Načelni problemi sa dvoazbučnošću

2
4576

CIRILICA_LATINICA_vodoravno7

Među srpskim lingvistima vodi se spor da li Srbi treba da budu jednoazbučan ili dvoazbučan narod. Argument ze jednoazbučnost je jednostavan: jednoazbučnost je praksa svih naroda sveta. Zašto da Srbi budu izuzetak? Argument za dvoazbučnost je takođe jednostavan: dvaoazbučnost je među Srbima čvrsto ukorenjena. Zašto menjati tu praksu? Ko je u pravu? Jednoazbučnjaci ili dvoazbučnjaci?

Odgovor na ovo pitanje može se dobiti jedino ako se pitanju pisma pristupi sa šireg kulturološkog stanovišta – ako se u raspravu uvede još jedan činilac: religija. Sociolingvisti retko kad uvažavaju značaj religije. Prenebregavanje religijskog činioca predstavlja izvor svih nerazumevanja. Naime, na zapadnom Balkanu su se nacije formirale pre na osnovu religijske pripadnosti, nego na osnovu jezičke pripadnosti. Katolici se nezavisno od svog jezika (čakavskog, kajkavskog, štokavskog) izjašnjavaju kao Hrvati; muslimani se nezavisno od svog jezika (ili dijalekta) izjašnjavaju kao Bošnjaci; pravoslavci se nezavisno od svog jezika (ili dijalekta) izjašnjavaju kao Srbi. Na zapadnom Balkanu religija predstavlja ključni determinator nacionalnog opredeljenja. A s njom je povezana i upotreba pisma. I ćirilica i latinica imaju svoje poreklo u grčkom pismu (alfavitu). Latinica je znatno starija od ćirilice, ali taj činilac nije važan. Važan je taj za koga su ta pisma nastala i primenjuju se: latinica je postala (i ostala) pismo evropskih zapadnohrišćanskih (katoličkih i protestantskih) naroda, nezavisno da li su po jeziku romanski, germanski ili slovenski. Ona je bila (i ostala) ključan znak pripadnosti zapadnoevropskoj civilizaciji.

Postoje izuzeci. Rumuni su pravoslavan narod, ali koriste latinicu, Albanci, Bošnjaci i Turci su muslimanski narodi, ali takođe koriste latinicu. Razlozi za ove izuzetke su složeni, ali se u svim slučajevima radi o želji za nacionalnom emancipacijom. Rumuni su etnički i jezički romanski narod, pa je upotreba latinice kod njih znak emancipacije od inorodnog i inojezičkog slovenstva.

Da Vas podsetimo:  Oklevetani patriotizam

Upotreba latiničnog pisma kod Bošnjaka izraz je njihove težnje da se nacionalno distanciraju od pravoslavnih Srba. Pisanje arabicom njima nije prihvatljivo iz načelnih i praktičnih razloga. Oni kao muslimani gaje naklonost ka istovernim Arapima, pa i njihovom pismu, ali oni su svesni velike etničke udaljenosti od njih. Naime, oni su kao i svi drugi Sloveni Indoevropljani, a Arapi su Semiti. Stoga oni osećaju da im neko indoevropsko pismo daleko više pristaje. Glasovnom sistemu Bošnjaka (kao i drugih Slovena), daleko više pristaje neko indoevropsko pismo. Stoga je razumljivo što ne koriste arapsko pismo. Bošnjaci, pišući hrvatskim pismom, ne žele da pokažu svoju naklonost prema zapadnom hrišćanstvu, već svoju želju da se distanciraju od inorodnih Arapa i inovernih Srba. Iz sličnih razloga i Albanci i Turci koriste latinicu. To nije znak njihove želje da se pokatoliče, nego da se distanciraju od inorodnih Arapa.

Uprkos ovim izuzecima, ostaje činjenica da je latinica primarno pismo zapadnih hrišćana, pa i Slovena (Poljaka, Čeha, Slovaka, Slovenaca i Hrvata). Sa druge strane, ćirilica je postala (i ostala) pismo pravoslavnih Slovena. Kod njih je upotreba ćirilice takođe znak nacionalne emancipacije, i to dvostruke: od romejskih (vizantijskih) Grka, koji se služe alfavitom, i katoličkih naroda, koji se služe latinicom. U tom smislu, Srbi su žalostan izuzetak. Oni, iako suštinski pravoslavni, u velikoj većini služe se latinicom – grafičkim izrazom zapadnog hrišćanstva. Srbi koji pišu latinicom pokazuju svoj kripto-katolicizam – tajno izdajstvo pravoslavne vere, a time i svoje suštine. Dok je kod Srba bio jak osećaj pripadnosti pravoslavlju, oni nisu bili skloni pisanju latinicom. Ali kada je to osećanje počelo da slabi, počelo je i njihovo napuštanje ćirilice i prihvatanje hrvatske latinice. Istinski izlaz Srba iz nestabilne dvoazbučnosti moguć je samo ako se obnovi osećanje pravoslavne pripadnosti. Stoga put ka jednoazbučnosti vodi preko obnove neke vrste teokratije (vladavine prvosveštenika) i monarhije (vladavine kralja). Upravo ti elementi čuvaju britanski narod od anarhije. U Britaniji je Anglikanska crkva državna crkva, iako su verske slobode zagarantovane. U Srbiji Pravoslavna crkva treba da bude državna crkva uz, naravno, poštovanje verskih sloboda inoslavnih. Britanci su privrženi svome monarhu, pa i time učestvuju u čuvanju svog nacionalnog identiteta. U Srbiji treba uvesti monarhiju, kako bi Srbi mogli učvrstiti osećanje nacionalnog identiteta. Slogan koji učvršćuje britanski nacionalni identitet je jednostavan: God! Save the King/Queen! – Bože! Čuvaj kralja/kraljicu! Slogan koji učvršćuje srpski nacionalni identitet je sličan: Bog čuva Srbe! Nažalost, proglasivši Srbiju za sekularno i republikansko društvo, Srbi su presekli granu na kojoj sede i postali skloni rasrbljavanju.

Da Vas podsetimo:  Jugosloveni: naziv za bezdušne Srbe 21. veka

Put ka obnovi srpstva vodi preko obnove jasnih granica srpskog nacionalnog identiteta, obnovi tradicionalnih srpskih vrednosti: pravoslavlja, monarhije, ćirilice i patrijarhalnosti. Srbi su skloni rasrbljavanju, jer je većina sadašnje srpske inteligencije antipravoslavna, antimonarhistička, antićirilička i antipatrijarhalna. Obnovu srpstva, na zdravim nacionalnim osnovama, mogu izvesti samo mlade, revolucionarne snage izlečene od pošasti sekularizma, republikanizma, dvoazbučnjaštva i feminizma.

Vladislav Đorđević

SKK

2 KOMENTARA

  1. Владиславе, а зашто написасте овај чланак латиницом? Да нисте можда и ви секулариста, републиканац,двоазбучњак и феминиста?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime