Sjećamo se velikih riječi crnogorskih vlasti kada uguraše Crnu Goru u ratni savez NATO. Puna usta hvale, sigurno nebo, sigurne rijeke, sigurne planine. Moguće da naše rijeke i planine, a ni nebo, nisu još zvanično obaviještene da smo dio ove alijanse, inače se ne bi usudile da ovakav udarac zadaju 29. članici saveza.
Crna Gora je danas u kolapsu. Poplave, odroni, nemile scene na svakom koraku. Sela odsječena od gradova, struja nestala u gradovima, podrumi puni vode, a narod ostavljen da se sam bori još jednom sa ovim nepogodama.
Gdje je sad NATO asistencija u vanrednim situacijama? Pola Crne Gore, ravnopravne za stolom NATO generala kako vole da se busaju u pleća junačka, pola države je poplavljeno, a druga polovina samo čeka da i njih zahvati oluja.
Gdje su sad onih 300 gumenih čizmi što dobismo od NATO saveza kao pomoć? Gdje je onaj gumeni čamac kojim se podičismo na Skadarskom jezeru? Gdje su nam sva tri vojnika Vojske Crne Gore, ponavljamo ravnopravna vojnika sa NATO generalima za istim stolom.
Gdje je Duško Marković da zovne svoga druga Trampa, koji ga ćušnu kao siroče na NATO samitu? Ili se i dalje „palimo“ kao budale kad nam kažu „da smo ratoborni i da možemo rat da započnemo“?
Gdje je Predrag Bošković da digne vojsku na noge? U pravu ste – koju vojsku?!
Od crnogorskih službi za spasavanje nismo ni očekivali pravovremenu reakciju. Pa čuvena je rečenica da su „iznenađeni snijegom na Žabljaku u januaru“. Zvanično postoji i Direktorat za vanredne situacije MUP-a Crne Gore. Postoji.
Pokušali smo da stupimo u kontakt sa službom za spasavanje i direktoratom za vanredne situacije. Nismo uspjeli. Niko ne odgovara na telefonske pozive, jer je radno vrijeme do 15 časova! Veoma odgovorno što ne žele državu da oštete računajući prekovremene sate rada? Sramota.
Ali možda do kraja sedmice, kad prođu kiše i voda se povuče, možda dobijemo saopštenje iz NATO centra kako smo junački narod i da imamo uvijek njihovu podršku.
