Od početka 1993., Klintonova administracija je znala za aktivnosti TWRA-e, ali nije poduzimala akcije da ih spriječi. “Rečeno nam je (iz Vašingtona, op. a.) da pratimo šta rade, ali da se ne miješamo. Bošnjaci su pokušavali nabaviti oružje od koga god su mogli, a mi u tome baš nismo bili od pomoći. Najmanje što smo mogli bilo je da se držimo po strani. Tako smo i postupili”, kaže neimenovani američki diplomat.
Austrijske i njemačke vlasti također nisu ništa poduzimale. U Austriji su, zato što po zakonima te zemlje na njezinom teritoriju nije zabranjeno pregovarati o kupovini oružja za druge države, dok se sama transakcija obavlja negdje drugdje, sklapani poslovi. Uz to, raspoloženje javnosti i političkog estabišmenta u obje zemlje bili su na strani Bošnjaka za koje se smatralo da se imaju pravo braniti. (John Pomfret, “How Bosnia’s Muslims Dodged Arms Embargo.”)
Kao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisao je 1. januara 1994. dopis predsjedniku odbora Fonda za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine dr. El Fatihu Ali Hasaneinu da sredstvima koja se vode na računu broj 51364476 kod Die Erste Bank u Beču predsjednik Fonda može raspolagati samostalno do iznosa od 1.000 dolara, odluku za plaćanje do 500.000 dolara moraju donijeti najmanje tri člana odbora, a za isplate veće od 500.000 dolara suglasnost mora dati Alija Izetbegović.
Taj je dopis samo jedan od dokaza da su Izetbegović i SDA kontrolisali i djelovanje mudžahedina i financijske tokove koji su omogućivali njihov dolazak i aktivnosti u zemlji. Izetbegović je i sam bio korisnik tih sredstava.
Hrvatski general, koji je izvršio samoubistvo trovanjem arsenikom tokom čitanja presude u Haškom tribunalu, Slobodan Praljak objavio je, naime, priznanice kojima Izetbegović potvrđuje da je od Fatiha Ali Hasaneina samo u jednome danu, 22. kolovoza 1993., primio 360.000 njemačkih maraka. Najveći donatori Saudijci TWRA je od 1992. do 1995. raspolagala s 350 milijuna dolara “za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine”.
Najveći je donator bila Saudijska Arabija, a novac je dolazio i iz Pakistana, Turske, Bruneja, Malezije… Među prikrivenim donatorima bio je i saudijski emigrant, biznismen i islamista: Osama Bin Laden, lider najveće terorističke organizacije u svjetu: Al Qaida. Svakako, TWRA je bila samo jedna od “humanitarnih” organizacija koja je finansirala nabavku oružja za Armiju R BiH te dolazak i organizovanje mudžahedina. Iz mnogih izvora finansiran je nastanak i razvoj, zločini i vojne operacije, najveće vojne formacije globalnog džihada i svjetskog terorizma: Odred El mudžahedin.
Mudžahedini nisu djelovali samo kao borci nego i kao pripadnici humanitarnih organizacija, kao obavještajci svojih matičnih zemalja, kao pripadnici terorističkih organizacija Al-Qaide, Hezbollaha i Hamasa, a jedan dio bavio se samo obukom domaćih Muslimana koji su željeli postati mudžahedini.
Gotovo da nema općine u srednjoj Bosni u kojoj nije bio osnovan kamp za vjersko-vojnu nastavu.
Vojno vodstvo Armije BiH i političko vodstvo SDA prešutno je odobrilo formiranje “vjerskih formacija”, koje su postale sastavni dio Armije BiH, u nazivu su imale oznaku “muslimanska”, a činili su je domaći mudžahedini koji su morali proći i posebnu vjersku obuku. Sedma muslimanska brigada osnovana je u prosincu 1992. radi brzog “djelovanja na širem području Zenice, Travnika i Kaknja”. Od osnivanja zvala se “muslimanska” njeni pripadnici su morali biti praktični vjernici, oznake brigade bile su ispisane i na arapskom jeziku; a u borbu su ulazili s povikom „Tekbir – Allahu ekber“.
Osim vjerskoga naboja dodatni motiv za ratovanje te brigade bila je i podjela ratnoga plijena, što ju je činilo najorganizovanijom pljačkaškom formacijom.
U maju 1994. dobila je počasni naziv Slavna, a 1995. počasni naziv Viteška. Ta je brigada odgovorna za brojne zločine: masakr zarobljenih pripadnika HVO-a i civila u selu Dusina 26. siječnja 1993.; za uništavanje hrvatskih sela i protjerivanje Hrvata s busovačkog područja u januaru 1993.; za paljenja i protjerivanja na području Zenice i Travnika u ljeto 1993. godine. Niz zločina protiv lokalnoga stanovništva, ne samo Hrvata i Srba nego i Muslimana, počinili su i strani mudžahedini.
Razlog je bilo “vjersko čišćenje”, a njihove metode ne mogu se drukčije opisati nego kao teroristički čini: zarobljenike su ubijali obrednim odsijecanjem glave. Procjene o broju mudžahedina u BiH prilično su neujednačene. Prema Aliji Izetbegoviću, bilo ih je najviše 300, no Abu al-Maali, posljednji komandant odreda El Mudžahedin (raspušten 26. februara 1996.u trenutku kada je imao 1774. pripadnika), izjavio je da je pravih mudžahedina u Bosni bilo između pet i šest hiljada.
Realan je broj – nekoliko hiljada. Kako mudžahedini nisu osnovali jednu postrojbu, već niz formacija koje međusobno nisu bile dobro koordinirane, utemeljili su glavnu šuru (vijeće) koja je trebala pridonijeti zajedničkom djelovanju. U njezinom radu katkad je sudjelovao i Alija Izetbegović, kojega su zvali Abu Izzat.
Raspoloženje prema mudžahedinima bilo je podvojeno. Dijelu muslimanskog stanovništva u BiH bili su odbojni nasilna islamizacija i sklapanje brakova mudžahedina s domaćim muslimankama (jer su “sveti ratnici” imali žene i djecu u svojim zemljama pa je zapravo bila riječ o poligamiji), a pojedinci iz vojnog vrha Armije BiH željeli su disciplinirati mudžahedinske postrojbe, ali se nisu usudili suprotstaviti vladajućoj politici koja je podržala prisustvo i djelovanje mudžahedina.
Sa druge strane, mudžahedini su željeli legalizirati svoj status te je glavna šura zatražila od Sarajeva da prizna El Mudžahedin kao nezavisni odred u sastavu Armije BiH. Zapovjednik Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH general Rasim Delić naredio je 13. avgusta 1993. formiranje odreda El Mudžahedin u zoni odgovornosti 3. korpusa. Tako su mudžahedini postali i formalno legalna formacija Armije R BiH.
Odred El Mudžahedin bio je ne samo dobro naoružana i dobro obučena jedinica nego i snažna vojna podrška i ključni faktor u podizanju i radikalizaciji borbenog i islamskog morala pripadnika Armije R BiH zbog čega su mnogi dobili i državljanstva Bosne i Hercegovine.
Analiza različitih dokaznih predmeta u Haškom tribunalu kao i u pravosuđu BiH pokazuje da se termin “mudžahedini” nije koristio na jednoobrazan način. U određenim situacijama termin “mudžahedini” označavao je strane muslimanske borce koji su došli iz arapskih zemalja; u drugim prilikama, osobito u slučaju Srba i Hrvata, termin “mudžahedini” obuhvatao je isto tako i domać bosanske borce koji su se pridružili strancima arapskog porijekla i koji su nastojali tim strancima nalikovati, naročito u načinu odijevanja. Osim toga, HVO je često koristio termin “mudžahedini” ili “MOS” kada se govorilo o AR BiH ili o 7. brigadi, odnosno 3. korpusu AR BiH.
U mnogim dokumentima, prije svega onima koji potiču od HVO-a, pominje se termin “muslimanske oružane snage” (“MOS”) ili “muslimanske snage”. Kao i termin “mudžahedini”, tako se i termin “MOS” koristio na različite načine. Upotrebljava se bilo kao oznaka za ABiH, bilo da bi se označila jedna konkretna jedinica ABiH, odnosno 7. brigada. I konačno, u nekim dokaznim predmetima koji potiču iz ABiH ili od međunarodnih posmatrača, termin “MOS” koristi se kako bi se napravila razlika između mudžahedina i ABiH. Vijeće neće u Presudi koristiti termin “MOS”.
Strani borci – mudžahedini u Zenicu i Travnik počeli su pristizati masovno, tokom februara i marta 1992. godine, a nastavili i u drugoj polovini 1992. Stizali su iz Republike Hrvatske, uglavnom preko Hercegovine, gdje je HVO uspostavio svoju vlast. Vrlo često su stizali kao pripadnici humanitarnih organizacija uz pomoć Francuskog i Britanskog kontingenta UNPROFOR-a, skriveni u njihovim oklopnim transporterima.
Većina stranih mudžahedina stizala je iz sjevernoafričkih zemalja ili s Bliskog, pa i Dalekog istoka, konkretno iz Afganistana, Alžira, Egipta, Irana, Jemena, Katara, Pakistana, Saudijske Arabije, Tunisa i Turske. Među njima je bio i nepoznati broj osoba iz evropskih zemalja.
Strane mudžahedine bilo je lako raspoznati zbog njihove tradicionalne odjeće itamnije puti. Nosili su dugačke brade, turbane ili pokrivala za glavu. Neki su bili odjeveni u maskirne uniforme ili u dijelove maskirnih uniformi, dok su drugi nosili dugačke bijele halje. Neki su oko glave ili vrata imali marame. Većina nije govorila BHS jezike i koristila se isključivo arapskim jezikom. Bili su opremljeni automatskim puškama i bacačima raketa. Neki su nosili sablje ili duge noževe. Pojedini svjedoci prepoznali su oznake koje su strani mudžahedini nosili na ramenu.
Iz islamske literature u kojoj se govori o tome tko su zapravo strani mudžahedini slijedi da se termin “mudžahedini” odnosi na muslimane borce džihada, odnosno koji vode sveti rat. Strani mudžahedini dolazili su u srednju Bosnu kako bi navodnoj muslimanskoj braći pomogli u odbrani protiv srpskog agresora. Imali su namjeru da po uspostavljanju mira napuste zemlju.
Iz istih izvora slijedi da su strani mudžahedini uz to željeli širiti svoju vjeru i da su smatrali da oni na najvjerniji način prenose tekstove Islama. Čini se da je većina stranih mudžahedina u srednju Bosnu stigla u svojstvu pripadnika humanitarnih organizacija. Svjedoci odbrane slažu se u tome da su se oni u prvoj fazi doista bavili humanitarnim aktivnostima. Lokalnom stanovništvu donosili su značajnu pomoć u prehrani i odijevanju, Paralelno sa tim oorganizovali su borbenu obuku i vjersku nastavu koja je odudarala od tradicionalne i ranije prihvaćene vjerske prakse muslimana Bosne i Hercegovine.
Nastavlja se…
Izvor: Srpski stav
