Na fotografiji sam ja… ili? (drugi deo)

1
1303

U drugom nastavku ovog feljtona neću dokazivati da nikoga nisam ubio, a kamoli da sam čovek koji je među srpskom dijasporom u zemljama Evrope ”ubijao srpske patriote”. Nisam siguran da li je po internet forumima o meni to pisao neki Srbin ili Hrvat, ali sam siguran u istinu dokaza i dokumenta koje ću objavljivati o mnogo čemu… Počinjem da verujem i u reči čoveka koji uvek kada odgovara na njemu upućene kritike objašnjava da to što je rečeno o njemu, ”govori sve o njima”, osobama koje su ga kritikovale. Priloženim dokumentovanim mejlovima i porukama u sledećim nastavcima ću dokazati da 99% od svega što su o meni godinama govorili i pisali nisu kritike već režirani falsifikati i laži.

Na portalu www.koreni.rs objavljen je tekst prenešen sa sajta „Stanje stvari“: Александар Б. Ђикић: Косово – Culpa Nostra? ~ Стање ствари (stanjestvari.com) a samo sa nekoliko napisanih redova opisana je tragedija našeg naroda, odnosno da među nama postoji deo sunarodnika koji sveukupnom srpskom narodu (našem, što znači i njihovom) nanose štetu koja neprijateljima otvara put za plasiranje laži, koje vremenom postaju ”istine o genocidnim Srbima” ma u kojim zemljama živeli. Citat:

”Neprijatelju je posao da nas uništi i ako tako sagledavamo nemamo mi potrebe da neprijatelju nešto zameramo. On radi svoj posao. Ali, da li je za sve kriv neprijatelj? Da li tu ima i naše krivice?”

Od njega opisana istina navela me je na promenu redosleda daljeg pisanja. U nekoliko nastavaka neću ja objašnjavati, već ću priložiti delove članaka koji su ranije objavljeni u Švedskoj ili srpskoj štampi, a vi pitajte direktno na mejl nikola@janic.se ako vam je za nešto potrebno dodatno objašnjenje. Tako ću upoznati čitaoce o onome šta sam radio, a srpske ”patriote” istovremeno pokušavali da to zaustave, da diskriminišu sve ljude, ne samo u Švedskoj nego i u drugim zemljema Evropske Unije, koji su radili ono što je svaki pošten čovek i Srbin trebalo i treba da radi.

U gore pomenutom tekstu gospodina Đikića takođe je napisano, citat:

Da li stalnim optužbama da je za sve kriv neko drugi, zamagljujemo suštinu, i umanjujemo sopstvenu snagu kojom treba da se branimo?

Ovo je važnije od svih gore napisanih reči koje ste pročitali, jer se pominje zamagljivanje suštine i umanjivanje sopstvenih snaga, kojima treba da se branimo. Zamagljivanjem suštine o mnogo čemu što je egzstencijalno važno za građane i našu zemlju maticu, bave se prvenstveno njeni političari i njihovi, ili njima naklonjeni mediji.

Skenirani članci (samo nekoliko od mnogo sličnih) pokazuju da su meni pretili ubistvom, ucenjivali me, zastrašivali me, ranjavali me u pokušaju da me ubiju i spreče da iznosim istinu o „Jugoslovenskoj mafiji“, zapravo o hrvatskim ustaško orijentisanim pokretima, a ne da sam ja šetao po Evropi i ubijao: „srpske patriote u srpskoj dijaspori“:


Vruće proleće u Švedskoj

Tekst objavljen u nedeljniku „Ilustrovana politika“:

U nedelju u deset časova pre podne stajao sam u još pustom centru Stokholma pred ulazom u otmeni hotel “Angle”. Čekao sam Nikolu-Kokana Janića, glavog junaka televizijsko drame “Umri 10. aprila”, koja je dva dana ranije surovom pričom o teroru ustaških zlikovaca uzbudila milione Šveđana. Osećao sam se prilično nelagodno, onako kako se ovog aprila osećaju svi Jugosloveni u zemlji koju su emigrantski teroristi pretvorili u svoj poligon.

Da Vas podsetimo:  MIŠA ĐURKOVIĆ: Postaje li Beograd kupleraj?

Prethodne večeri sam do kasno u noć slušao gotovo neverovatne, mada na žalost potpuno autentične priče o ustaškom divljanju. Kragujevčanin Jovan N. je ispričao:

”Ucenjivali su me, tražeći da im plaćam 100 kruna mesečno. Nisam hteo. Otišao sam u policiju. “Imate li dokaza?”, upitali su me. “Nemate! Onda vam ne možemo pomoći.”

Sutradan je zazvonio telefon. “Kako je bilo u policiji?”, zapitao je podrugljivi glas, “Ostaje ti još tri dana za razmišljanje. Imaš slatku ćerku, šteta bi bila da joj se što desi”. Morao sam da pošaljem dete u Jugoslaviju. I dalje mi prete. Ne izlazim gotovo nikud. Teško mi je. Sve mi se čini da ću i ja uskoro za ćerkom!”

Jugoslovenka Vera je kao i Jovan odbila da plaća danak emigrantskim izmećarima. Uhvatili su je u gradiću Borosu, zlostavljali je i zatim joj nožem na koži ispisali “komunistička prostitutka”. Krvnicima nije pala ni dlaka sa glave.

”Strpaj tu “Politiku” u unutrašlji džep!, upozorio me jedan Čuburac kad smo ulazili u grilrestoran “Horner”. Šta znaš ko te posmatra!” Upozorili su me da svakog ko ulazi u našu ambasadu snima skrivena kamera. U jednom našem predstavništvu pred kojim je stražario policajac, pokazali su mi isečak iz geteborškog lista “GT”.

“Slušaj ovo!”, rekli su. “Spreman sam, ako mi se naredi, i da ubijem, jer cilj opravdava sredstvo!”. To je intervju Adolfa Lugarušića, jednog od uglednih članova “Hrvatsko-švedskog kulturnog društva” kojim upravljaju emigrantski ekstremisti. Dok teroristi slobodno objavljuju ovakve izjave nemamo mnogo poverenja u policiju. Oni imaju svuda veze, bolje nego mi! Posle ovoga i još koječega što sam čuo i video, bilo mi je vrlo neprijatno da pred hotelom “Angle” čekam Jugoslovena na koga su ovog aprila ustaški razbojnici kivniji nego na ikog.

Sedamnaest za jednog

Uz pločnik je stao specijalni smeđi “Volvo”. Iz njega je iskočio mlad čovek u vindjakni. Pošao mi je u susret s rukom u džepu. U džepu je škljocnula kočnica pištolja. Nisam se uplašio, jer je za njim iz kola izašao Nikola-Kokan Janić.

”To je moj čuvar Bjorn Eman!, reče Kokan. Pravi “džimen”, uvek spreman da povuče oružje. Ne dopada mu se što držiš ruke u džepovima”.

Plavokosi policajac, specijalista za čuvanje života, umirio se tek kad je video da se u kožnoj futroli zaista nalazi samo foto aparat i kad je prelistao moj pasoš i novinarsku legitimaciju.

”Nadam se da shvatate!, izvinio se i pružio mi ruku. Takav je moj posao!”

”Bjorn je moja senka i moj anđeo čuvar”, našalio se Kokan. ”Od dana kad je bačena bomba na “Jugoturs”, a tog dana su i meni prvi put zapretili, ni koraka nisam bez njega učinio. Ni u toalet ne idem bez njega. Postali smo odlični prijatelji”.

”Dok sam ja živ, na Kokana ne sme da sleti ni muva!, reče švedski policajac. Kud on, tud i ja. Ako je on u vindjakni i ja sam. Kad on obuče tammo salonsko odelo, tako se obučem i ja”.

”Kod kuće u Gustavsbergu, tridesetak kilometara odavde, čuvaju me drugi policajci”, objasnio je Kokan. ”Jedan je uvek ispred kuće, drugi u stanu. Dosad ih se promenilo sedamnaest. Sprijateljili su se sa mnom, sa mojom ženom Šveđankom i mojom ćerkicom. Kažu mi da tek sad prvi put vide ko su ustaški teroristi i da tek sad ozbiljnije o njima razmišljaju”.

Da Vas podsetimo:  Bravo care!

Upitao sam Kokana Jinića da li se plaši za sebe i porodicu,

”Nije mi svejedno” – rekao je. ”Strepim za dete. Moja žena je hrabrija od mene. Ona smatra da sam obavio dobar i pošten posao. Tako misle i moji susedi Šveđani. Sve dok emigranti nisu počeli da mi prete zbog drame. “Umri 10. aprila” i dok tu dramu nisu videli na malim ekranima, malo su šta znali o teroru, a i ono što su ponekad slušali o emigrantskim “podvizima”, smatrali su preteranim pričama. To ih se jednostavno, nije ticalo. Ali sad misle drugačije. Znaju da se ne bavim nikakvom politikom, da sam miran građanin, glumac i režiser koga zaima samo umetnost, muž Šveđanke s kojom se odlično slažem i otac koji voli svoje dete. Kad sad čitaju u novinama o pretnjama meni i mojoj porodici, kad gledaju policajce koji me čuvaju danonoćno, ozbiljnije razmišljaju”.Kokan Janić je nekoliko trenutaka razmišljao…

”Ali ja sam Jugosloven i uvek ću to ostati. Zato sam, kao umetnik i kao Jugosloven, imao smelosti da igram Mirka u “Umri 10. aprila”.

Šveđani će saznati i više

Nikola-Kokan Janić nije nepoznato ime u Švedskoj: Prvo se istakao kao pozorišni glumac. Zatim je snimio četiri televizijska filma. Jedan od njih “Šta će se desiti sa Alijem”, koji priča kako pet stranaca, dva Jugoslovena, dva Turčina i jedan Grk, doživljavaju Švedsku, kritika je ocenila vrlo pohvalno. Trebalo je da bude asistent čuvenog Arne Matsona čiji smo film “Ona je igrala samo jedno leto” i mi imali prilike da vidimo, ali toga se odrekao zbog drugih planova.

”Televizija je prihvatila moja dva projekta za velike filmove”, ispričao je. ”Uskoro putujem na Orijent da po svom scenariju snimim Solomonovu “Pesmu nad pesmama. Čini mi se da sam u Švedskoj uspeo. Posle nepunih pet godina postao sam član Udruženja dramskih umetnika Švedske, a to je ovde vrlo velika čast za stranca”.

Kad je Stafan Ruz ponudio Kokanu Janiću ulogu u drami “Umri 10. aprila”, mladi Jugogloven se nije ni trenutka dvoumio.

”Glumac koji je odabran za ulogu Mirka je odustao, možda iz straha, možda iz drugih razloga”, ispričao je Kokan. ”Kad mi je prijatelj Stafan Ros ponudio da preuzmem ulogu, pristao sam. Znao sam da će biti gužve, ali nisam verovao sam da će se stvari toliko drastično iskomplikovati”.

Kokan je ispričao da su Stafan Ruz i njegovi saradnici pokušali da film snimaju, iz straha od emigrantskih provokacija i napada, tajno i na skrovitim mestima. Ali ustaše, izgleda, znaju u Švedskoj sve tajne. Kokan nije ispričao kojim kanalima otkrivaju šta se priprema i radi u televiziji, ali svi koje interesuju emigrantska vršlljanja znaju da je žena jednog od najpoznatijih ustaških lidera, Branka Salaja, predsednika ekstremističkog “Društva prijatelja Matice hrvatske – Matija Gubec” vrlo uticajna ličnost na stokholmskoj televiziji.

”Za vreme snimanja su nam pretili”, reče Kokan. ”Radili smo pod zaštitom policije. Nedelju dana pre prikazivanja drame ustaše su počele da gube nerve. Pretnje su postale još žešće”:

Da Vas podsetimo:  Zašto bi iko išao u nastavnike: Za platu pre mogli da kupe 143,5 kg svinjskog buta, a sada 97,5 kg

“Ako emitujete tu dramu, dićićemo u vazduh sve TV instalacije”. Šef drame na TV-2, poznati umetnik Orjan Valkvist, hrabar je čovek. Prikazao je “Umri 10. aprila” u zakazano vreme, a kad su se u svim listovima pojavile nove ustaške pretnje, kad je policija strogo čuvala tv toranj, antene i studije, izjavio je novinarima da ga ništa ne može pokolebati da i dalje iznosi istinu o švedskoj stvarnosti. Da će i dalje prikazivati filmove i drame kao što je ova zbog koje mene sad čuva Bjorn Eman”.

Tako je Beograđanin Nikola-Kokan Janić postao čovek čije fotografije objavljuju svi švedski listovi, čovek o kome ovih dana govnori cela Švedska. Svakog proleća u poznatoj umetničkoj kafani “Opera” biraju se najpopularniji umetnici godine i nagrađuju “zlatnim osicama”. Kokan mi je pokazao pozivnicu za “Operu”. Ove godine sam na taj izbor pozvan i ja, verovatno jedini stranac – rekao je zadovoljno. Okrenuo se Bjornu Emanu, i nasmejao se.

“Moj andjeo čuvar će samno. Je li Bjorn, kako će ti stajati pištoljčina pod smokingom”?

”Ne brini”, uzvratio je policajac smejući se. ”Specijalni kroj!”

Tako smo se rastali. Junak tv-drame koja je mnogim Šveđanima otvorila bar jedno oko, a koja je razbesnela ustaške teroriste, izašao je iz hotela “Angle” sa vernim pratiocem koji je opet otkočio pištolj. Bilo je nedeljno podne. Na stokholmskim ulicama su grupe devojaka i mladića nosile zastave oslobodilačkog fronta Vijetnama. Druge grupe su prodavale značke desničarske organizacije švedsko-američkog prijateljstva. Hor devojaka, koje su u rukama držale kasice za priloge, pevao je crkvene pesme. Članovi nekakvog udruženja obučeni i ošišani kao budistički monasi delili su nekakve plakate koji preporučuju kontempliranje u usamljenosti. Orkestar “Vojske spasa” je vrlo glasno svirao. Krenuo sam prema TV-stanici.

Saznao sam da će TV-2 u dogledno vreme početi da snima novu dramu-film. Dramu o emigrantskim bombama u jugoslovenskom “DC-9. Upitao sam ima li Kokan Janić kakve veze s tim filmom?

”To je trebalo da pitate njega”, rekli su mi oprezno.

Aca Radaković

Jovanovic Radomir piše:
08. January 2015. u 13:57

Mi koji smo u Svedsku dosli pre dvadeset i nesto godina znamo za neprestalnu borbu gospodina Nikole o istini tokom raspada Jugoslavije i gradjanskog rata u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i na Kosmetu. Za ovo nismo znali. Odakle snage ovom coveku da se sam neprestalno suprostavlja neprijateljima srpskog naroda?

Cedomir piše:
14. February 2015. u 21:01

Lav !

Napomena: Gore napisano desavalo se sedamdesetih godina. Od raspada Jugoslavije devedesetih godina do danas,  dešavanja u švedskom me primoravaju da konstatujem da su Hrvati, Muslimani iz Bosne i Šiptari sa Kosova (ne računajući propagandu njihovih matica) bili ozbiljni protivnici u mnogim debatama, ali… Nikada se nisu služili lažnim glasinama ili falsifikatima kojima bi blatili Srbe koji su govorili istinu o dešavanjima našem narodu i sveukupnim ratnim dešavanjima na prostoru bivše Jugoslavije. Trudili su se da istinu koju sam iznosio u Tv debatama ili autorskim člancima pobiju, uglavnom bezuspešno!

Nastaviće se tekstom o tome kako se čovek (i od kog „čoveka) proglašava za „lopova čudnog porekla…“

Nikola Janić

www.janic.se
www.koreni.rs
Editor-in-Chief

1 KOMENTAR

  1. Dragi prijatelju Nikola,
    znamo se tridesetak godina, ti „oduvek“ u Švedskoj, ja od novembra 1961.g. u Nemačkoj -sretali smo se, nažalost ne tako često koliko smo želeli, ali ipak uvek kada je vreme dozvoljavalo. U našem Beogradu ali i u Nemačkoj. Mnoge stvari, o kojima si najzad počeo da pišeš, nisu mi bile poznte. Pričali smo o tome kako sačuvati Srbiju i Srpstvo, kako istinu o Srbiji preneti medijma, najviše o događanjima kod dugo, veoma dugo od Zapada planiranog rasturanja Jugoslavije i kasnijeg pokušaja de se NATO bombama Srbija uništi. Ti si na tom polju imao ogroman uspeh, utočište krvoločnih ustaša- Švedska, zahvaljujući tebi, saznala je bar malo istine o tim izrodima. Hvala Bogu da ti je podario veliku hrabrost. Uvek je najstrašnije i najopasnije, ne kada te neprijatelji i krvoloci napadaju, javno i li anonimno, tako da je morala i da te policija štiti, nego kada to čine pojedini Srbi -kojih nije bilo toliko puno u Švedskoj kao u Nemačkoj, pa zato su se, valjda, u nedostatku drugih ličnosti, okomili bez ikakvog razloga na tebe!
    Pišem ove redove, ne da te branim, Nikola, tebi nikakva odbrana ne trebe jer je ISTINA najbolja odbrana a ona je neizbrisivi dokumenat i tvog života i tvog delovanja, i razmišljam kakav smo mi Srbi -tačnije bar kakvi su ti POJEDINI Srbi ljudi, koji bez ikakvih dokaza gledaju da nekoga uvrede, omalovaže, unište isl. samo zato šte se taj neko itekako iskazao i pokazao kao pravi borac i za istinu i za Srbe i Srpstvo! Stvarno je genetika čudna nauka. Znajući koliko dugo su mnogi osvajači harali Srbiojom, polazim od toga, da svi ti koji su te pljuvali, verovatno, genetski viđeno, i nisu čistokrvni Srbi. Možda su Turci, Arapi, Švabe, Hrvati i ko zna još kojeg porekla pa im je valjda „u polutanskoj krvi“ da svakoga koji je za Srbiju tiraniziraju svojim bljuvotinama, lažima i podmetačinama. Pristeih se Njegoša i njegovog kazivanja da je „poturica grđi od Turčina“! A zašto je tako? Valjda zbog osećaja manje sopstvene vredosti jer u životu su postali samo NIKO I NIŠTA, nepriznati od sredine u kojoj životare, pa im je čovek kao ti, a oni dobro znaju i ko si i kakav si, dobrodošao da na njemu iskale svoju frustraciju i malovrednost sopstvenog bitisanja. Zato, dragi Nikola, priseti se srpske i ko zna još čije izreke da „psi laju, karavan prolazi“. Ako imaš snage, a ubeđen sam da je još imaš, nastavi svoju, često Donkihotsku borbu protiv svog zla koje se nadvilo nad Srbijom ali i protiv neljudi koje sam ovde u nekoliko reči pokušao da opišem. Čitaoci tvojih (srpskih) KORENA ti veruju- a to je, ipak najvažnije.
    Sa posebnim interesovanjem očekujem tvoje dolazeće natavke feljtona „Na slici to sam JA“!
    Sreću, zdravlje i uspeh u Novoj 2021.godini želi ti od srca tvoj dugogodišnji prijatelj, i česti autor članaka u KORENIMA, Peđa Rakočević

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime