Ne smemo da zaboravimo prošlost: Zar vas ne bole 1941, 1991, 1995? Mislite li da se ne mogu ponoviti?

1
230

Jeste li se uplašili kad ste čuli skandiranje “ubij Srbina” na Vaskrs? – Ma, bojimo se, kako se ne bi bojali, al’ moramo ćutati.

Razmišljam danima o ovom odgovoru koji je novinarki RTS-a dala starija žena, očito Srpkinja, u Borovu. Tema priloga, gle ironije, bili su izbori… taj praznik demokratije, kako ga često nazivaju analitičari i političari.

Lokalni izbori u Hrvatskoj su u međuvremenu završeni. Rezultat: manje – više isti kao i ranije, ali nije to razlog zbog kojeg ovo pišem. Razlog je ona baka iz Borova i njene uplašene oči.

Pitam se da li je uopšte imala hrabrosti da izađe na biralište i zaokruži neku od ponuđenih opcija. Da li je glasala za nekog sunarodnika Srbina ili je izabrala da podrži “sigurniju” ponudu stranaka sa hrvatskim predznakom?

Šta god da je uradila, svejedno je…

I dan posle izbora, probudila se verovatno s istim osećanjem straha i neizvesnosti. Oni koji su ranom zorom, na pravoslavni Vaskrs, uz ustašku ikonografiju i uzvike mržnje, marširali njenim komšilukom, radiće to i dalje. Briga njih za izbore!!! Budiće se ova žena, i ići na spavanje, s istom strepnjom jer… u Hrvatskoj se, kad su ona i njeni sunarodnici u pitanju, malo toga menja bez obzira na to ko je na vlasti.

Verovatno će mi mnogi zameriti zbog ovog što pišem. Posebno oni koji na rat tokom devedesetih gledaju kao na “prošlost koju bi trebalo što pre zaboraviti”, a Pokolj nad Srbima iz Drugog svetskog rata doživljavaju kao mitsku priču u čiju verodostojnost se sve više sumnja! Zameriće mi, znam, i oni koji “mrvice sa hrvatskog stola” vide kao dokaz da više nisu nepoželjni u “lijepoj njihovoj”.

Da Vas podsetimo:  Pred Srbijom burna godina: Na pragu smo izolacije i sankcija

Kad ovo kažem mislim prvenstveno na Srbe koji tako doživljavaju poneku obnovljenu kuću, struju koja je posle 20-ak godina konačno stigla do umornih staraca ili dve -tri bandere sa uličnom rasvetom u srušenim i pustim selima. Zahvalni su kao da im je neko poklonio ono što im ustvari pripada – penzije, kuće, zemlju, život!!!

Da ne bude zabune, razumem ja potpuno ljude koji su se vratili u zavičaj. Na neki način ih doživljavam i kao heroje jer mogu samo da zamislim kroz kakva su iskušenja prošli, kakva su poniženja doživeli i koliko ih je ustvari “koštala” želja da se vrate na razoreno ognjište. Razumem ih i znam da će mi mnogi sada prigovoriti da je lako “suditi iz Beograda”. Priznajem, možda sam predaleko, možda je lako biti “Srbin u sred Srbije”, možda ne razumem da su se “vremena promenila” ali, koliko god se trudila, ne mogu da shvatim da je nekima od nas pamćenje toliko kratko!

Izgleda mi ponekad da je to bolest od koje se nikad nećemo izlečiti. To je boljka zbog koje se nismo “sećali” ko nam je u Drugom svetskom ratu pobio babe, dede, stričeve, čitave porodice i ko se ustvari krio iza fraze “okupatori i njihove sluge” koja je stajala na svakom spomeniku nedužnim žrtvama. Zatvarali smo oči i praštali, zaboravljali, verovali da je to prošlost koja ne može da se ponovi.

Ali, ponovila se!!! A ponavljamo se i mi!!! Zaboravljamo i Oluju, Petrovačku cestu, tužnu kolonu obeznanjenih staraca i prestravljene dece!

Opraštamo suze i krv!

Zašto?! Vrede li mrvice sa njihovog stola baš toliko? Zar vas ne bole 1941, 1991, 1995?! Mislite li zaista da se ne mogu ponoviti?

Da Vas podsetimo:  Direktorka Muzičke škole u Beogradu: Šta mi to slavimo?! Ova kalendarska godina biće najcrnjim slovima upisana u istoriji školstva.

Pa, zemljaci moji… verujte i dalje, praštajte, zaboravljajte!!! Ja ne mogu i ne želim!!!

Autor teksta: Đurđica Dragaš

Izvor: Nacionalist

1 KOMENTAR

  1. Mi nemamo pravo da oprostimo ni jednom coveku koji je pocinio smrtni greh. To je svakom iole normalnom produhovljenom coveku jasno.
    Smrtni greh je i kod Boga neoprostiv i tesko isklupljiv. Setih se pokojnog pape Jovana. Prilikom poslednjeg naseg razgovora, nakon bombardovanja R.Spske od NATO bezdusnika rekao mi je nesto vrlo zanimljivo.
    Citiram; ,,Ja sam naseo na lazi i dao blagoslov za bombardovanje sad znam da to nije bilo ispravno i zato te molim kao srpkinju da mi oprostis taj zlocin.,, – Moj odgovor je glasio otprilike ovako, ,,Ja da oprostim necu i ne mogu, nikom ne oprastam zlocin, ubijanje srpske dece, majki, oceva, baka, deka, brace, sestara, srpskih vojnika. Srbi smo naivan narod, oprostili smo 1918, 1945, da bi vi kojima smo oprostili danas ponovo ubijali nas narod.
    Oprost trazite od Boga. – Na to je papa dao vrlo, vrlo zanimljiv odgovor.
    ,,Ako nam vi Srbi ne oprostite, nece ni Bog!,,
    -Tu lezi sva mudrost njegovih reci jer, Bog ne prasta smrtni greh , taj greh se iskupljuje i prenosi skolena na koleno do poslednjeg u jednom narodu. Ako im mi oprostimo, oni ce uvek ciniti zlo, jer ce se stalno radjati ubice i krvoloci. To nisu ljudi od Boga vec od zweri a zwer se krvlju ljudskom hrani.
    Prvo, svaki covek sam sebe sablazni kad daje nekom oprost za smrtni greh jer se stavlja u ulogu BOGA.
    Drugo, ni svestenik ne moze oprostiti ubici, zato svestenici samoubicama ne drze opelo na sahrani.
    Trece, ako im budemo stalno prastali Bog ce nas kazniti jer cinimo dva greha, uzimamo sebi pravo koje pripada Bogu i ponovo vaskrsavamo ubicu svojim prastanjem.
    Znaci, od mog razgovora sa pokojnim papom, nikom vise ne oprastam. Ne mrzim nikoga ali, iskreno i ne volim opsesivno ljudski rod da bi sebe sablaznjavala prastajuci neoprostivo.
    Ponekad i svestenici pogresno tumace bozje zapovesti posebno onu recenicu iz molitve ,,OCE NAS,,
    – ,,I oprosti nam dugove nase, kao sto i mi oprastamo duznicima svojim!,,
    Ja mogu oprostiti nekom ko mi ne vrati hiljadu evra, ko mi je opsovao nesto u trenutku ljutnje, ko mi je ukrao cipele, ali nikom nemam pravo oprostiti ubistvo. Ubice moraju svoj dug da izmiruju direktno sa Bogom.
    – Niko sem Boga nema pravo da oprasta ubicama, niko!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime