami sebe nazivali ilirima. Ne postoji. Pogledag Yhaplogrupe Srba (I2a) i pogledaj Gde se najvise siri ta haplogrupa (a to je od reke Timok do Like) i sad pogledaj taj rimski naziv za stanovnike Balkana, tkz Iliricum, Gde se nalazila.

  2. Vlada Čokolada ne kontroliše sebe šta to piše. On kaže : « Нисам рекао да су Албанци дошли из кавкаске Албаније … Рекао сам да су дошли из тог дела света после арабизације (u prethodnom komentu: Реч “Shqip-tar” није индо-европска, и по облику и звучању припада северно-источном кавкаском подручју – данашњи Дагестан, Чечња и Азербејџан) ». Na srpskom jeziku, za ovakav način izražavanja, kaže se nije ŠIJA – nego VRAT.
    Albanopolis nema veze ni sa Beogradon niti sa Beratom, jer na grčkom jeziku ne znači BEOGRAD, već GRAD ALBANA. ALBANO na grčkom jeziku nema nikakvo značenje, ponajmanje « beo ».
    Ova Čokolada piše : «Албанои који се приписују Птоломеју…су илирско племе… сами Илири су фантомски народ… »
    I albanski falsifikatori istorije to pretendiraju, da su Albanoi ilirsko pleme, dok nam je Akademik Burović dokazao da Albanoi sa Ilirima nemaju nikakve veze.
    Ataliotis ne kaže da su Albanci došli sa Sicilije, već da je u vojci Manijakisa, koji je sigurno, sem u svom posedu Durrhachiuma, regrutova vojnike i na Siciliji, bilo Vizantinaca, Vllaha, Albanaca i Bugara, podrazumevajući pod Bugarima Srbe (Makedonce, Dukljane-Zećane-Crnogorce) i same Bugare. Da možda nije doveo sa Sicilije i ove poslednje, Srbe i Bugare ?!
    Istina je da su se Turci nazvali OSMANLIE po imenu svog vladara OSMANU, ali taj apelativ na staro-turskom jeziku znači ORAO, pa su pod imenon Osmanlije i podrazumevali i govorili da su « sinovi orla », kao što su i Albanci govorili i govore dan-danas da su « sinovi orla », pa ih tako nazivaju i mnogi drugi.
    U nastavku on pretendira da je albanski « не-индоевропски језик дошљака у великој мери промењен у вишевековном индоевропском окружењу ». Ovo slušam po prvi put, jer su (bez izuzetka !) svi albanolozi do sada rekli da je albanski jezik indoevropski, i to iz grupe SATEM. Kako se zna, jedan jezik ni iz grupe SATEM u grupi KENTUM ne može preći bez prethodne promjene substrata, kamoli iz ne-indoevropskog u indoevropski. Svi albanolozi, pa i albanski, tvrde da albanski jezik, i pored jakih uticaja kentum jezika, nije promjenio svoj indoevropski substrat. Preko ovog absurdnog pretendiranja cilja se da se Albancima, kao ne-indoevropskom narodu prizna autohtonost, što – kao indoevropski narod – ne mogu biti.
    Vidi se jasno da ova Čokolada nije vidjela ni korice djela Akademika Burovića, da lupeta bez veze ono što mu se kaže i kako ga instruiraju, oni koji se kriju iza njega. Kako on, tako i njegove kolege komentatori, tretiraju sve i svašta, samo ne ono što treba. A to su albanološke teze Akademika Burovića i stav Akademika Lakića prema njima. Od posebnog je značaja izvještaj Akademika Lakića u vezi zahtjeva Albanske akademije nauka da se promjeni postojeća granica između njihove Albanije i Crne Gore, ne da se Crnoj Gori vrati hiljadugodišnja prestonica Skadar, već da se Albaniji ustupe i nove teritorije, dokle je dospjela albanska dijaspora aktuelno. Vidi se jasno da im je cilj da denigriraju i sabotiraju diskusiju, što nam dokazuje njihovu pripadnost.
    Mislim da « komentorima », koji se ne bave djelom, naukom, već tendencioznim nipodaštavanjem Akademika Burovića svakojakim političkim intrigama i smicalicama, ne treba dozvoli da čine to, posebno ovim bezimenjacima.

    • Ха ха ха изгледа да је етикета „лупета“ твој најјачи аргумент. Следећи по реду је „академик Буровић је то доказао“ – амин, а аргумент над аргументима ти је да „безимењацима“ попут мене треба онемогућити да кажу шта мисле. Мамика, хвата ме паника? Како би било да за промену наведеш конкретне историјске изворе за своје тврдње?

      Прво, то да тзв. „Албанци“ не потичу из кавкаске Албаније, која престаје и формално да постоји у 8. веку (и која се изворно није звала „Албанија“ ни у самој држави ни у околним народима), него из тог дела света, је толико очигледно различита ствар, да не заслужује додатни коментар. Као што га не заслужује ни твоја тврдња да Албанополис на грчком значи „град Албана“, где „Албан“ на грчком „не значи ништа“ (?!). А да ли латинско албус/алба тј. бео/бела можда има везе са главним градом кавкаске Албаније, Парта (по Страбоу) – успут, град Барда и данас постоји у Азербејџану – и са савременом шиптарском речју „бардхе“ – бео? Хммм…

      Што се Аталиотиса тиче, пар пасуса изнад места у ком пише да је Маниакес имао војску састављену од византијских Грка, Бугара, Албанаца и његових сопствених војника, каже: „Нажалост, људи који су некада били наши (византијски) савезници, и који су имали иста грађанска права и религију (као Византијци), тј. Албанци и Латини који живе на италијанском делу нашег царства иза Западног Рима, изненада су нам постали непријатељи када је Михаил Докенианос (византијски племић и војсковођа) сулудо напао њихове вође…“. Тиме јасно смешта Албанце из контекста у Италију. Нешто слично се може закључити из записа другог византијског савременика, Ане Комнине („Алексијада“), која у вези нормандијског војсковође Роберта Гискара, који је као и Маниакес неколико десетина година пре њега, напао византијске делове Балкана, каже: „Роберт је био врло забринут због такозваних „Албанаца“ и домаћег становништва које је (на њега) послао Бодин (српски краљ Михајло Бодин, кога она назива „поглавар Далмације“). Из тог можемо закључити да она тзв. „Албанце“ крајем 11. века не сматра домаћим становништвом тог дела Балкана, и да они себе зову другачијим именом.

      Осман на „старо-турском“ значи исто што и на ново-марсовском, тј. ништа. Осман је лично име преузето од арапског имена Утман или Отман, где долази од „птиче велике дропље“. То што Турци и Албанци воле да се без основе ките орловским перјем је друга прича, и нема везе са чињеницама.

      У вези твоје тврдње да „сви лингвисти“ заступају мишљење да данашњи албански у потпуности припада индоевропској групи језика (источној групи, тј. сатем), мој савет је да прво прочиташ шта лингвисти кажу. Нити је то фонетски, нити у погледу језичког фонда кад се одбију речи позајмљене из других (околних) језика. Оно мало што остаје је врло слично уралско-алтајској групи језика, која је, између осталог, заступљена и у јужном закавказју. Чак и Мордвински, на пример, из уралске групе језика (пресловенски староседеоци дела данашње централне Русије, око Волге), који нема географске везе са шиптарским, има неоспорне сличности са њим. Затворити очи пред том чињеницом није баш много научно, или? Као што и закључак да ако шиптарски изворно не припада индоевропској групи, то аутоматски значи да су они староседеоци Балкана нема везе са разумом…

  3. Pera od 21.01, posto raspolazete sa dokumentima o preseljavanju Albanaca od turskog sultana na Siciliji i, zatim, sa Sicilije u danasnju Balkansku Albaniju, izvolite nam ih pretstaviti. Dotle, vi za nas niste ni istoricar, niti komentator, vec obicni albanski intrigant, koji se uplice u ove diskusije zlonamjerno.

    Vlada Cokolada, Albanci (Shqipetari) Balkanske Albanije nemaju nikakvu etnicku vezu sa Albancima Kavkaza. Akademik Burovic je to dokazao dokumentima, cinjenicama i naucnim argumentima, koje biste dobro ucinili da ih procitate. Imate ih u njegovom kapitalnom djelu KO SU ALBANCI ?.
    Prije Albanaca-Shqipetara postojali su u Albaniji Balkana ostaci keltskog plemena Albanoi, pristigli tu iz Zapadne Evrope i Skotske u IV vijeku prije nove ere. U njihovom seljenju prema Istoku, oni su stigli do obala Kaspiskog Mora, gdje su formirali svoju Albaniju.
    U IX vijeku nove ere dolaze iz Rumunije u oblast Mat, iznad Tirane, Albanci-Shqipetari, koji asimiliraju preostatak keltskih Albanoa i od njih poprimaju nacionalno ime, siptarizirajuci ga u ARBEN, koje su nosili sve do XVIII vijeka. Pod turskom okupacijom, islamizirajuci se i po ugledu nga Turke, koji se nazvase OSMANLIJE (turski „sinovi orla“) i ovi Arbeni se nazvase SHQYPETARI (albanski „sinovi orla“), sto su podrzali Turci u njihovom nastojanju da ih turciziraju. Tako su ovi danasnji Albanci napustili svoje srednjevjekovno ime ARBEN i pocetkom XVIII vijeka poceli da se nazivaju Shqypetari.
    Ovo je istina i ovu istinu nam je strogo naucno dokazao akademik, prof. dr Kapllan Burovic, protiv koga se bezobrazno bore Titoisti i Enverovci, koji regrutuju ekstremne nacionaliste, vjerske fundamentaliste i naivce, da bi ogovarali i satanizirali Akademika Burovica, posto – kao disidentni knjizevnik – postoji na neprijateljske pozicije prema njima.

    Kosovko – tvoje pravo ime je sigurno KOSOVARJA. Podji i nasminkaj se malo opreznije i bolje da te ne prepoznamo, jer ono « Srbi i Romi pripadaju najstarijim narodima » te demaskira. Cestitamo ti sto si naucila srpski i ne pravis nam vise one greske, koje si pravila pre koje godine nasrcuci slijepo na Akademika Burovica. U svakom slucaju, da ne bismo vjerovali u nebuloze i falsifikate, pretstavite nam vasa dokumenta i cinjenice, kojima pretendirate za ono sto pisete.

    • Нисам ни рекао да су Албанци дошли из кавкаске Албаније, која више није ни постојала у 9. веку (успут, и то није изворно име, него старогрчки назив од облика латинске речи „албус“ – бео, тј. „алба“ у женском роду). Рекао сам да су дошли су из тог дела света после арабизације у 7. веку, преко Сицилије, коју су Арапи напали и освојили из северне Африке. О том постоји запис савременика, византијског историчара Аталиоте из 11. века, који говори да је побуњени војсковођа Манијакес довео Латине и Албанце на обале данашње Албаније. То сигурно није био једини инфлукс али је по свој прилици био први, јер Албанои који се приписују Птоломеју да их спомиње у вези Албанополиса (што у буквалном преводу значи Београд, или Белград) су илирско племе које он не смешта у Албанополис, и о којима – ако их је Птоломеј тако уопште назвао – нема више никаквог помена следећих 12 векова (сами Илири су фантомски народ, и историчари се генерално слажу да су тим именом називана различита племена и народи, међу које спадају Срби – али не и тзв. „Албанци“). Зна се да су Турци после освајања Балкана досељавали друге арапизоване становнике Мале Азије (осим самих Турака) у Бугарску и Албанију. Албанска капа (кече) је врло слична оној коју носе Лори (или Лури), народ сличан Курдима и Азерима, који данас живи углавном у источном Ирану, али их има и у јужном закавказју. Много је вероватније да су се ови таласи састојали од дошљака из једне, макар и шире регије, него да су неки мистериозни Шиптари у 9. веку из данашње Румуније (одакле тамо?) ушетали у Бугарску империју, прошетали се кроз српске земље и разбашкарили се у данашњој Албанији (још је мање вероватно да су неки Келти завршили у јужном закавказју и основали кавкаску Албанију, тим пре што нема записа о некаквом келтском племену „Албанои“). Келти су били концентрисани у Панонији, и врло је мало вероватно да су стигли до данашње Албаније, с обзиром на то да су и у самој Панонији били асимиловани већ у 3. веку нове ере. „Османлије“ нема везе са „синови орла“ на турском, него потиче од личног имена турских владара итд. Сличност румунског и данашњег албанског је последица тога што су оба у великој мери романизовани (већина речи у данашњем Албанском је латинског порекла), а албански језик је класификован као индоевропски (посебна изолована грана, као Арменски), само зато што је изворни, не-индоевропски језик дошљака у великој мери промењен у вишевековном индоевропском окружењу. У основи, битно је то да сви подаци указују на то да тзв. „Албанци“ нису староседеоци Балкана, него дошљаци.

  4. Нису они никакви „Албанци“, јер је то долази од државе како су је прозвали Енглези, кад су им је дали после првог светског рата. У овом случају, основа назива је пре-индоевропска реч „алб“ (брдо), која је и у основи најстаријег познатог назива британског острва, Албион (с варијацијама „Алба“ у шкотском, „Албан“ у велшком итд). С обзиром да је „Албаниа“ њихово чедо, сасвим је логично да име указује на творца. Сами „Албанци“ себе зову Шиптари што, слично називу English за оне којима је изворни језик енглески, значи (проширено значење) „они који говоре шиптарски“.

    Реч „Shqip-tar“ није индо-европска, и по облику и звучању припада северно-источном кавкаском подручју (данашњи Дагестан, Чечња и Азербејџан), са уралско-алтајским суфиксом „ар“ или „тар“ ( „Khaz-AR“, „Av-AR“, „Magy-AR“, „Bulg-AR“, „Ta-TAR“, „Shqip-TAR“. Изворни назив за Чечњу је ICHQERIA, а за земљу Шиптара SHQIPTERIA итд. Историјски је документовано да су овај део закавказја у 7. веку освојили Арапи, који су ту донели ислам, као и да су у 9. и 10. веку војници из овог региона коришћени као трупе у арапском освајању Сицилије. У 11. веку, после освајања Сицилије, Византија (тј. Источно Ромеејско царство), користи ове доведене кавкасце, сад покрштене, за напад на младу српску државу. После пораза Византија им не допушта да се врате, и они остају у данашњој јужној Албанији (око Берата). Арапска веза Шиптара и Арапа је такође солидно документована, нпр. у записима Евлије Ћелебије, као и чињеницом да су до 1908, кад су усвојили данашње писмо, користили арапска слова. Наравно, било је ту много мешања током векова, али чињеница да неких 3/4 речи данашњег албанског потичу из других језика, и (уз доста других ствари) да су све њихове речи које се односе на море позајмљене, иде у прилог томе да потичу од релативно мале групе дошљака.

    Што се везе са Илирима тиче, она не постоји у њиховој колективној свести (не можемо то звати културом, јер је нема), и први пут се позива на њу после илирског покрета у 19. веку међу јужним Словенима, које су – првенствено Србе – и Аустроугари звали Илирима, а сам Људевит Гај, који је тзв. „хрватски“ са кајкавског пребацио на штокавски („илирски“), је јавно говорио да је тај „илирски“ језик српски. То, наравно, не значи да су Срби, или јужни Словени, директни потомци Илира, али је лако показати да их много више веже за време и простор у ком су ти мистериозни становници Балкана живели. Шиптарско-илирска веза је, с друге стране, чисто политички феномен…

  5. Dokle ce istoricari da krivotvore nasu istoriju. Srbi se nisu doselili na Balkan, mi smo jedini autohton narod na balkanu a nasa plemena su se selila na sve strane sveta. Ne mogu vise da verujem u nabuloze i da citam ovakve falsifikate.
    Ako neko hoce da dodje do istine, onda neka pocne od pretpotopnog vremena. Dali je ikom od ovih istoricara i arheologa palo na pamet da ovaj svet nije ovako izgledao kad je stvaran covek?
    Imali smo Atlantidu al nije bilo Australije. Evropa je jedini kontinent i najstariji koji nikad nije bilo u potpunosti zaledjen ili potopljen.
    Atlantida je granicila sa Evropom, nismo imali tad Jadransko i Sredozemsko more vec Panonsko.
    Uz obalu Panonskog mora planinski venac ali i jednu vrlo zanimljivu piramidu, Rtanjsku piramidu.
    Naravno da se tu nalazila i naseobina Vinca koja nam daje mnoge odgovore ali mi nebi bili mi kad bi se svog korena drzali i na svoju 7527 g. dugu istoriju ponosili.
    Kao da nas je sramota sto smo potomci najstarijeg plemena. Srbi i Romi pripadaju najstarijim narodima, Romi su narod potopljenog kontinenta, doduse samo ih je mali broj preziveo da luta svetom buduci da su kaznjeni od Boga i za opomenu danasnjem coveku sta ga ceka sutra ako se odmetne od Boga.

    Znam navikla sam da mi na ovo kazu luda i lupa koja Antlatida!
    Ako je sve to mit ako je Kosovski boj mit, ako su mitovi sve ono o cemu ne postoji pisan opipljiv trag, zasto onda vekovima istrazujete mitove?
    Ako je Atlantida fatamorgana i izmisljotina nas ludaka, zasto je hiljadam godina svi traze?

    I jos jedno vrlo bitno pitanje;,,Zasto su nam svi okupatori i osvajaci najpre rusili crkve, svetilista, groblja, biblioteke, arhive?,,
    Dokle bre vise? Shvatite Srbi se nismo doselili nismo dosli mi smo tu od postanja.

    • Svaka Vam Cast i jeste tako samo nam nedaju da to citav svet sazna. Od ljubomore zele da nas izbrisu iz istorije i nase proslosti. Retko ko je na ovoj zemlji tako specificnog karaktera kao Srbi . Niti ima tako cisti Gen .
      Mi smo poseban Narod zato nas i nevole.

  6. Boro JUGOVIC
    Pitagora, skini masku i izadji pravim imenom, jer te znamo ko si. Ni Burovic i niti Lakic nisu NEKAKVI AKADEMICI, vec dobro poznati ne samo sirom njihove domovine Crne Gore, vec i sirom eks-Jugoslavije, pa i sire.
    A ti Pera, da ti pravo ime nije PJETËR ?!
    Akademik Lakic je clan CANU (Crnogorske Akademije nauka i umjetnosti), poznat i u inostranstvo kao takav, posebno u Albaniji, gdje je kao akademik i pozvan za naucne probleme. Sigurno je poznat i od vas. Njegova studija je recenzija o djelu Akademika Burovica, a ne djelo o problemima albanologije. Ako hocete da znate detalno o kojem problemu albanologije – izvolite da procitate djelo KO SU ALBANCI ? u diskusiji. Vas zagonetan „koment“ nam ukazuje ko ste i sa kakvim se ciljevima upljicete u komentiranje. Manite se intriga, o Albanci, jer istina vas demaskira !

    • Ocekivao sam komentar od Lakica da kaze koji sultan je naredio da se Albanezi deloziraju. Sultan je kaznio Albansko pleme zbog kukavickog ponasanja. Po sultanovoj naredbi, kazni, Albanci su preseljeni na Siciliju, posle nekoliko godina Albanci su tamo poceli masovno da umiru, te su umolili sultana da ih presele na trecu lokaciju Balkansko poluostrvo. Ta dokumenta su dostupna i neko namerno o tome ne zeli da komentarise. Sad sam se potpuno demaskirao……manuo sam se intriga o Albancima, jer istina je mene demaskirala. A Boro, slobodno citaj. Posebno isticem tvoju jacu stranu, kako zakljucujes a pogadjas oma ko prstom.

  7. Још има људи, видим и академика некаквих, који не препознају најпримитивнији народ Европе.

  8. Господин З.Лакић је академик које академије? Текст је обиман али почетак појаве Албанаца је замагљен, напомињу се Келти, што није тачан навод. Јасно се зна по чијој вољи и ко је наредио да се Албанци населе и где, тачно се зна где су прво били насељени па поново пресељени и доведени на овај простор. У обиљу изнесених података остало је замагљена битна и кратка чињеница, што само може да укаже тежњу да се изврши манипулација са обиљем информација. Прва и основна информација је документ који је доступан и налази се код оних који су наредили и спровели своју вољу. То јасно показује документација Империје турских султана.

  9. gomila divljaka u 90posto,još iz vremena turaka po istoričarima iz tog vremena.čak su se i pojedini turci zgražali od njih.nešto kao kada su se nemačke okupacione vlasti zgražale nad postupcima ustaša,to je u kratko rezime istoričara.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime