Mučenici

0
1625

Svedočenja o stradanju Srba u logorima „Lora“ kod Splita, „Dretelj“ kod Čapljine i „Čelebići“ kod Konjica od 1991. do 1995. godine u dokumentarnom filmu „Mučenici“,

Nakon povlačenja JRM i JNA iz Splita, u ratnu luku Lora uselila se hrvatska vojna policija. Od 1992-1997. u tom mučilištu živote je izgubilo 70 ljudi. Oni koji su preživjeli pričaju…

Barišić Mariobivši komandant vojne policije Šibenik: Ja uopće nisam imao pojma šta ću zateći kad smo došli tamo. To šta sam zatekao kad smo išli snimit, znači stanje sa tog tehničkog aspekta, to je ostavilo šok na mene. I do dan danas, to šta sam ja vidio, znači da nekome riže uši, vadi oči i da mu riže jezik. To je za mene nezamislivo. Ja sam mislio da je to samo za vrime Drugog svetskog rata, ustaše, četnici, da je to tada bilo. A ovo…jednostavno, ja sam jedan put prošao nisam skužio o čemu se radi. Još mi se oči nisu bile privikle na onaj polumrak u tome bloku C, pa sam prošao još jedan put da vidim. I onda, oni nesretnici, njih devet je bilo u tome stražnjem delu u bloku C. U prvoj prostoriji je bilo njih dvojica. Udrugoj prostoriji bili su četvorica. I u trećoj njih troje. Znači, ukupno je devet bilo. Molili su za smrt da ih se ubije. Ovi su se vojni policajci smijali, psovali im majku crnogorsku, srpsku. Kasnije kad smo izašli, naon petnaest minuta Prtoje Pašalić je rekao nama, tada zapovjednik 72. bojne kaže: to su neivedentirani zarobljenici od njih možete raditi što vas je volja. I zato ti nesretnici i nisu preživjeli. Nisu išli na razmjenu, jer, obično ko je došao u blok C, taj živ nije izašao.

Majić TončiDalmatinski komitet za ljudska prava Split: To je interesantno, mi smo za ratne vojne zarobljenike u Lori i za sve te užase koji su se tamo dešavali, saznali relativno kasno. Ja sam znao za jedan ili dva takva slučaja, ali sam bio duboko ujeren da su izolirani, da to nije masovna pojava. Ljudi koji su mi kazali su bili građani Splita. I oni su me molili da iskoristim te materijale samo ukoliko bi oni bili ponovno uhapšeni. A da ih za živu glavu negde ne koristim ili ne spminjem. Ja sam poštovao njihovo povjerenje i nisam spominjao te materijale sve do početka suđenja 2002. godine. Tako da sam tih godina ostao u uvjerenju da se tamo specijalno loše i nije dešavalo. Da je bilo nekoliko ekcesa, ali da su bili izolirani. Zanimljivo je, možda je mala digresija da su neki građani Splita znali puno više od mene, o strahotama koje se tamo dolje dešavaju. Ali, očito nisu pričali nikome osim članovima svoje porodice. A ti članovi porodice su mi sa sedam ili osam godina zakašnjenja ispričali da su u sred ljeta morali zatvarati prozore u zgradi, koja je nekoliko stotina metara udaljena od Lore, jer nisu noću mogli spavati od jauka koji su neprekidno iz Lore dopirali. Jauka, kombiniranih sa snažnom muzikom. Zatvorski čuvari su vjerojatno mislili da će ta muzika prekriti jauke. Ti detalji, koje je Mario zapravo, prvi kazao u hrvatskim medijima, bili su opisi iskasapljenih Crnogoraca. Naime, desetak ili jedanaest tih Crnogoraca u uniformama bivše JNA, koji su bili, svi su svedoci kasnije opisali, totalno krvave, bili su odsječenih ušiju. Nekima su falile oči, udovi su im bili polomljeni. Jedan zatvorenik mi je pre nekoliko godina kazao za njih, da su izgledali tako krvavo kao da si vola odro. I ta se slika tako formirala tako da danas više, ne samo kod mene, koji se time bavim, nema nikakve sumnje da su se događaji upravo tako desili, nego je zaminljivo da je zahvaljujući hrvatskim medijima, da je hrvatska javnost konačno prosvetljena i da više niko ne sumnja u to, što se desilo u Lori. Upravo to, čini sudski slučaj Lora posebno jakim. Činjenica što oko 90 posto, prema mojim grubim procjenama zatvorenika u Loru je dovedeno izvan Hrvatske, dakle, najveći dio njih je iz Bosne i Hercegovine i jedan manji dio njih danas živi u Srbiji. Zašto je slučaj Lora jak? Radi toga, što na te ljude ne možete utjecati, ne možete ih uplašiti. Oni će doći u jednom trenutku, a to se u međuvremenu i desilo, i svjedočiće o onome što su doživjeli i što su u Lori vidjeli. Od samog početka slučaja Lora, shvatio sam i pokazalo se, da je to potpuno točno, da ne valja i ne treba težište stavljati na svedočenje svedoka koji danas živje u Hrvatskoj. N i jedan od njih, praktički, ni jedan od njih nije kazao što je kazao u istražnom postupku. Oni su bili izloženi prijetnjama, ucjenama, zastrašivanjima. Bilo njih osobno, bilo članova njihovih porodica. I od njih se nije moglo očekivati da će biti dobri svedoci

Da Vas podsetimo:  Dramatični i neizvesni putevi srpske dece

Zapravo, slučaj Lora je započeo iz Trebinja. Ti ljudi i danas, kad sretnem te ljude iz Trebinja, mi evociramo uspomene i sjećamo se našeg prvog susreta. Sjećam se da sam pokušao primjeniti nekakav, kako sam ga zamislio psihološki pristup, neovisno o preporukama koje sam dobio. Negde sam ljudima dao odmah neki pres-kliping, sa nizom članaka iz kojih su oni mogli pratiti kako je Dalmatinski komitet zapravo, stvarao postepeno tokom godina taj slučaj Lora. Kako je hrvatska javnost bila informirana, koja je bila naša uloga u svemu tome. I ljudima sam rekao: nemojte mi danas još ništa kazati da li bi bili spremni svedočiti u Splitu pod određenim uvjetima, nego počekajte do sutra. Pogledajte ove papire, pa ćete mi znati reći.

Tripković Damjan: Ne bi meni krivo bilo da sam ufaćen na ratištu, ali sam ufaćen na sred puta. Vozio auto u cinilu, ama ništa imao uza se, ni oružje ni u autu, ni metak, ni ništa. Pa su me tako mučili. A još gore je, ima još jedna teža stvar. Moj otac oženjen, četvrto godiše bio. Pa im’o sedmjero djece, i ženu, i majku. To znači prvi brak. Pa mu je šestoro djece, i žena, i majka otišli u Šormance u jamu, a brat ubijen na kućnijem pragu. Pa je ponovo nas devjetoro ima, ja sam najmlađi, gdje opet njihovi sinovi mene su mučili i mog najstarijeg brata. U Lori kad smo došli, tu sam proveo nepunih mjesec dana. To je bilo 150 godina. Taj minut jedan, to je vječnost bila. Meni je svaki sat bio, a ne dan, isti, što se tiče torure i mučenja. Gdje su mnoge stvari, pa kako da se izrazim, najvulgarnije sam radio stvari. Kad su mene i brata svezali i na struju, morali smo jedan drugom penis u usta…

Bojović Dobrivoje: Jesam, jesam ja sam najduže, bio sam godinu i dva mjeseca. Tu sam možda jedan dan provjeo u tom bloku C, dokle nije ovaj, dokle druga smena nije došla Anđelko Jami. Njih sam upozn’o i stvarno se pitam, da li stvarno čovjek može, od svih policajaca koji ću kasnije nabrojiti, da li stvarno čovjek može da bude sadista i ekstrjem, i šovinista, ki ne znam kako bih ga nazvao. A bez ikakvog povoda. Da sam ja počinio nekakav zločin, kkoji ću se kasnije nadovezati, da sam bio na sudu i da mi ništa nikakve argumente mogli nać, bez ikakvog povoda da oni se tako mogu iživljavati na nemoćnim ljudima. Tući, maltretirati, ubijati, progoniti. Da se ne može čovjek sjetiti tako nekoga da bi zlostavljao. Sad kad bih htijo, kad bi dobij’ao Nobelovu nagradu, ne bi čovjek mogao da se sjeti da se tako iživljava sa nekakvim čovjekom ili šta ja znam.

Kovač Vukan: Vojska koja nas je zarobila bila je regularna hrvatska vojska, koja je nosila oznake hrvatske vojske. Jedinica je bila splitska 72. vojna bojna policija, tako da, general koji je sada u penziji, a tad zvani natporučnik Jelić komandovao je jedinicom koja nas je zarobila. U jutarnjim satima čula se ta puščana paljba, gdje su naša dva čovjeka ubijena Lazo Srbojević, Uzulan Stevan. Ostalih, nas šesnaest je zarobljeno. Znači, odmah kad su nas spakovali u kamion, krenuli smo puteljkom ispod sela preko jednog mosta na drugu stranu polja. Pored jezera Hutovskog blata došli smo, pored neke komande, tu su nas zadržali jako kratko, posle smo produžili. Vjerovatno po naređenju tog mesnog komandanta na ratištu. I kroz Metković su nas sproveli do Ploča. Kroz dva tri dana su nas obećali da nas vode na neku razmenu prema Ljubuškom. I kažu: a vi ste sretni, vi idete u razmenu, idete kući, dva dana ste bili tu. No, međutim, nakon tri dana vežu nam oči, vežu po dvojicu. Isture vani. Ne znaš kud ideš, padaš naglavačke. Ugurali su nas u autobus, stari gradski autobus, znači, onaj koji nema one visoke naslone, već one niske. I po dvojica smo sjeli u taj sic vezanih očiju, i međusono vezani lisicama i vezani za to sjedalo. Put je trajao nekoliko sati, na par mjesta smo se zaustavljali. Tu gdje smo se zaustavljali bilo bi nam prjećeno, udaralo bi se šakama, noževima: daj mi ovoga, daj mi onoga, pusti mi ovoga da mu otkinem glavu, onome uho, onome izvadim oko. I to je trajalo tako dugo dok nismo se zaustavili. Kad smo se zaustavili, našli smo se u jednom betonskom zdanju, nismo ni sumnjali da je to neka ustanova, već smo odma’ razmišljali da se radi o zatvoru. I činjenica, bio je to zatvor Lora u Splitu.

Da Vas podsetimo:  Sve što treba da znate o “TORLAKU”

Hamović Borislav: Ugledao sam svjetlo dana, ali nisam znao gdje se nalazim. Dok nam nisu rekli na čekanju: dobro nam došli, e ovde ćete i završiti. Po nekom gledanju i usporedbi mom, bila je Lora splitska. Nje sam se sjetio, aktivne vojske i prije raspada Jugoslovenske vojske, kako su davili na tenku Sašu, po prezimenu je bio Makedonac, ne znam. Tu smo uza stepenice ušli, ja bih to nazvao, jednom mašinom za uništavanje ljudi. Kroz koju je stvarno trebalo proć i preživjet. Za strahote i golgote koje sam preživio u Splitu, mogu reći i ako bih zgrješio nešto, ja sam od ovije, koji brzo pamte, a još brže zaboravljaju. Ali, ovo ne mogu zaboravit nikako.

Deretić Veso: Onda su nas tu ispitivali. Meni su našli ikonu Svetog Vasilija i naćerali su me da je progutam. To je, nije baš mala, kao metalno pet konvertibilnih maraka, tako nešto. Morao sam je progutat. Onda, tu su nas ispitivali, bili, bili, bili, bili. Automatski odmah, nemajući potrebe, skočili su na nas. A gdje smo bili? Odvucali su nas, nismo mogli da hodamo. Znači odvucali su nas bukvalno, odvucali su nas u taj zloglasni C blok u Lori. Baš u zlogasni C blok. Znači tu te ne pokazuje Crvenom krstu, to je blok za mučenje. Nemaš kreveta, hrane, na primer, prolazilo je od hrane po tri dana…po pet dana, a vode je prolazilo po tri dana. Apsolutno nemaš ništa. I tu na primer, to je, kako da kažem, isto kao zoološki vrt.

Babić Mirko: Lomi, bije, baci te u nesvjest u klozet, po umivaonicima, i onda kantom vode, onom protivpožarnom od deset litara, krene na tebe vodom za vrat vodu. I ako se tada ne razbudiš znači, ako se tada razbudiš tom vodom, onda, onda te, onda si znači i dalje u besvesnom stanju, onda te udara nogama, čizmama. I onda te budi bolom većim, nego što si pao, nego se onesvestio.

Čaušić Slobodan: Najteži trenutci moga života. Proveo sam ih izuzetno teško. I ne bih nikad, nikom, ni najvećem dušmaninu, pa čak ni onome koji me je mučio tamo, ne bi’ mu zaželio to. Dovedeni smo u Loru, primljeni vezanih očiju, gdje smo morali dić ruke uz jedan zid, kada su nas odvezali kao da beremo grožđe. Tu je počelo naše prvo batinanje. Znači sa istegnutim mišićima tukli su nas vojničkim palicama, šakama, nogama. U jednom momentu su nas izdvojili, izdavajali jednog po jednog, da bi nas…upisivali imena. Svak je svoje dragocenosti morao da preda klečeći komandiru smjene, a sa strane nas je bio i tukao Anđelko Botić, stražar. Ponekad bi utrčao i ovaj Gudić, koji je za mene bio, njihova smjena je bila najgora smjena koju sam ja vidio. To su bila prva maltretiranja. I odatle kad smo počeli tako je trajalo svaku noć i svaki dan, sve dok nismo razmjenjeni.

Ovčina Ismet: Ako ne budemo slušali i ako ne budemo ponizni, da ćemo svi završiti u Kevinoj jami ko i ostali. Kao i mnogi drugi kaže, koji su prije vas završili. Kad smo stigli u Loru pitali su: okle vi muslimani? Pa, ja sam rjeko, svak brani svoje mjesto. Njima nije to bilo jasno. Ja sam njih pitao: Okle u vas u hrvatskoj vojsci Srba i muslimana? Bio je jedan iz Nove Topole, njega su tuklii, ubili Boga u njemu. Gorijan Dušan, bila mu je glava ko televizor, plavo. Ja ne znam, ja ne vjerujem da je živ, sumnjam da je.

Kovačević Jelenko: Bejzbol palicom tukli. Pa priključivali telefon. Znači prikači za uši i okreće da te struja samo drma, samo pojačava. Tako sve dok ne istroši baterije. Pa bi onda, donio neki televizor, koji uopšte nije imao ekrana i antenu. I sad smo nosali taj…i antenu, mi smo morali nosati jednim drugima da gledamo sliku, koja nije postojala. I onda bi morali reći: dobra je tu i ostavi i drži. Ovaj bi morao držati. Posle bi mi morali da prepričamo šta smo gledali na tome televizoru. Koji je bio film, koja je bila serija i tako.

Da Vas podsetimo:  Proročanstvo starca Pajsija o početku 3. svetskog rata

Tripković Damjan: U C odeljenju ili C bloku, kako su ga zvali to nije, ne može normalan čovek zamislit šta se tu dešavalo. Bio je Drago Damjanac i neki Rasterdof Fejzo, oni su radili kao građanska civilna lica kod vojske. Ufaćeni su u Mostaru i dovezeni doli. Oni su, oni su, vezani lisicama za vrata željezna. Ali, su bili jaki trideset i koja godina čak, evo u meni je metar devedeset šest, ja mislim Drago Damjanac da je viši od mene, Fejzo nije. Ali, su iskidali lisice od udara. Nji su mučili. Dalje, kad su ih doveli, to sam očima svojim gledo, ja mislim da je jedan taj pilot umro, bio sam mu sa ženom u Beogradu, gdje je čovjek bio ranjen u kuku (pokazuje na kuk i nogu), gdje su onu šipku što se čisti cjev od puške vadili, gdje su mu je ovdje zavlačili (pokazuje na kuk i butinu) kroz onu kost, ili kroz meso, ja ne znam kud je ta šipka išla.

Ovčina Imset: Tukli su pilota jednoga, tukli su ga non-stop, taj je pilot poginuo. Čuo sam da je poginuo kad je razmenjen. Prilikom nekom helihopterom, tu negde kod Beograda.

Bojović Dobrivoje: Tu je dalje nastao pakao. Tu je nastao pakao. Tu sam kasnije našao i ovi iz Trebinja momaka koji su bili. Bilo je od svakle u zarobljeništvu. Jer, nisi mogao tamo da se upoznaješ, ko si, kako si. Nego, onako, slučajno mimikom. Da progovoriš neku rječ, jesil progovorio odma ….Gonili su nas na razne, razne muke. Dase šamaramo između sebe, da ulazimo u kuće, da lajemo, da guramo nekakav betonski balvan ima u njemu sigurno, bilo je tona. Da mi njega pomerimo odavde možda jedno sto metara. Ni za šta taj balvan ne treba

Deretić Veso: Nismo mogli uopšte da stojimo normalno, nikako, kakvi. U wc nismo imali ništa, nismo imali…niko. tek nakon osamnaest dana prvi put sam ja otišao u wc. I to nije bila neka stolica. To znači apsolutno organizam nije imao šta. To je, to je…ja ne znam, to je strašno. Sad, gledam svoga kolegu pored sebe, nemaš ogledala, nemaš ništa toliko je to smrša čovek, toliko je to…nikakav. I onda sam gledao one slike iz Jasenovca i ono, tačno mi dođe ona slika iz Jasenovca. Ono gledam svoga kolegu, znam ga, prijatelj mi, znam ga kakav je sve. Ja sebe ne mogu da vidim ono, ali diram se rukama, vidim kostur, znaš. I ovaj, a ove kolege gledam to su kmosturi, živi kosturi. Samo one slike Jasenovca, to mi samo, kako se ta istorija, kako se to ponavlja. To kruži samo i nikako da se to očisti, da to bude normalno. Đe je tu neka normala, nema je, strašno nešto. Strašno, strašno.

Tripković Damjan: U mene su bili bubrezi, pa u ni u kakve žene sise nisu bile ovako. Brata rođenog od prvog dana nisam mogao, ovako sam (jednom rukom podiže gornji kapak, drugom donji kapak oka) oči otvarao, ovako da bi’ vidio. Samo sam po govoru ove komšije koje su zatvorene poznavao. Toliko sam bio unakažen pa sam tu petnaest dana dobio kaznu, gdje bi me ujutru izvjeli i u Sunce da gledam, do tri, četri sata. Dva, tri metra od mene je česma. Odavije vodu, ne da mi ni vode. Gdje sam molio kolegu, brata ovog, onog ko more, da mi se pomokri. Pa kad bi bilo malo da popijem, to mi je bio spas. Tu sam bio i žestoko maltretiran. Kesu govana, mokraće, na vrat, mrak, metne ti na glavu, on čarapu navuče i ne poznaješ ga i onda te bije. Ne znaš s koje strane će te udarat. Gled’o sam čovjeku uho kad sječe u Loru u Splitu. Ta, sitnica je bilo ove stvari, ali degenek, meni je više bilo otutnjalo, il’ udar’o po meni il’ po’ zemlji, nisam osećao više bol, jer sam vazda bio utrnuo. Pa eto možete misliti kad sam došao majki i ženi na dva metra, čovek im faća muštuluk: evo vam Damjana. Obe: đe je? Dijete  mi ni jedno nije htjelo i tako dalje. Sa sto i nekoliko kila, spao sam na šeset i osam kila. Mislim…


Nastaviće se…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime