27. aprila u Republici Srpskoj obeležava se Dana sećanja na žrtve genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH, ali to slično i dalje nemamo u Srbiji (memorijalni centara za sve stradale u NDH)

U Srbiji i dalje nemamo taj dan žalosti i obeležavanja tog strašnog genocida Hrvata-ustaša nad Srbima. Ali, dobro je što danas u Donjoj Gradini Dan sećanja zajednički obeležavaju vlade Srbije i Republike Srpske.
Ali zato imamo Dan sećanja (gde se ne spominju SRBI…) na žrtve holokausta, genocida i drugih žrtava fašizma u Drugom svetskom ratu, to jeste državni praznik, odnosno dan sećanja, koji se obeležava u Srbiji svake godine 22. aprila.
Zato moramo da se ugledamo na Jevreje i način kako oni neguju kulturu sećanja na svoje žrtve, a uveek su im u fokusu prvo jevrejske žrtve, što tako i treba da bude, kao što bi kod nas trebalo da bude fokus srpske žrtve.
Trebamo da se ugledamo i na Republiku Srpsku i njuhovu kulturu sećanja.
Žalosno je i to što mi u kontinuitetu ne obležavamo te dane sećanja na naše srpske žrtve u našim osnovnim i srednjim školama.
Neverovatno, što su naše žrtve i dalje pod jevrejskim holokaustom.
Zato, naše srpske žrtve ni danas nemaju svoj naziv kao što imaju Jevreji (holokaust), Romi (porajmos i ili Samudaripen) i Jermeni… kao da time ne želimo da uvredimo našeg vekovnog ,,dželata“.
Naši udžbenici iz istorije moraju da dobiju poglavlje ili tematsku celinu o stradalaštvu srpskog naroda u 20. veku… moraju da se upotpune sa mestima srpskog stradanja i patnje… moramo se osvrnuti na najveća srpska stratišta kao što su Glina, Jadovno, Jasenovac, Šušnjar, Šargovac, Kordun, Motike, Drakulić, Stari Brod na Drini, Korićka jama, Velebitske jame, Prebilovci i slična mesta.
Mi moramo dati najveći prostor srpskom stradalaštvu (u udžbenicima 8. razreda)… kao što su i Jevreji i Jermeni dali prostor u svojim udžbenicima istorije o svom stradanju, njihova deca od malena uče o njihovom stradanju.
Ugledajmo se na njih, i bavimo se sopstvenim stradalaštvom i srpskim pojedincima koji su stradali u genocidu od strane hrvata-ustaša. To treba naši srednjoškolci da istražuju i da se bave srpskim pojedincima (žrtvama genocida) kao što rade Jevreji. Takvi projekti su za nas značajni i bitni i tu treba da nam bude pažnja i fokus.
Kao i tematsko poglavlje u udžbenicima istorije (odvojena tema) o Stradanju srpskog naroda u 20. veku.
Žalosno i tužno je što mi Srbi nemamo zvaničan naziv za genocid nad Srbima a nemamo ni Memorijalni centar za srpsko sabranje/ Mauzolej, za sve Srpske žrtve… kao što Jevreji imaju Jad Vašem (Memorijalni centar)… jevrejsko hodočašće i Jermeni.
Tužno je što je tri puta u našem srpskom parlementu (skupštini) odbijena Rezolucija o osudi genocida u NDH.
Ali, zato je ,,nama“ najbitnije kako da umanjimo broj žrtava u Jasenovcu, i tako zadovoljimo ,,brata“ dželata… pa se danas polemika vodi samo oko toga, a ne o suštinskim i ključnim stvarima, da dobijemo nazim za srpske žrtve u NDH, memorijalni centar/mauzolej, poglavlje u udžbenicima istorije o Srpskom stradalaštvu u 20. veku i filmovi… o tome se ne vodi polemika, to izgleda struku mnogo ne zanima a izgleda im nije ni bitno, da jeste bilo bi drugačije.
Za sve ovo, niko nam nije kriv do mi sami, već struka i institucije koje mudro ćute… jedino su glasni da se broj žrtava u Jasenovcu desetostruko umanji.
Zato i danas Jasenovac tužno izgleda… travnjak sa nekim kamenom u obliku cveta koji ništa ne simbolizuje putniku namerniku. Tu ništa ne ukazuje šta se desilo na tom mestu. Činjenica je da to nije mesto hrvatskog pokajanja i počinjenog srama i genocida… a nije ni mesto srpskog hodočašća i plača… da jedte, što bi trebalo da bude, bilo bi tu sve drugačije i mnogo jasnije.
Komunisti su mudro odradili taj posao, da zataškaju tragove, zato partizani nikad nisu napali Jasenovac da bi oslobodili Srbe i prekinuli ustaška/hrvatska zverstva nad Srbima. To je bilo okruženje koje je vešto izbegavano i štićeno.
Na kraju su ustaše (koji su se preobukli u partizanske uniforme) uništile sve ostatke logora i podigli spomenik koji ničim ne podseća na zverstva koja su činjena na tom mestu.
Velika je greška i zabluda ili zlonamera da se kaže da je logor Jasenovac oslobođen, ne on je ponosno od strane zlikovaca napušten sa skoro uništenim tragovima zločina i genocida od strane Hrvata (ustaša) nad Srbima (ogromna većina), Jevrejima i Romima.
Zašto nije bio prioritet oslobađanja mesto najvećeg Srpskog stratišta, veliko je pitanje, ali i jasno zašto nije došlo do oslobađanja logora Jasenovac.
Valjda da hrvatski dželat dovrši klanje i prikrije tragove genocida.
Ni komunistima (partizanima) Jasenovac nije bio prioritet, dobro su znali i štitili dželata u zločinačkim namerama… svojim nedelovanjem.
I naši ,,saveznici” su odigrali veliku ulogu nakon savezničkih bombardovanja logora u martu i aprilu 1945. godine.
Zato danas udžbenik istorije (jedinstven za celu Srbiju) moraju da pišu timovi stručnih ljudi i iskrenih rodoljuba koji se ne funansiraju projektima van Srbije ili preko nevladinih organizacija koje finansiraju stranci. I moraju da budu jedinstveni za celu Srbiju i prođu javnu i stručnu raspravu.
A mi danas lakrdamo (kao da nam je glavni cilj da svedemo žrtve na Tuđmanovih 86000) o broju žrtava, gde jasno piše da je u Jasenovcu stradalo 700000 ljudi. Da li smemo i imamo pravo da zaboravimo na oko milon stradalih Srba u NDH?
Uvek ću na to upućivati i skretati pažnju… znam i da to ne odgovara apanažerima i stranim izdavačima… ali, te individue nikada nisu bile u mom fokusu.
Danas mali deo institucionalni istoričara osporava i omalovažava decenijski rad akademika Srboljuba Živanovića, akademika Vasilija Krestića, Gideona Grajfa, ljude koji su i koji i danas iznose prave i davno već utvrđene činjenice, pravu istoriju to su ljudi koji su decenijama proučavali i radili na tom delu naše istorije i dali sve od sebe da svet sazna pravu istinu koja je bila sputavana… smetaju im iz jednog jedinog razloga što ne umanjuju srpsko stradalaštvo i broj stradalih u Jasenovcu.
Danas u osnovnim školama velika pažnja se posvećuje obradi jevrejskih logorašica Ane Frank i Hilde Dajč (ništa sporno)… kroz predmet istorija se gimnazijalci više fokusiraju na stradanje jevrejskih porodica i njih obrađuju, ali nema mesta za obradu Dare iz Jasenovca i deka Ćebića i drugih ličnih primera i istraživanja iz stradanja srpskih porodica.
Tragično je što nemamo ni jedan spomenik u Beogradu koji simbolizuje stradanje Srba u Jasenovcu i NDH, nemamo ni spomenik za stradalu srpsku decu po logorima u NDH (hrvati/ustaše su imali i logore za decu).
Tek pre par godina dobili smo ulicu Jasenovačkih žrtava u Beogradu, Nišu i drugim gradovima.
Srećom, danas je mnogo bolje po pitanju kulture sećanja, bar se priča slobodno i piše o tome, obeležavaju se i datumi koje smo zaboravili, kao primer navešću NATO zločinačku agresiju na Srbiju i Košare… pa danas imamo i bulevare junaka sa Košara i Paštrika i ulice Jasenovačkih žrtava, Dražin muzej (spomen sobu), obnavljaju se i dižu spomenici… eto, koliko nam je decenija bilo potrebno. Ali još mnogo treba da se oslobodimo tih komunističkih stega i da ne gledamo kako da ,,brata dželata“ ne uvredimo.
Danas je na obeležavanju u Gradini od zvaničnog vrha RS i Srbije, mnogo rečeno i to je za pohvalu. Ipak, ima nade da se oslobodimo tih stega i budemo jasni i hrabriji da iznesemo našu patnju i stradalaštvo i kažemo jasno ko je naš vekovni dželat.
Mi do 2012. u Srbiji smo imali kulturu zaborava na naše žrtve, i to je bolna činjenica.
Svaki narod koji želi da opstane mora da se seća svojih žrtava i mora da jača kulturu sećanja na svoje žrtve, iz razloga da nam se isto ne ponovi a ponavljalo se u više navrata. Da bi opstali u ovom vremenu mi moramo da se fokusiramo na našu kulturu sećanja i naše srpske žrtve, ali moramo da poštujemo i tuđe žrtve.
OVO NE SMEMO DA ZABORAVIMO ALI I DA OPROSTIMO, NA TO NEMAMO PRAVO!
Prema podacima Spomen-područja Donja Gradina, u zloglasnom logoru Jasenovac tokom Drugog svetskog rata stradalo je 700.000 žrtava ustaškog zločina, među kojima 500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Jevreja i 127.000 antifašista.
U Jasenovcu je stradalo i 20.000 dece.
Dobro je i to što je danas od zvaničnika RS i Srbije obećano da će u Donjoj Gradini biti izgrađen memorijalni centar na sećanje na 700000 žrtava u Jasenovcu, koji čeka na izgradnju decenijama. Ima nade da bude bolje po ovom pitanju koje je bilo na margini osam decenija.
Priredio: Đorđe Bojanić, urednik sajta Srpska istorija