Do sada si imala brojne promocije svojih knjiga po Švajcarskoj i Republici Hrvatskoj. Da li je bilo problema?
– U Švajcarskoj nisam. Održavala sam promocije po našim udruženjima i u crkvenim prostorijama. Naš narod je željan okupljanja, sa radošću su uvijek dočekivali svaku knjigu, ne samo moju. Što se tiče Hrvatske ni tu nije bilo problema, od Zagreba, Karlovca, Gline, Vojnića i Vrginmosta. Znam, šta čekaš, da ispričam. Bilo je to krajem avgusta 2019. godine.
Pozvao me naš novinar i predstavnik SDSS iz Vukovara Bogdan Rkman da učestvujem na proslavi večeri Kordunaša i Banijaca. Ja sam došla direktno iz Ciriha u restoran Mornar uz sam Dunav. Oko restorana se okupili hrvatski veterani i protestvuju protiv “ četničkog derneka“. I pokušavaju da uđu u restoran. Tu gomila policajaca sa psima, uhvaćenih za ruke i tako sprečavaju razularenu masu da prodre do nas. Nije mi bilo ni malo prijatno. Održala sam promociju, razveselila narod anegdotama sa Korduna. Negdje oko ponoći vidim dva policajca da su sjeli za stol. Priđem im da ih pitam, mogu li im pokloniti moj roman?
“ Rado. Već imam tvoje četiri knjige“– odgovori onaj sa epoletama.
“ Znači, čitate me, pratite me“. Nasmijali su se, a i ja.
Da li je mržnja prema ćirilici splasnula?
– Nažalost nije. Lupaju se table sa ćirilićnim pismom u svim opštinama gdje je većinsko srpsko stanoviništvo. Hrvatski mediji kao poslasticu objavljuju kako se razbija ćirilična tabla u Vukovaru.
Prije objavljivala moje Čitanke Korduna, na jednom zboru, upitah ja ljude da li da pišem ćirilicom? Nastade graja. U to se diže jedan mlađi čovjek, uze mikrofon i pokajnički reče da je kao učenik imao satove ćirilice. I nije mogao razlikovati slovo đ od slova ć.
– Nemoj ćirilicom, molimo te. Nećeš nas ti knjigom opismeniti, prošla su ta nepovratna vremena.
Zato si sve knjige štampala latinicom?
– Kud sadržaj mojih romana priča istinu, još da i ćirilični naslov bude, da Hrvatima bodem oči, da na meni nedužnoj iskaljuju svoj bijes, vjerujte, da je mnogo volim svoj Kordun i onu kuću tamo, gdje dolazim i stvaram. Otimam sve od zaborava, tu krvavu istoriju srpskog naroda u Hrvatskoj. A srpski narod ima kratko pamćenje. Imala sam preko četrdeset svjedoka, za opisati Oluju, a kad sam ih upitala mogu li njihovu priču uklopiti u roman, ostadoh ja na desetak. Pravdaju se da je došlo vrijeme zaborava i oprosta.
Smatraju te vrsnim viktimologom, expertom za zaštitu žrtava. Kako se nosiš sa tim?
– Zahvaljujući mojem medicinskom i pravnom obrazovanju, znam kako treba opisati žrtvu.
Moji junaci u knjigama, pokojnici imaju svoja prava imena, podižem im mrtvima spomenik. Što se tiče živih, mijenjam ime. Znaš šta, kad napišem tekst, onda ga čitam i kao javni tužilac Hrvatske. I tražim po tekstu detalje, da mu ne dam šanse, da moje pisanije iskoristi, za neku svoju optužnicu. A progon nije prestao. Svakodnevno čujem za neka hapšenja, za neke izrečene kazne pobunjenih Srba koji čame po hrvatskim zatvorima. Ljudi su se oslobodili, uzeli hrvatski pasoš i misle da su bezbjedni, kreću u rodni zavičaj, a na granici se skener zacrveni i ode dotični u istražni zatvor. A što se tiče hrvatskog pravosuđa, tu su vrlo aktivni.
Napisani tekst onda čitam i kao Srbin, da ne napišem nešto uvredljivo. A poznajem jako dobro krajišku dušu. To je bio čestit i pošten narod. Naivan do srži u vrletima politike.
Na društvenim mrežama primetili smo ove stihove “ ti si ponos i dika nas Krajišnika“?
– Drznula sam se opisivati svu muku i patnju naroda iz kojeg potičem, ne štedim političare i naše i svjetske. Ja svoje knjige poklanjam strancima. Neka vide i neka se čude kako nestade manjinski narod na tlu Evrope. Sama pišem i sama sebe finansiram, ne ovisim o nekome. To mi osigurava nezavisnost i slobodu pisanja.
Čuo sam da ti se knjige mogu kupiti odnedavno i u Srbiji?
– Da, uspjela sam. U knjižarama DELFI i LAGUNA, od Subotice, Sombora, Novog Sada, Vršca, Zrenjanina do Beograda, Niša i Kragujevca.
I uspjela si u ovo doba corone da napišeš novi roman? Osmi po redu, zar ne?
– Da, završila sam, tekst je kod recenzenta. Mali UNPROFORac. Istiniti događaji iz vremena ratnih vihora koji dovedoše muslimanke u Švajcarsku i koje su zloupotrebili da demonstriraju kao „silovane od bosanskih Srba“. One ovdje porodile male crnčiće, a Srbi nisu… To sam pratila kao novinar, pa je to tema kojom opisujem sve žrtve tih dešavanja. Nadam se da će krajem januara izaći iz štampe.
Pored tvojeg pisanja stigneš i da vodiš udruženje pisaca Literarni krug ZLATNO PERO?
– Da, postojimo već četvrtu godinu. Imamo svoj godišnji zbornik NADAHNUĆA u kojem gostuju i pisci iz matice i dijaspore. Sastajemo se redovno, imamo promocije svojih knjiga. I ovo vrijeme corone nije nas omelo u stvaranju. Zovemo se, čitamo se na društvenim mrežama, održavamo kontakte, primamo sugestije. Udruženje je zdravo, nema sujete, svako zna, koliko vrijedi. A članstvo je tako i sastavljeno, poezija i proza. I ljubavni, rodoljubivi, duhovni stihovi su tu.
Pročitao sam da su te imenovali za počasnog ambasadora za Ćiriličnu kuću koja je u nastajanju u Pančevu?
– Da, prihvatila sam se i tog posla. Ja, kojoj je to pismo uskraćeno, sigurno mogu dati puno od sebe. Nešto šta želiš, a to ti je uskraćeno. I Nadahnuća štampamo na ćirilici. Negdje moram ispustiti tu pozitivnu energiju. A to što je Ćirilična kuća u Pančevu mi jako godi. Moji su se sa Korduna preselili u Pančevo i ja sam u Osnovnoj školi Đura Jakšić naučila sva ćirilična slova kao đačić prvačić. Pa rekoh, prihvatam tu simboliku djetinjstva, svim srcem zahvalna što me opismeniše.
Nastaviće se….
Razgovor vodio:Nikola Janić
https://www.koreni.rs/na-braniku-istine/
Bravo Milka.da nestrpljenjem sam prelazio redove ovog intervjua čitajući od miline radujući se energiji koju posjeduješ i faješ svakom svome čitaocu.Tu je porrd znanja i umijeća ogromna sloboda.Čestitam ti draga Milka.Pročitao sam nekoliko tvojih knjiga sve su lake čitati i izazovne. Hvala ti na mnogobrojnim tvojim knjigama koje posjedujem,a sve i jedna su tvoj lični poklon i nisi mi dozvolila da berem neku odkupim.Šta reći hvala ti .Lep pozdrav i svako dobro želim ti i u narednom periodu puno sreće.