Petrova gora, pitomi, šumoviti prostor Biljega na kojem se nalazi Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna kipara Vojina Bakića koji je, kako smo pisali u prošlom broju Novosti, nedavno očišćen od smeća za potrebe snimanja serije njemačkih filmaša, početkom ljetnih mjeseci proglašena je prvim Međunarodnim parkom tamnog neba u Hrvatskoj. U Hrvatskom astronomskom savezu objašnjavaju da se navedena oznaka dodjeljuje zaštićenim područjima prirode bez svjetlosnog onečišćenja. Nositelji procesa prijave, Astronomsko društvo „Beskraj“ iz Zagreba, nadaju se da će osvojena titula utjecati na turistički potencijal tog kraja, jer se Petrova gora sada našla na karti tamnog neba s još 16 takvih parkova u Europi.
Između dobro poznate strašne povijesti, neznane im astronomije i planova o filmskoj budućnosti, žive Kordunaši. Njihovi pogledi upereni su ka nebu koje je prikriveno oblacima sjećanja na vremena što su davno minula preko valovitih brežuljaka. Danas na svojim plećima osjećaju sav teret kordunaškog podneblja, proživljenih pjesama o grobovima i slobodi, ukorijenjenih u borbu za golo preživljavanje.
Povjesničar Mile Dakić, koji je 28 godina bio direktor Memorijalnog parka Petrova gora, a sredinom 1970-ih načelnik Općine Vojnić, teško si može predočiti novi život tog kraja.
– Vremena se mijenjaju. Hod vremena je neobičan i surov. Drugi svjetski rat ostavio je tragove na ovim prostorima. Paljevine i masovna ubistva događali su se i prije podizanja partizanskog ustanka. Već u maju 1941. u Veljunu je ubijeno 520 ljudi, a u Ivanović jarku 380… Narod je tada bio razrijeđen, ali je opet opstao – govori Dakić za „Portal Novosti“ i dodaje da je „Oluja“ učinila ono što nije učinio Drugi svjetski rat.
– Na Kordunu danas život čini borba da se ne izumre do kraja. Ne čuje se više dječji glas, ni lavež pasa, ni cvrkut ptica. Nekada je u Vojniću bilo 60 privrednih organizacija. Imali smo srednju školu, centralnu osnovnu školu, područne škole u gotovo svim selima. Osnovnu školu tada je pohađalo 400 đaka, a danas ih ima oko 70. Osjeti se to na svakom koraku i nije teško predvidjeti budućnost u kojoj će čovjek tražiti čovjeka – nastavlja 88-godišnji Dakić.
– Devastirani spomenik na Petrovoj gori simbol je današnjeg vremena i života na Kordunu. Petrova gora bila je srce života ovog kraja, prirodna rijetkost i povijesni znamen. Bila je jedna mala fabrika. Naime, zbog nje je Vojnić godišnje posjećivalo između 100.000 i 150.000 ljudi, a za vrijeme velikih obljetnica i do 200.000 ljudi godišnje. Posljednje tri decenije na sceni je primitivizam. I tokom posljednjeg rata neki su u Krajini u Petrovoj gori vidjeli komunistički spomenik, dok se danas on smatra srpskim spomenikom. Ali Petrova gora je oličenje ljudskih vrijednosti u teškim vremenima i kao takva mora biti u službi čovjeka – ističe Mile Dakić.
Dodaje da se prije rata 1990-ih slavila samo pobjeda, odnosno proboj ustaškog obruča na Biljegu, a da se pritom nije komemoriralo 1700 žena i djece koji su tu ubijeni.
– Uvijek smo pričali o licu rata, ali jako malo o njegovom naličju. Smatralo se da bi se time umanjio značaj partizanske pobjede. Osamdesetih godina prošlog vijeka na putu je bila realizacija da se područje Petrove gore stavi pod zaštitu Uneska, ali rat je sve prekinuo. To je neka karma, da uvijek stanemo, da sve naše ideje, prirodne i ljudske potencijale ostavimo nedorečenima i nerealiziranima – napominje Dakić.
Put prema Petrovoj gori vodi preko sela Ključara. Prije rata tuda je dnevno znalo proći i po 50 autobusa izletnika i školaraca iz čitave Jugoslavije. Danas jednoličnost ceste s vremena na vrijeme prekinu usamljeni osobni automobili i pokoji kamion koji odvozi drvnu građu. Tamo se srećemo s Brankom Gvozdenovićem.
– Nije to više nekadašnja Petrova gora koju sam poznavao. Ovdje je skoro svaka stopa grob. Za nas Kordunaše svaka staza, obronak šume imaju svoju priču i značenje. Ali mi koji poznajemo tu povijest odlazimo polako svojim vječnim njivama… Mi smo potomci jedne epohe i to je nešto što nas nosi, sa čim smo rasli, sazrijevali – govori nam on i započinje priču o članovima svoje familije koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata strijeljani u šumi, nedaleko od Muljave.
– To smo mjesto poštivali, a sada su taj dio oskvrnuli šumari. Molio sam ih da na tom proplanku, na kojem je ubijeno 128 ljudi, ostave bar par bukvi, ali sada su ostale samo jaruge. Mojoj materi, koja je na kraju preživjela strijeljanje, ubili su dijete dok ga je držala u rukama – prisjeća se Branko.
– Devedesetih su oni nama vikali „Srbe na vrbe“, a mi njima „ujko vamo, ujko tamo“. I gle dokle smo došli. I poslije svega, poslije „Oluje“, vratili smo se u Hrvatsku, na Kordun, svojoj kući. Sada smo šaka jada, bijeda. Poslije Drugog svjetskog rata u našoj kući je ostalo četvero djece i opstali smo, a sada ih u cijelom selu nema toliko. Danas mi sedamdesetogodišnjaci obrađujemo ovaj kraj. Mi smo posljednji borci koji ovdje branimo život. Žao mi je ove zemlje koja će za 15 godina biti šikara. Na Kordunu više nema ni pjesme jer nema tko da je pjeva. Ostali su samo grobovi, baš kao u partizanskoj pjesmi „Na Kordunu grob do groba“ – govori nam on.
Do Bakićevog spomenika na Petrovoj gori i ostataka partizanske bolnice došli smo u društvu istaknutog antifašista, 70-godišnjeg Dušana Crnkovića iz Ključara.
– Zamislite da je Petrova gora u Istri. Kakva bi to bila razvijena i atraktivna turistička destinacija… Ovaj prostor je čudo prirode jer iz deset i po hiljada hektara pošumljenog dijela izvire 11 bistrih potoka. Mi kordunaški antifašisti pokušali smo da oživimo Petrovu goru, ali su naše mogućnosti male. Zahvaljujući ruskoj ambasadi uspjeli smo obnoviti samo tri ploče kod partizanske bolnice. Što kada je država nezainteresirana za ovaj prostor, za svoju partizansku, antifašističku prošlost… – kaže Dušan.
Ovaj antifašistički aktivist ističe da bi se obnavljanjem turističke ponude na Petrovoj gori stanovnicima tog kraja omogućilo da prodaju svoje domaće proizvode. Kako kaže, to je nekada bio stočarski kraj.
– Vidjeti kravu sada je prava rijetkost. Pokušavamo pokrenuti voćarstvo, ali država ne garantira tržište. Jedino nešto prodamo na kućnom pragu, preko rodbine i prijatelja u velikim gradovima. Ništa nije organizirano. Na čija god vrata pokucamo, kažu da je tržište prezasićeno. Ne možemo bez politike jer o njoj ovisi naš život ovdje. Nažalost, svjedoci smo da nisu u pitanju financijska sredstva, nego državna, politička i ljudska volja – poručuje Crnković, koji je vlasnik 4.000 stabljika aronije i 920 stabala trešnje.
S Crnkovićem se slaže Đuro Šapić iz Maličke, sela s istočne strane Petrove gore.
– Ljudi oko Petrove gore životare od poljoprivrede i penzija. Naš kordunaški svijet je takav da se radi do zadnjeg dana života, ako nam to dozvoli zdravlje. Pitom, živopisan, šumovit i zelen kraj, a opet tako siv. Ovdje je svaki dan obojan atmosferom smrti, mislima i podsjećanjima na sva naša stradanja, lutanja, gubitke i prekide. Lijepe vijesti su rijetke. U takvim okolnostima stradava psihičko i mentalno zdravlje. Čovjek nema obaveza, osjećaj da je živ, nekome važan i koristan. Država treba da otvori pogone, ali što reći kada je cijela Slavonija iseljena. Nekada su trbuhom za kruhom odlazili samo muškarci, sada odlaze cijele familije. Posebno nas vrijeđa kada se kaže da živimo na području posebne državne skrbi. Jer o meni skrbe jedino moje dvije petokrake – reći će Šapić pokazujući na svoje ruke.
No da život, zahvaljujući upornosti, ipak opstaje dokazuje mlada peteročlana obitelj iz Vojišnice. Nenad i Anđelka Bogut sa svojom djecom Markom, Sarom i Irinom kroje život na kordunaškom tlu.
– Cijeli život smo tu. Uložili smo puno vremena, truda, rada i teško bi sada bilo podvući crtu i reći dosta je, idemo. Ne mogu baš prekrižiti 20 godina rada i reći da su to bile greške, bezvezne i uzaludne… Pokušavamo tu, na svom imanju, da živimo, da nešto steknemo. Nemamo nešto previše, ali imamo svoju slobodu. U svojoj sam kući, sa svojom familijom, ne strepim ni od koga i ni od čega, na svom imanju radim ono što volim i što mi pričinjava zadovoljstvo. Kada bih se upustio u neku matematiku, nemam pozitivnu računicu, ali imam sreću i unutarnji mir. Naši ljudi po svijetu žive možda bolje, financijski sigurnije, ali nemaju moj mir i zadovoljstvo. U ovoj kući žive zajedno tri generacije. Nije uvijek lako, puno se radi, ali tražimo kompromis i vjerujemo da će našoj djeci za cijeli život ostati vrijednosti koje danas njegujemo – ističe Nenad Bogut.
On i supruga Anđelka su zaposleni, a kada dođu kuću, posvećuju se poljoprivredi. Boguti imaju 40 košnica pčela i sa starim traktorom obrađuju deset hektara zemlje na kojoj imaju povrće, žitarice i voće. Na obećavajuće EU projekte za mala gospodarstva prijavljivali su se četiri puta, ali uzaludno.
– Uvijek smo uspjeli ispasti iz vozova EU fondova za mlada obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Planirali smo ići i na veće mjere, ali ne možemo pošto se uvjetuje da jedno od nas dvoje mora biti prijavljeno kao nosilac OPG-a, a mi smo oboje zaposleni. Morali bismo dati otkaz, sami sebi plaćati doprinose i kada sve to izračunamo, ne bismo puno dobili. Gdje da prodam proizvod da ispunim sve te uvjete? Nije problem proizvesti, problem je proizvod plasirati na tržište. Na seminarima i edukacijama pričaju se lijepe priče, ali život je ovdje daleko od teorije – objašnjava Nenad, kojemu je drago što je Petrova gora proglašena prvim hrvatskim Međunarodnim parkom tamnog neba.
– Za Kordun se nigdje ne može čuti, kao da je na Aljaski, miljama daleko, a ne usred Hrvatske, pola sata od Zagreba. Ne znam zašto se Kordun kao pojam izbjegava u hrvatskoj javnosti. Koliko mogu vidjeti, spominju nas samo u meteorološkoj prognozi i to kao gorje. Za neke regije u svijetu ljudi nisu znali da postoje, a sada su hit destinacije, tako da se može promovirati sve i svašta, samo treba dobar marketing, koji radi čuda. Svaka reklama ovog našeg zamrlog područja dobro je došla – zaključuje Nenad Bogut.
Izvor: Paulina Arbutina/Portal Novosti
