„Moj kolega đe si sinoć bio…“

1
1947

(Фото: Јутјуб)Kapiram ja da je omladina puna energije, da hormoni bujaju i da većina baš u nekoj kafani, kafiću, noćnom klubu ili splavu pronalazi mesto za svoje pražnjenje, ili pak punjenje, ima nas raznih.

Neću sada ono „e da znate samo kako je bilo dok sam ja izlazila…“ i slične fraze. Pre svega jer još nisam potpuno odustala od izlazaka, iako su se nekako vremenom sveli na dva / tri godišnje.

U Beogradu mi je recimo zadnji izlazak bio 30. decembra, možda pre dve godine. Suprug i ja bili smo u Irish pub-u. Kući smo stigli čak u pola četiri, ali ne jer smo se zadržali u kafani, nego jer smo propustili poslednji noćni bus pa smo od „Londona“ išli peške do Čukaričke padine.

Provod za pamćenje, nikad ga neću zaboraviti, sigurno.

No, zašto sve ovo?

Dođemo u Bajinu Baštu na odmor od buke, brzine, u mesto gde i dan i noć nekim čudom traju skoro duplo duže. I PUF!

Neko je otvorio kafić bukvalno preko puta naše kuće, koji, čini mi se radi i dan i noć, a da muka bude još veća sa druge strane kuće koja se nalazi na raskrsnici otvorena su još dva kafića za ljubitelje istih antimuzičkih pravaca. Tik uz kuću nalazi se i čuveni seljoteka radio nakon čijeg upražnjavanja posle nekoliko sati nećete ni najmanje misliti da je čudno kresnuti tetku, strinu, istući ženu, pobiti stare roditelje i sl.

Nakon dva, tri dana „ludih noći“ saznadoh da su meštani taj trojac u čijem se samom središtu nađosmo nazvali – „Bermudski trougao“. Stvarno nije čudo da sam svaki dan mislila da je petak. I to ne samo jerbo je u Bašti petak pijačni dan pa se braća od preko Drine skupe po čaršiji i lumpuju po ovdašnjim kafanama, nego jer su sada tu svaki dan.

I oni, i ovi ovdašnji, udruženim snagama, valjda od silne nemaštine i jada ne izbijaju iz kafana, a po nekoj slobodnoj proceni sa jako malo subjektivnosti rekla bih da od svih gradskih kafana ova „naša“ najbolje radi.

Već treće noći oko pola tri, kada se muzika „stišala“ ali dok su neartikulisani zvukovi i dalje uporno i vrlo glasno dopirali, shvatila sam sve one babe „satelite“ koje su me nekad nervirale dočekujući me u ranu zoru sa prozora. Uhvatih sebe kako im sada klimam glavom u znak razumevanja. Čini mi se da bih sa baba Savkicom mogla pod ruku pa u policijsku stanicu da ih pitam kad će „već jednom početi da rade svoj posao i spasiti nas poštene ljude od razularene omladine“, kako zna reći.

Da Vas podsetimo:  Koji su to Srbi “krivi“ što su spaljene mošti Svetog save

Inače, imam mogućnost da se koncentracijom na neku određenu stvar potpuno isključim od spoljnjeg sveta, ali kad na svaki 15 minuta neko zakuka, pukne flaša, čaša, krenu neki zvukovi za koje niste sigurni ni da li su ljudski, teško je isključiti se. Pogotovo što je sve nabrojano samo početak zagrevanja i to već oko 16, 17 časova popodne. Da ne govorim o „turiranju“ na krivini i vriscima koji se pri tom ispuštaju, tad već istrčavam na terasu užasnuta i sa najgorim pomislima. Oko 20 časova je „najveselije“ tad već horski pevaju.

Oko 22 časa kreće ječanje, horsko pevanje, kukanje, ječanje, plač, sve vrste plača, sve vrste smeha… I taman se malo situacija smiri kad se neki grlati delija koga su reči pesme o Mari koja je otišla u Nemačku zbog papira toliko pogodile pa poviče iz sve snage: AJOOOOOOOJ MAROOOOO!

I tu se haos počinje: u trenutku se bace tri četiri čaše, flaše, ne štedi se na ambalaži (valjda nije povratna), pa kad lom stakla preseče, oni svi grlati zakukaju uz Garu: „Ne znaju Švabe šta barabe rade, guraju babe uz tarabe.“

I to su samo delići stihova najodvratnijeg antimuzičkog žanra u narodu poznatog i kao „gara“, izvrnuti krajiški zvuci koji bez potrebe upotrebe subliminarnih poruka ili skrivenih nota, omladinu guraju u čist promoiskutitet i nagone na sve vrsta razvrata.

Osim što se vesele guranju baba uz tarabe, ništa manje ne uživaju ni u delovima te ili neke druge gare, ne znam na osnovu čega ih samo razvrstavaju, jer da su se nekad bavili Markiz de Sadom, jasno bi prepoznali da su u pitanju na malo gejački način prepevani njegovi romani. U „garama“ ima svega, od mladog mesa od 10 leta pa do baba od sto godina.

Svi mi imamo običaj da kažemo kako je Zapad najkrivlji kada je u pitanju iskrivljeni moral i promocija nekih antipatrijahalnih vrednosti. Nakon slušanja ovih reči koje teško mogu i na jedan zapadni jezik da se prevedu, moraću da to urušavanje vrednosti i to vrlo progresivnom metodom koja nije prošla ni kroz feminizam, ni gej paradu, ni promociju svih vrsta sloboda, pripišem tim gejačkim stihovima koje se nalaze u svim vrstama „gara“.

Da Vas podsetimo:  Zašto inflacija u Srbiji pada sporije nego u drugim evropskim zemljama?!

Omladina koja odrasta uz stihove poput:

„Ja sam iš’o i opet ću ići
tuđoj ženi, pa šta bude meni
volim plave, crne i garave
smeđe, riđe i sve što naiđe“,

ili

„Ne pitaj me garo đe sam bio
cijele noći u kafani pio
ala volim violine strune
pa mi mladost u kafani trune“,

ili pak

„Pijem pjevam ne spavam po noći
moj živote dokle li ću moći
pijem pjevam i pomalo lolam
nemam žene i ja tako moram“

kao i :

„moja mala oće da se uda,
sve spremila samo nema kuda!
sad se cure udaju na rate,
udaju se pa se kući vrate.“

vremenom usvaja navedene navike, od kojih su sve najblaže rečeno samoubilačke i ubilačke. Reči pesama gare obiluju razvratom, željom za pićem, samoubistvima, ubistvima, prevarom, tučom, seksualnim odnosima sa bilo kim, pa čak i homoseksualnim kada nema nikoga. Glavni likovi pesama su vazda neke barabe, švaleri i alkoholičari koji su glavne „baje“ u društvu i koji su poštovani upravo zbog svih mogućih negativnih osobina.

Takva omladina i ne može da ima poimanje o porodičnim vrednostima, braku o poštovanju porodice i žene. Između ostalog verovatno je da je i to jedan od razloga sve većeg broja raspalih brakova po manjim sredinama. Jer među Srbe se najbolje prima muzika, a ovaj pravac je za sada neprevaziđen po pitanju reči i poruka koje se time šalju.

Zanimljivo je da ovu vrstu muzike slušaju i devojke, pa čak i devojčice koje vrlo srčano pevaju pesme o nasilju nad ženama, pa kažu:

„Nemoj, garo, reći pa slagati
baraba će kose počupati
nemoj, garo, varati bećara
od bećara dobićeš šamara“,

ili

„Ispred kuće metar drva,
ti si moja ljubav prva.
Mala moja dođi da sviramo malkice,
ja dok sviram ti mi skini gaćice.“

Od velike konkurencije i sve više „pesama“ bukvalno svaki stih, svaka prosta rečenica odiše bezobarzlukom i pozivom na nešto promosikutnetno i nenormalno. Ipak, bez „krvavog“ alkohola, ništa:

„Gotov je, gotov je, ubiće ga žena
uš’o je u treći karton Hajnekena
Alkos, alkos nema perspektivu
dobar čovjek, donesi mu pivu

Drhte ruke oko moje plavo
oj rakijo odnio te đavo
Mlad sam momak velika je šteta
što po mozgu rakija mi šeta

Da Vas podsetimo:  I na selu može lepo da se živi

Duni vjetre malo preko jetre
Umrijeću od bola
Izgorjelo sve od alkohola“.

Prvak ovog muzičkog pravca, koji najviše podseća na krajišku narodnu muziku, najprje je bio Baja Mali Knindža koji je kroz polupatriotske pesme radikalsko – gibaničarskog tipa iz BiH ušao u Srbiju i kasnije polako uvodio u svoje autorske pesme komercijalni nemoralni spoj svega i svačega, a koji su zatim poprimili mnogi drugi. Kao što su Goci benda, Zoran Kulin, Kalač i bezbroj drugih, a koji bez ikakvog opravdanja svoju „muziku“ nazivaju „etno srpskom muzikom“. Naravno, ništa manje ne odudaraju ni ostale malo poznatije „zvezde“ narodne i pop muzike u čijim pesmama takođe ima svega i svačega.

Valja napomenuti da ovaj antimuzički rang nije koncentrisan samo na male sredine, vrlo popularan je i većim gradovima, ali i u dijaspori. Pa zamislite sada kada neki izgubljeni Srbin povede prijatelja stranca na koncert nekog od nabrojanih „pevača“ i objasni mu stihove koje navodno izlaze iz usta devojke sa srbskog sela:

„Zašto mene savjetuju žene,
kad su žene još gore od mene.
Zašto mene savjetuje tetka,
kad je tetka šuplja ko rešetka.“

Opisa srpskih devojaka sa sela ima bezrboj, i uglavnom se u svet šalje sliku o našim devojkama kao o bezubim glupačama,nepismenim propalitetima i nimfimankama koje rado šire noge svakom ko ih pita, srljaju u inceste i slične užase, što se da pročitati iz nekoliko sledećih primera:

„Moja mala nema prednjih zubi,
kad je ljubim mene propuh ubi.“

zatim:

„Ti si mala ko i svoja nana,
dizala si noge do tavana.“

A da sva ova morbidnost dobije na težini, ovi zaostali mozgovi u svojim „pesmama“ obilno su pominjali Boga, svece, anđele, crkvu, i sve to u vidu nekih mini „molitvi“ koje se opet odnose na što više alkohola, što više žena, što više oružja, tuča, raskrčenih puteva do švalerki i slično.

U najmanju ruku sve ove pesme tipa „gare“ su bogoskrnavljenje i udar na porodicu kao osnovu ljudskog društva, žene, omladinu, jednom rečju na budućnost.

Nemojte se ni zavaravati da su ove reči “ samo muzika ko muzika“, naprotiv ovo je vrlo težak udar na psihu omladine ali i starih koji u ovim „pesmama“ vide obrazac ponašanja i usvajaju ga. I ne govorim u budućnosti, već u sadašnjosti, takav obrazac življenja i odnosa prema svemu ostalom je već usvojen.

I ko je kriv za to?

vesna-veizovic-5676

Vesna Veizović

vaseljenska.com

1 KOMENTAR

  1. Krivi su isti oni koji se odrekose Svetog Save, cara Dusana Silnog, cara Lazara i Kosovskih junaka.
    Koji su zaboravili da Srpska istorija, kultura i drzavnost ne pocinju 1914, 1918, 1945.
    Srbi smo naj stariji narod sa vrlo bogatom istorijom, i vrlo kratkim pamcenjem. Oprosti nam Boze, doista smo dotakli dno dna.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime