Modernizacija vojske

Da li Srbija kasni?

0
1596

Šta će se na Balkanu desiti za dve do tri godine, koliko je potrebno da se oporavi Vojska Srbije?

Važno je uvek ponavljati: problem broj jedan naše vojske je naoružanje, koje je sasvim zastarelo, a ne to da li treba da se služi vojska ili ne. Kakve veze ima da li je vojska profesionalna ako nema odgovarajuće savremeno naoružanje? Ili si naoružan onako kako situacija zahteva ili ne. Nema trećeg rešenja.

srbijavojska11Uprkos tome, i dalje će se vrlo često čuti „stručnjaci“ koji će pokretati „važno“ pitanje o potrebi da se vrati obavezni vojni rok za muški deo stanovništva. O tome može da se razgovara i imam simpatiju prema vojnom roku. Verovatno neka vrsta vojnog mini-roka već sada može da se dobije ako se dobrovoljno služenje vojnog roka, koje postoji u našoj vojsci, jednostavno preinači i poveća se sa šest meseci na devet) ili 12. Međutim, samo pitanje vojnog roka je za nas u ovom trenutku, sa ovim stanjem opremljenosti oružane sile, nižerazredni problem. Ostaje pitanje: kako naša vojska treba da se naoruža, koji su prioriteti?

BORBENI PRIMER JARINjE
Čitalac se verovatno seća situacije kada je iz Beograda krenuo voz sa iscrtanim freskama na novouvedenoj liniji Beograd – Kosovo Polje, pa zatim bio zaustavljen jer su se na Jarinju pojavile snage kosovskih Albanaca, tj. borbena oklopna vozila praćena dobro naoružanom pešadijom. U medijskoj borbi koja je usledila, naša strana je zapretila da bi u najgorem slučaju, ako bi to bilo potrebno, vojno dejstvovala i izvojevala pobedu, pri čemu su se u medijskom pojavljivanju naš premijer i predsednik naročito isticali. Ne ulazeći u to da li bi zaista dejstva naših snaga bila toliko uspešna, da pogledamo tu situaciju sa tačke gledišta koja je bitna za ovaj tekst: postavimo pitanje kako bi u toj situaciji borbeno dejstvovala neka moderna vojska na cilj koji bi predstavljale snage kosovskih Albanaca na Jarinju.

U najkraćem, ta dejstva bi bila slična onom što su članice NATO radile pri agresiji na SRJ 1999. godine, pri napadu evropskih zemalja na Libiju tokom svrgavanja Gadafija ili možda, još uverljivije, pri dejstvu ruskih snaga u Siriji tokom pomoći sirijskom predsedniku Asadu da se odbrani od napada islamskih terorista. Sva pobrojena dejstva imaju zajednički imenitelj, a to je intenzivna upotreba vazduhoplovnih snaga, koje (zavisno od vrste konretnog sukoba) služe da odlučno pomognu pešadiji (Sirija) da pobedi. Naravno, kopnena vojska nije nebitna, već je njena uloga može da bude takva da ona formalizuje pobedu (Irak, SRJ, Libija…), koju najvećim delom postižu vazdušne snage. Kada se kaže vazduhoplovstvo, ne misli se samo na avione i helikoptere raznih tipova naoružane pametnim oružjem, već i na BPL (bespilotne letelice), koje polako postaju nezamenjivo i sve više i više korišćeno oružje kako za izviđanje tako i za borbena dejstva, kao i još neke sisteme.

Dakle, na albanska borbena vozila i pešadiju bi prvo dejstvovali avioni, helikopteri, BPL, na način koji bi odredili oficiri koji komanduju tokom akcije, pa bi tek na kraju došla pešadija i svojim dejstvom dokrajčila protivnika, pri čemu bi prethodnim dejstvom vazduhoplovstva njen posao bio drastično olakšan. Da li sam pomenuo naša borbena vozila pešadije Lazar ili Miloš? Da li sam pomenuo našu dobro prodavanu haubicu Nora B52? Nisam, jer bi sve to dejstvovalo sa pešadijom, i bilo upotrebljeno tek posle dejstva vazduhoplovstva.

Podsetimo se kako je o dejstvu avijacije u ratu protiv gerile pisano pre više godina u časopisu Centurion br. 1 iz pera Aljoše Milenkovića, konkretno o tome kako Američke snaga ratuju u Avganistanu: „Interesantno je da, kada naiđu na eventualno utočište terorista, Amerikanci samo pozovu avion ili helikopter, koji onda dejstvuju po označenom cilju. Ni u jednom trenutku se ne razmatra akcija upada i bliske borbe sa teroristima, već isključivo dejstvo velikom vatrenom moći po ograničenom cilju.“ Podsetimo se čuvene i dosta citirane rečenice našeg poznatog ekonomiste dr Jovana B. Dušanića: „Treba da radimo ono što oni rade, a ne da radimo ono što nam kažu da treba da radimo“.

POUKE
Odmah da postavim pitanje: ako razvijamo Lazara, Miloša i Noru, gde su avioni (i naoružanje za njih) kao i druga vazduhoplovna tehnika koju razvijamo ili kupujemo? Ako se, dakle, iz opisanog primera vidi da je prvo što bi moderna vojska uradila bilo angažovanje vazduhoplovstva, da vidimo kako mi tu stojimo i u kakvom je stanju naše vazduhoplovstvo. Nadamo se da se čitalac neće mnogo razočarati ako kažemo da taj naš deo vojske u jako lošem stanju i da je, za razliku od pešadije, situacija gotovo porazna. Operativni lovci MiG-29 broje na nekoliko (ovo će se promeniti skorom nabavkom iz Rusije i Belorusije). Broj operativnih jednosedih ili dvosedih Orlova u letnom stanju je takođe nekoliko, jedino je broj operativnih Super galebova nešto veći. Transportnih aviona imamo tek toliko da se kaže da postoji transportna avijacija: ako ne možemo da na Kosovo prebacimo brzo par bataljona specijalaca, kako mislimo da ga branimo. Broj transportnih helikoptera se sveo na nekoliko, uključujući i novokupljene ruske Milove. Borbenih helikoptera Gazela ima u nešto većem broju, ali njihova borbena vrednost je upitna jer su zastareli. Ako ne možemo da brzo helikopterima prebacimo trupe za zaštitu naših enklava na Kosovu, kako možemo da kažemo da ćemo ih braniti? Posebno je veliki problem stanje našeg pilotskog kadra, kako sa stavnovišta obučenosti, tj. letačkog naleta, tako i sa stanovišta starosne strukture. Jednostavnije rečeno, naše vazduhoplovstvo je bilo pred gašenjem, bilo je samo pitanje vremena kada će i kako to da se izvede. Da podsetim, naša kopnena vojska je u osetno boljem stanju jer je u nju i više i sistematičnije ulagano, i praktično sve oružane sisteme koje treba da ima (tenkove, artiljeriju ….) ona, za razliku od avijacije, ima do nekog dosta zadovoljavajućeg nivoa, tako da je respektabilna sila u regionu.

Da Vas podsetimo:  KUPLJENA POBEDA

Teško je ne primetiti da je jedan naš bivši ministar odbrane iz redova DS javno tvrdio da je NATO način ratovanja najbolji na svetu. Ako je to tako, šta je onda uradio da vazdušne borbene snage svoje zemlje opremi do nivoa koji imaju najbolje NATO armije? Ako se prethodno rečeno uzme u razmatranje, zaključak je: praktično ništa.

OPIS STANjA
Stanje u našoj borbenoj avijaciji sigurno će se popraviti uvođenjem u naoružanje ruskih lovaca MiG-29, bez obzira što su polovni: čest je slučaj da velike armije, pre svega američka, na taj način svojim saveznicima prodaju avione. I tu je važno pomenuti bivšeg ministra vojnog iz redova DS, koji verovatno ne bi uzeo avione od Rusa ni po koju cenu. Ali problem obnavljanje borbene avijacije nije samo problem lovaca već i lovačko-bombarderskih aviona i njihovog naoružanja, zatim transportnih i borbenih helikoptera, pa BPL, protivavionskih raketa Z-V (zemlja-vazduh) i na kraju radara za osmatranje i navođenje, a verovatno i još dosta toga. Nabavkom lovačkih aparata zapravo rešavamo samo deo problema. Očigledno je da je to jedan složen sistem, u kome su lovci MiG-29 tek jedan deo, sistem koji je jak onoliko koliko je jak najslabiji deo u njemu.

Podsetimo se, lovačka avijacija u ratu postoji pre svega da zaštiti svoju jurišnu odnosno lovačko-bombardersku avijaciju od napada protivničke lovačke avijacije. Čuju se mišljenja da nam je od avijacije potrebno da imamo samo određen broj „višenamenskih“ aparata, u šta MiG-29 sigurno spada, ali bi u ovom trenutku izbacivanje naših Orlova i Super galebova bila strateška greška: na našem ratištu su itekako upotrebljivi, jeftini su, a modernizujući ih možemo da unapredimo našu industriju na veoma visok nivo. S obzirom na godinu njihove proizvodnje, i oni se mogu smatrati polovnim, ali, naravno, da to ne umanjuje njihovu borbenu vrednost i mogućnost da se modernizuju, pri čemu je izuzetno bitno što ih mi sami remontujemo i proizvodimo delove za njih. Upoređujući broj predviđenih MiG-29, koji će pristići u naše naoružanje, sa onim što planiraju susedi (pre svega Hrvati), vidi se da će njihov broj da bude paritetan, ali će upravo ovakav broj preostalih Orlova i Galebova biti jezičak na vagi koji preteže u našu korist, pri čemu ne kršimo ni jedan regionalni sporazum o ograničenju naoružanja koji smo ranije potpisali. Zapravo ima prostora da se još poveća broj svih vrsta letelica.

Ako kupujemo polovne lovačke avione, što je saobrazno sa našim mogućnostima a rešava problem sa zadovoljavajućim kvalitetom, upitajmo se da li smo onda dovoljno bogati da kupujemo nove helikoptere. Ako bi se kupovali polovni helikopteri, sada bi razgovarali o verovatno četiri polovna transportna ruska helikoptera Mil umesto dva već kupljena nova, a verovatno bi u nekom dogovoru sa Rusima mogli da ih relativno brzo imamo potreban broj, jer njihov sadašnji broj je sigurno nedovoljan. Dodatno je pitanje da li smo dovoljno bogati da kupujemo helikoptere na zapadu (Airbus H145M), za šta je aranžman već sklopljen i počeli smo da uplaćujemo rate, ako se ima u vidu da su oni osetno skuplji od odgovarajućih ruskih. Štaviše, nigde se nije čulo da postoji bilo kakav dogovor da se bar deo kupljenih helikoptera otplati našom robom, što bi smanjilo naše troškove nabavke. Kada kažem naša roba, mislim pre svega na ono što može da proizvede naša avioindustrija, i to fabrika aviona Utva, pa onda i ostale. Zapravo bi jedino opravdanje za ovakvu vrstu kupovine bilo da možemo da u sklopu aranžmana za prodaju uslovimo da deo cene platimo u našoj visokotehnološkoj robi, a ono što proizvodi naše avioindustrije je to po definiciji. Uopšte uzev, ovakve vrste kupovine tipičan su primer kako se unapređuje industrija, tako što se deo troškova pretvori u investiju u svoju industriju pa se onda tim novim proizvodima vraća dug.

Rusi su najbolji na svetu kada su u pitanju rakete Z-V, i angažman sa njima (ili Belorusijom, svejedno) za poklon odnosno kupovinu i kasniju modernizaciju sistema BUK je odlična vest: boljih sistema te klase na tržištu nema, i to je jednostavno tako, sviđalo se to nekome ili ne. Kupovinom sistema BUK, uz uslov da smo rešili nabavke i za našu protivvazdušnu odbranu (PVO) malog dometa, stiču se tehnički uslovi da se nabavi sistem S-300, što bi za nas bila strateška odluka kojom bi se zaokružio ceo sistem raketnih PVO snaga Z-V, čineći ga izuzetno kvalitetnim. Podsetimo se da je 90-tih, kada su trajali ratovi na tlu bivših država SFRJ, naša propaganda stalno potezala pitanje kupovine S-300 od Rusije, do koje nije došlo. Svi koji su se iole razumeli u naoružanje znali su da je to svesna propaganda i da mi tada nismo imali uslova za nabavku S-300 jer nismo imali dovoljno kvalitetne i masovne raketne sisteme Z-V malog i srednjeg dometa kojim bi eliminisali taktičke pretnje i time stvorili uslovi da se S-300 upotrebi samo protiv operativno-strateških ciljeva, za šta bi bio namenjen. U naše vreme, prilikom jedne posete naših predstavnika vojske Moskvi ove činjenice zvanično su izrečene (prenela ih je naša štampa), pa će se na kupovinu S-300 ići na kraju, kad se reši nabavka svih delova sistema koji će omogućiti racionalnu upotrebu i maksimalni učinak raketa S-300. U odnosu na 90-te, ovo je ogroman kvalitativni pomak kada je u pitanju i naoružavanje i upotreba naoružanja naše vojske. A čak i da ne dođe do nabavke S-300 (koji nije jeftin), sa sistemom BUK bićemo u regionalnom odmeravanju snaga sasvim zaštićeni.

Da Vas podsetimo:  O Njegošu, britanskom arheologu i KiM

Podsetimo se takođe još jednom 90-tih. Sad znamo da je u redovima naših bezbedonosnih i vojnih struktura bilo ljudi koji su radili za zapadne obaveštajne službe, nekima se i sudi za takve aktivnosti. Bilo je dovoljno u ono vreme da se za daleko manje pare nabave od Rusa raketni sistemi malog ili srednjeg dometa, dobri bi bili i polovni i da se drastično promeni naša PVO i time smanji verovatnoća agresije NATO. Zašto to nije urađeno nego se išlo na propagandu o S-300, pitanje je za istoričare, ali ukažimo za sada na delovanje zapadnih obaveštajnih službi, koje su verovatno uticale na donošenje nekih takvih ključnih odluka, što je dovelo do toga da praktično budemo nespremni za odbranu od vazdušnih napada i uopšte za vazdušni rat.

POGLED NA BLIŽU POVEST
Setimo se izjave jednog komandanta vazduhoplovstva SFRJ koji je tokom rata 90-tih u Hrvatskoj konstatovao da sami Hrvati izjavljuju da se najviše plaše dejstva naše avijacije. Vojska JNA je ušla u sukobe u bivšoj SFRJ sa snagama koje je zatekla, a to je podrazumevalo da ima lovačko-bombardersku avijaciju koja po kvalitetu nije baš na nivou koju imaju neke druge armije toga doba, ali za naše uslove to su bile vrlo respektabilne snage.

Ostaje kao vrlo diskutabilno to što ceo ratni period tokom 90-tih nije modernizovan ma koji od vazduhoplovnih sistema iako su pretnje od Zapada stizale duže vreme pre same agresije, a bilo je i dovoljno obaveštajnih podataka da se agresija sprema. Kako je uopšte neko zamišljao da se suprotstavi agresiji zapadnih armija, a da nema odgovarajuće PVO snage, zar naš vojni vrh nije znao da NATO stavlja naglasak na napad iz vazduha i da će to biti izuzetno jaki i masovni udari? Sada se polako sve više priča o događajima iz tog vremena i zna se da su strane službe bezbednosti plele svoju mrežu na tlu Srbije, da su zapravo imale ključnu ulogu u raspadu SFRJ da bi vremenom, onako kako se SFRJ raspadala, svoj fokus prenele na Srbiju. Ne može se poreći i njihov uticaj na donošenje ovakvih odluka kada je u pitanju naše vazduhoplovstvo, zašto bi NATO imao interes da mi imamo jake protivvazduhoplovne snage ako treba da nas napadne?

I posle agresije je nastavljena slična politika Zapada prema nama. Evo ilustracije iz našeg vazduhoplovnog časopisa Aeromagazina br. 55 od februra 2004. godine gde se u članku Lasta 3 – novi avion za novo vreme autora Dragana Kolundžića i Dejana Vukmirovića kaže: „Išlo se čak i do sumnje u svrsishodnost opstanka vazduhoplovne industrije?! Među brojnim kritikama se čula i ona, kako postoji lobi koji forsira izgradnju aviona ‘Lasta 95’ i modernizaciju aviona G-4M.“ Ovaj isuviše neprijateljski odnos prema avioindustriji, kao i prema našem ratnom vazduhoplovstvu, postojao je kao deo opšteg odnosa Zapada prema nama, a apsolutno sigurno postoji i danas bez ikakvih smanjenja.

NAŠ POLOŽAJ
Mogu se čuti komentari da je (za nas) problem Albanaca na Balkanu takav kakav je zato što iza njih stoje Amerikanci, koje pak bespogovorno slede evropske države. Navodno, ako bi se udružile pravoslavne države na Balkanu (Srbija, Grčka, Makedonija i Crna Gora), taj problem bi bio vrlo brzo rešen što je samo po sebi tačno, ali… Stvarna situacija je takva da su od tih pravoslavnih država članstvom u NATO Grčka, a i odnedavno Crna Gora, već sterilisane i da je malo verovatno da će postojati mogućnost zajedničkog dejstva sa njima. Takođe je malo verovatno da bi Amerikanci dozvolili da do toga sadejstva uopšte i dođe iako o tom hipotetičkom sadejstvu slobodno pišu.

Međutim, dodajmo tome činjenicu da na Balkanu ne postji samo problem kosovskih Albanaca, da postoje i drugo žarište, a to je BiH, iza koje se krije i Hrvatska sa svojim interesima. U BiH se zna da se određene fundamentalističke snage namerno čuvaju i štite kao rezerva koja će u slučaju rata da bude udarna pesnica, dok se u Hrvatskoj održavaju u životu ultradesničarske snage sa istom svrhom (i srpsko-hrvatski odnosi su namerno pod stalnom tenzijom), a nije isključeno da će obe države zvanično da se uključe u eventualni konflikt (što je jednom već bio slučaj). Već je bilo napisa u štampi da se može desiti da se ta žarišta, kosovsko i bosansko, potpale istovremeno. Ili drugačije rečeno, može se desiti da dođe do nereda ili sukoba većih razmera i na „našoj“ teritoriji i u susednoj državi a koja će se nas direktno ticati, pri čemu može da se desi da triling sa Kosova, BiH i Hrvatske bude istovremeno protiv nas. Kakva će onda biti uloga naše vojne sile i u njoj našeg vazduhoplovstva, koje je još uvek u ritama, da li je uopšte pripremljena i za takav scenario? Izloženost naše države je sigurno veća od bilo koje pravoslavne države koju smo pojedinačno naveli i praktično smo sami, a „može se raspravljati“ da li je veća verovatnoća sadejstva pravoslavnih država susednih Albaniji ili izbijanja istovremenog konflikta na Kosovu i BiH. Ova vrsta visoke izloženosti postavlja međutim pred nas i zadatak pripreme za najgore scenarije.

Da Vas podsetimo:  Badnje veče uoči katoličkog Božića

Sve što se događa u Makedoniji ide ka tome da se ona postepeno podeli i pripremi za legalno izdvajanje albanskog dela, a da mi na to niti možemo niti smemo da ni najmanje utičemo, čak da zapravo naši zvaničnici o tome ne smeju da zvanično bilo šta kažu. Ono što se pred našim očima dešava je da jedna za drugim susedne države padaju pod vojno-politički uticaj Zapada, polako se steže obruč oko nas po diktatu nama nenaklonjenih sila. Postepeno se stvaraju uslovi za legalno stvaranje Velike Albanije, odnosno ukidaju ovlašćenja Republike Srpske i BiH se centralizuje. I onda se nameće logično pitanje: da li i kada ćemo mi biti na redu? Da li će onda naša vojna sila, sa jakim i modernizovanim vazduhoplovstvom, biti činilac odvraćanja? Ili će nas događaji preduhitriti? Da li je carinska unija predložena sa naše strane (a koja je očigledno drugačija od Putinovog plana B4) dovoljna da napetost splasne i energija se usmeri na nešto pozitivno ili je samo naduvani balon, smišljen negde drugde pa nama serviran da bi se zabavili dok se odigravaju glavne promene oko nas? Da li bi trebalo da smo odlučniji i nametljiviji u nuđenju te ideje direktno susednim državama ili ćemo skrštenih ruku čekati razvoj događaja?

INDUSTRIJA
Svi znaju da je za svaku državu njena vojna industrija strateški bitna. Tako gledano, vest da je naša država spremna da neposredno pomogne našu vojnu industriju direktnim ulaganjem od preko 40 miliona evra (npr. na sajtu B92 je to članak Namenskoj 40 mil. EUR, izvoz skače na 750 miliona) je više nego dobra, ostaje samo žal što suma koja se ulaže nije još veća. Ali, uzimajući u obzir prethodno rečeno, ostaje oporo pitanje zašto ni dinar nije predviđen za ulaganje u našu avioindustriju. Naša jedina fabrika aviona Utva iz Pančeva nije ovim planom dobila ni dinara. Postoje komentari da je to urađeno zato što je sada vlasništvo državne firme Jugoimport SDPR, pa da će ona da se o tome brine. Ali da li je novi vlasnik Utve neka strana firma ili naša i da li su ulaganja u avioindustriju strateška ili ne?

Podsetimo se, naša vojna avioindustrija ima u svom nasleđu mnogo toga, od VTI sa istraživačkim kapacitetima i velikom dokumentacijom o praktično svim vazduhoplovnim projektima koji su rađeni za vreme Jugoslavije, što je samo po sebi nemerljiva vrednost, zatim određenih akademskih institucija, pa do proizvodnih kapaciteta, a da to gotovo uopšte nije iskorišćeno i zapravo je izloženo nekoj vrsti propadanja. A upravo nabrojano je ono što bi trebalo da bude razlika koja će odlučno da doprinese i kvalitativnom pomaku u naoružanju naše vojske i samim tim njene ubojne moći i mogućnosti zarade sa visokom stopom profita na stranim tržištima.

ĆU, ĆEŠ, ĆE… SRPSKE VOJSKE
Nabavkom lovaca MiG-29 stvoriće se uslovi da se deo naše avijacije obnovi, ali razmotrimo to sa vremenskog stanovišta. Od vremena da se avioni isporuče, zatim remontuju, modernizuju pa se piloti obuče i budu potpuno spremni da obavljaju bilo koje zadatke, proći će nekoliko godina. Sada da se pojavi modernizovani Orao 2.0, biće potrebno par godina da se obave probni letovi koji će pokazati da je spreman za uvođenje u naoružanje, pa onda ide proces modernizacije za postojeću flotu Orlova u koju će se ugraditi nova oprema, što opet dugo traje. Isto se odnosi na borbene sisteme koje smo pomenuli (Lazar, Miloš …), koji bi najpre trebalo da se ispitaju, da se odobri njihovo uvođenje u naoružanje, pa da krene proizvodnja, pa proizvede određena ne mala količina, pa da se obuči ljudstvo za upotrebu… Za to će takođe biti potrebno nekoliko godina. Ili kako to kaže načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Ljubiša Diković, prema članku dnevnog lista Politika od 14. januara 2017. godine Diković: Imaćemo jaku vojsku: „Sada smo izrazili težište na naoružanje i opremu. U narednom periodu paralelno će ići i rast standarda pripadnika vojske i za dve do tri godine mi ćemo imati jaku vojsku”, istakao je Diković.“

Ostaje samo pitanje šta će se na Balkanu na mogućim kriznim žarištima koja smo pomenuli, desiti za vreme tih „dve do tri godine“?

Goran Veljković

www.standard.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime