Nacionalni zaborav

Kome smeta Ivan Pernar?

0
942

Oluja-zločin-koji-još-trajeZaborav kao najveći greh

Podigla se velika „prašina“ zbog toga što je mladi zastupnik hrvatskog Sabora, Ivan Pernar primljen u Narodnoj skupštini Republike Srbije 16. novembra 2016. godine, odnosno zbog toga što su se sa njim neki poslanici «desnice» u Parlamentu Srbije slikalii razgovarali. Ovo «osuda» postaje „suvišna“ nakon pružene ruke državnog vrha Srbije hrvatskom državnom vrhu radi evropskog puta i mira na Balkanu…

Ako je premijer Srbije iz državnih razloga pružio ruku «pomirenja» onima koji su vrh države Hrvatske, koji slave «Oluju» i uzdižu Alojzija Stepinca, zašto se onda proskribuje neki poslanik male političke stranke u Srbiji koji prima u parlament Srbije mladog zastupnika hrvatskog sabora i slika se sa njim. Ako ovo ne važi za državni vrh Srbije, zašto bi bila moralna obaveza jednog poslanika. Treba zamaptiti ali se ne treba svetiti; treba uspostavljati novi dijalog sa novim generacijama u Hrvatskoj koji kao i u Srbiji veoma malo znaju o devedesetim godinama 20. veka. Veoma mali broj mladih u Srbiji rođenih od 1995. do 2000. godine znaju za „Oluju“ ili NATO agresiju na Srbiju 1999. godine, jer se o tome veoma malo uči u školama u Srbiji.

Sve vlasti od 2000. godine su se potrudile da teške i surove „devedsete„ svesno „bace pod tepih“ i da mladi u školama Srbije fragmentarno uče o teškim danima srpskog naroda na kraju 20. veka. Srpske škole i država veoma malo rade na obeležavanju dana stradanja Srba u „Oluji“ ili NATO agresiji i zato ne treba anatemisati mladog hrvatskog zastupnika Pernara već one koji vladaju Srbijom u prošlosti i sadašnjosti…

Šta uče mladi u Srbiji i Hrvatskoj o 90-tim?

Slična logika sa jačim nacionalnim emocijama je i u Hrvatskoj. Tako mladi po školama uče o svom „domovinskom ratu“, uz jačanje nacionalne „svesti“, ali i ksenfobije prema Srbima i Srbiji. Kod Srba stoji „zaborav“ devedesetih, a kod Hrvata veličanje devedsetih, posebno akcije „Oluja“. Političke elite u Srbiji i Hrvatskoj su dogovorno vodile ratove, a cenu je plaćao narod. Danas, posle 21 godine od akcije „Oluja“ i etničkog čiščenja pod okriljem SAD, kao i 17 godina od „otimanja“ Kosova iz Srbije pod okriljem SAD i NATO, možemo da konstatujemo da je Srbija politički poražena ne samo od moćnih i velikih, nego i od sopstvenog političkog i državnog rukovodstva.

Da Vas podsetimo:  Zbogom ljubavi prema voljenoj ženi, muškarcu,zemlji,pa i oružju …!Po Zakonu o rodnoj ravnopravnosti koji je Srbija usvojila više se ne rađaju muška i ženska deca!

Nakon 2000. godine, nove vlasti su želele u Srbiji svesni „zaborav“ svega što je bilo u Miloševićevoj vlasti. Taj zaborav je veći greh od samog stradanja srpskog naroda u Hrvatsoj, BiH ili na Kosovu. Zaborav na državnom nivou prenesen kroz „zaborav“ u obrazovnom sistemu ili državnom „pamćenju“ žrtava, samo je pokazatelj političkog i nacionalnog poraza. Srbija pruža ruku pomirenja i NATO koji se kao „izvinjava“, ali potvrđuje ispravnost svog postupka agresije prema Srbiji mimo SB UN, uz upotrebu nedozvoljenog oružja poput kasetnih bombi ili municije sa osiromašenim uranijumom. Za ove stvari nije kriv saborski zastupnik Pernar, već „snishodljiva“ vlast u Srbiji od 2000. godine do danas.

Koga treba prozvati za nacionalni zaborav?

Oni koji prozivaju saborskog zastupnika Pernara, treba da prozovu prvo vlasti u Srbiji za organizovani i svesni „zaborav“ prema novim generacijama o svemu što se desilo u periodu 1991.-2000. godina. Ima tu nekih problema jer su sadašnje partije na vlasti bile velike „patriote“ sa jakim nacionalim nabojem, a dans su veliki „evropejci“, pacifisti sa stavom pomirenja i mirotvorstva. Mir je potreba Srbiji i Balkanu, ali i istina i svedočenje, kao i poštovanje žrtava i jasno definisanje „Zašto je tako moralo biti“ ili „Zašto tako nije moralo da bude“. Zaborav je drugo ubijanje. Između Srba i Hrvata postavljen je „balkanski zid“ teži i gori nego što je bio „Berlinski zid“.

Hrvatska je članica EU i NATO i njeni gresi i zločini prema Srbima i Srbiji su oprošteni. Srbija je na dugom putu ka EU i njeni gresi i zločini pre svega onih koji su u ime Srbije i srpskog naroda učinili, nisu oprošteni pre svega u mnogim državama EU i SAD. NATO je učinio zločin prema Srbiji, ali vlasti u Srbiji su sve to oprostile. Nisu tražile ni odštetu niti novac za dekontaminaciju ozračenih teritorija Srbije od osiromašenog uranijuma od kojeg je drastično povećan procenat obolelih od karcinoma i drugih bolesti. Ovde je odgovornost vlasti Srbije. Hrvatska vodi svoju politiku interesa i moći. Srbija je od svog neprijatelja koji je prognao 250000 ljudi sa svojih ognjišta prihvatila preko svoje vlasti da srpskom poljoprivredom i trgovinom vladaju hrvatski tajkuni koji iznose kapital iz Srbije u Hrvatsku. Sve govori da je neodgovorna i nacionalno „zaboravna“ politička oligarhija sve to definisala kao slobodno tržište i liberalnu politiku.

Da Vas podsetimo:  "Autoput mira" - ili korupcije i heroina

Treba videti koliko malo knjiga i naučnih radova je u Srbiji napisano o 90-tim godinama i stradanju Srba na jedan objektivan način. Ono što se može primetiti je, da u Srbiji postoji duboka amnezija o devedesetim, pre svega kod mladih, a u hrvatskoj velika indoktrinacija i politizizacija i nacionalna euforija „domovinskog rata“ i akcije „Oluja“. Tako se briše ne samo nedavna istorija 90-tih, već je u stanju punog zaborava stradanje Srba u NDH i Jasenovcu. Veoma mali broj dece u školama Srbije zna ko je Alojzije Stepinac. Hrvatska omladina o njemu uči kao o svom „blaženom“. To su velike razlike i zato nije potrebno jednog mladog hrvatskog zastupnika Pernara žigosati ako smo ravnodušni ili nekritični prema onima koji vladaju nama i skoro su sve u ime viših interesa svesno „zaboravili“.

Tomislav Kresović

www.vidovdan.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime