Neizvesna nacionalna bezbednost Srbije?

0
803

Ni sedamnaest godina posle prevrata (5.oktobra 2000.), kada su njegovi akteri nadmeno i gromoglasno objavili uspostavljanje demokratije, harmoničnog, brzog i stabilnog razvoja, Srbija se nije stabilizovala. Brojni su razlozi tome, a pre svega komotna neodgovornost i nekomptetentnost njene političke elite da spozna i shvati značaj stanja optimalne nacionalne bezbednosti, koje se, kako je poznato, uspostavlja i održava doslednim poštovanjem referentnog stava – “imperativ: opstanak i održivi razvoj matične države“. U lakonskom smislu, takvo stanje se postiže sistematskim preduzimanjem planskih i organizovanih mera i aktivnosti u svim oblastima društvenog života s ciljem obezbeđivanja da svaka generacija građana Srbije živi bolje i kvalitetnije, i bude bezbednija od prethodne.

ivica-dacic-hasim-taci-aleksandar-vucic-ketrin-eston
Vučić i Dačić sa Eštonovom i Tačijem

Nasuprot tome, angažovanost političke elite Srbije u pomenutom periodu karakteriše konstanta “Srbija počinje da postoji od mene, Brisel je prioritetna alternativa, strane investicije će omogućiti da Srbija postane razvijena, sami ništa ne možemo da učinimo“, i slično. Negativne posledice su evidentne. To potvrđuje trenutna politička situacija u državi, nezavisno od sporenja između “pozicije“ i “opozicije“ oko identifikacije njenog glavnog uzroka: unutrašnji ili spoljašnji. Zapravo reč je o odnosu između “gnevne“ opozicije i samozadovoljne pozicije, koji se konstantno svodi na težnju nezadovoljnih građana u smislu “da ovi (aktuelna vlast) odu, a da se oni (prethodna vlast) ne vrate“.

Gubljenjem iz vida ključnog geopolitičkog uzroka koji negativno utiče na stanje nacionalne bezbednosti Republike Srbije, između ostalog, ima za posledicu to da “pozicija“ stalno kvalifikuje opoziciju kao strane plaćenike, a opozicija smatra poziciju diktatorskom. Stoga, sve dok i kod pozicije i opozicije u Srbiji ne prevlada shvatanje da su geopolitički interesi anglosaksonskih i islamističkih hegemona prema Srbiji konstantni: privredno nerazvijena, politički nestabilna, odbrambeno slaba, trajno “odgovorna “ za odbrambene ratove koje je vodila u prolosti i kažnjena (pokušajem otimanja Kosova i Metohije), teško je čak i zamisliti uspostavljanje i održavanje stabilnog-nekonfliktnog stanja nacionalne bezbedenosti.

Da Vas podsetimo:  Spolja zadužbina iznutra legitimacija: slučaj Miodraga Kostića

Da bi proverili koliko smo bezbedni, odnosno da li je nacionalna bezbednost naše države izvesna i održiva, osvrnućemo se na neka karakteristična događanja u prvoj polovini aprila meseca ove godine. Redosled njihovog razmatranja ne podrazumeva njihovo rangiranje prema stepenu uticaja na funkcionisanje nacionalne bezbednosti, već ih treba posmatrati prema modelu spojenih sudova.

Iako niko nije osporila demokratsku proceduru izbora za predsednika Srbije 2. aprila, kada je kandidat pozicije osvojio više od polovine glasova građana, opozicija odbija da prihvati rezultate. Ekskluzivno demonstriranje dotičnog odbijanja su “spontani protesti“ navodno samo studenata u više gradova Srbije i ultimativni zahtevi radi poništavanja sprovedenih predsedničkih izbora. Bez obzira na to što se pozicija apsolutno korektno odnosi spram “spontanih protesta“, evidentne su i manje insinuacije o inostranom posredovanju u njihovoj organizaciji.

Rezultati Briselskih pregovora o Kosovu i Metohiji predstavljaju posebnu nepoznanicu za održivu nacionalnu bezbednost Srbije. Njihovo oprečno tumačenje – prema izjavama najvišeg rukovodstva Srbije obezbeđen je opstanak pokrajinskih Srba, međutim, praksa to učestalo demantuje, dok prema izjavama predstavnika kvazidržave “Kosovo“ i njihovih Vašingtonskih i Briselskih pokrovitelja reč je o procesu potpune normalizacije odnosa između osakaćene Srbije i kvazidržave “Kosova“, kao uslova prijema takve Srbije u EU. To je potvrdio nemački šef diplomatije Zigmar Gabrijel na zajedničkoj konferenciji za novinare sa premijerom Srbije 12. aprila. Gabrijel je naglasio da “brzina okončanja pristupnog procesa Srbije EU zavisi od završetka reformskog procesa i normalizacije odnosa sa Kosovom“, a prenela je beogradska Politika 13. Aprila 2017.

Za kompleksnije shvatanje specifičnog stanja nacionalne bezbednosti Srbije, osim pomenutih strategijskih bezbednosnih problema, pomenućemo i neke taktičke. Skandal “Goša“ u Smederevskoj Palanci direktno upire prst u nadležne državne organe koji nisu primetili ili nisu hteli da primete da inostrani (Slovački) investitor radnicima “Goše“ radni staž, odnosno doprinose i privilegije, nije uplaćivao od 2014. godine i nije isplatio 15 mesečnih ličnih dohodaka radnicima. Postavlja se pitanje zašto je u ovom slučaju (da li samo ovom) neko nekome omogućio da ne poštuje srpske zakone. Zapravo, iskrsava pitanje ko ima pravo da urušavanjem ekonomske baze i egzistencije građana Srbije urušava njenu nacionalnu bezbednost?

Da Vas podsetimo:  Ostavili bečki raj i došli u srpsko selo

Evidentnom sabotažom u pravosuđu Srbije, koja se ogleda u tome što “nepostojanje kazne za tužioce koji u roku 30 dana nisu odlučili da li pokreću istragu, dovelo do toga da predistražni postupak traje godinama“ (Politika, 13.4.2017.), višestruko se urušava nacionalna bezbednost Srbije i naravno, lična i imovinska sigurnost svih građana.

Moguće je pretpostaviti da veliku štetu građanima i održivoj nacionalnoj bezbednosti Srbije nanosi siva ekonomija, na šta ukazuje ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu Ana Brnabić izjavom od 12. aprila, da siva ekonomija dnevno nanese štetu budžetu republike u iznosu od osam miliona evra dnevno, odnosno tri milijarde evra na godišnjem nivou (da li je ijedan strani investitor uložio tri milijarde evra tokom bilo koje godine?). Imajući na umu navedeno treba se zapitati zašto bauk siromaštva preti svakom četvrtom građaninu Srbije. Prema analizi Republičkog zavoda za statistiku, riziku od siromaštva izložena je svaka druga nezaposlena osoba, svaka druga porodica sa troje i više dece i 40 procenata jednočlanih domaćinstava (Politika, 5.4.2107).

Slučaj migranta naoružanog sekirom koji je 7. aprila uveče upao u kuće porodice Štimac u Šidu i prestravio dve devojčice predstavlja samo vrh ledenog brega migranstkog problema u Srbiji. S tim u vezi logično je zapitati se da li je dopustivo da neko (migrant) za koga nadležni državni organi imaju samo ona saznanja koja im je on usmeno dao nakon ilegalnog ulaska na teritoriju Srbije, ima slobodu kretanja kao svi drugi građani Srbije i strani državljani koji poseduju uredne putne isprave.

Osim skromno razmotrenog uzorka bezbednosnih problema poznatih javnosti koji ipak upozoravaju o nivou (ne)bezbednosti, kompleksniji odgovor na to pitanje moguće je dati obuhvatom kvalitetnog uzorka iz dužeg vremenskog perioda, na primer, jednogodišnjeg. Pretpostavljamo da ovaj zadatak revnosno izvršava nadležni državni organ, Savet za nacionalnu bezbednost Republike Srbije.

Da Vas podsetimo:  Zbog para, Beograd ne sme pasti

Vladimir Milanović

www.fsksrb.ru

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime