NEMANJA ZAVIŠIĆ: JUGOSLAVIJA – GROBNICA SRPSKOG NARODA

1
187
Odrediti se prema pojmovima jugoslovenstva i jugoslavizma, kao i njihovom značaju u našoj istoriji, moguće je ukoliko se analiziraju uzroci i okolnosti nastanka, trajanja i raspada ovih ideja kao i krajnji bilans Jugoslavije kao njihove tvorevine.
Foto: Gradske info

Naziv Jugoslavija izveden je iz reči koja opisuje južnoslovensku populaciju i odnosi se na zemlju Južnih Slovena. Začeci ideje o jugoslovenstvu i zajedničkoj državi južnoslovenskih naroda potiču iz 19. veka. To je period kada na evropskom kontinentu dominira ideja o konstituisanju nacionalnih država.

Nijedan drugi narod u Evropi nije proveo toliko dugo vremena pod tuđinskom vlasti kao južnoslovenski narodi. To je uslovljavalo otežan društveni, kulturni i ekonomski razvoj, ali i usporeno oblikovanje nacionalne svesti.

Hrvatska ideja jugoslovenstva ponikla je iz ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, koji se pojavio 1835. godine sa stavom da su Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari jedan narod – Iliri, koji govori jedan ilirski jezik.

Među Srbima ovaj pokret nije imao mnogo pristalica jer su Srbi odmah uvideli njegovu izrazito antisrpsku konotaciju. Tamo gde je stao Ljudevit Gaj sa idejom ilirstva nastavio je Josip Juraj Štrosmajer sa svojim jugoslovenstvom, kao političkim i geopolitičkim projektom.

Štrosmajerova ideja jugoslovenstva pod Jugoslovenima podrazumeva tri naroda: Slovence, Hrvate i Srbe (dakle bez Bugara, koji su takođe južnoslovenski narod), a to znači one narode koji već žive u Austriji.

Jugoslavija bi, u federalizovanoj Austriji, trebalo da ova tri naroda predstavi kao jedan, tj. kao Jugoslovene. Srbi, kao najbrojniji među Južnim Slovenima u Austriji, trebalo je tako da izgube svoj nacionalni identitet, što je bio strateški cilj.

Treba ukazati na činjenicu da je ovakva hrvatska ideja jugoslovenstva imala austrijsku podršku koja je nastojala da spreči ideju Kneževine Srbije o oslobođenju i ujedinjenju Srba koji su bili pod turskom i austrijskom vlašću.

Bečki dvor i Rimokatolička crkva nastojali su da održe Hrvate kao posebnu narodnu zajednicu, da ih ojačaju na račun Srba i upotrebe kao sredstvo za ostvarivanje svojih interesa i ciljeva. Kod Hrvata je dakle ideja jugoslovenstva nastala kao rezultat preke potrebe da se odbrane od asimilacije i denacionalizacije susednih sila, Austro-Ugarske i Italije, i na formiranje južnoslovenske zajednice od samog početka gledali su isključivo kao na sredstvo za ostvarenje cilja – da se oslobode tuđe vlasti i da kada se za to stvore povoljni uslovi formiraju svoju državu.

Nesporna činjenica je da su tada imali svoju nacionalnu državu, Hrvati, a takođe i Slovenci, sigurno se nikada ne bi ujedinili sa Srbijom.

Ujedinjenje je u datim okolnostima bilo uslov nacionalnog opstanka, i Hrvata i Slovenaca. Hrvati su od početka na južnoslovensku državu gledali kao na zajednicu ravnopravnih država, u smislu federacije ili čak konfederacije država.

Sa druge strane u predjugoslovenskom periodu kod Srba je postojala razvijena svest o srpskoj kulturno-duhovno-jezičko-etničkoj zajednici. To je bila svetosavsko–dositejevsko-vukovska srpska jezička paradigma iz koje je izrasla i srpska ideja južnoslovenstva.

Da Vas podsetimo:  Novi Sad zove Srbiju: Predsedniče, premijerko - gde ste?
Srbima nije bila potrebna zajednička država da bi obnovili svoju nacionalnu državu jer su je nakon ustanka 1804. godine obnovili, i izgradili politički zrelu naciju i društvo slobodnih ljudi.

Glavni srpski nacionalni cilj, zapisan još u Načertaniju Ilije Garašanina, bio je oslobođenje i ujedinjenje svih Srba u jedinstvenu srpsku državu. U tom smislu Nemanjićka Srbija je nesumnjivo bila ideal i inspiracija srpske političke i intelektualne elite.

Što se tiče karaktera zajedničke države Srbi su, za razliku od Hrvata i Slovenaca, davali prednost unitarnom naspram federalnog državnog uređenja. Jedino jaka centralna vlast, smatralo se, garantuje jake institucije i onemogućava bilo kakvo podrivanje države iznutra, što je u turbulentnom balkanskom regionu bilo od presudnog značaja. Vladalo je duboko uverenje da država mora da bude stabilna i jaka, kako bi barem imala šansu da se izbori za slobodu i nezavisnost, a stabilnost se, sa druge strane, povezivala sa centralističkim uređenjem.

Činjenica je i da su Srbi sve svoje ratove za oslobođenje dobili, pri tome oslobađajući i druge narode, ali su svoje pobede, za razliku od drugih, platili milionima žrtava, što su gubici od kojih nacija nikada nije uspela da se oporavi. U prilog tome govori i tekst Niške deklaracije u kojoj je Srpska Vlada istakla da pored ratnih ciljeva za oslobođenje, ratuje i za „ujedinjenje sve naše neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca“.

Ovaj revolucionarni i istovremeno nesebični duh našeg naroda, ispostaviće se, predstavljao je dvosekli mač kako za naciju, tako i za državu.

Slom Turske i Austrougarske imperije otvorio je prostor za realizaciju ideje o zajedničkoj državi. Novu državu, nakon Velikog rata, ravnopravno formiraju pobednici i pobeđeni. Formiraju je naizgled slični, ali suštinski potpuno različiti narodi.

Prva zajednička država južnoslovenskih naroda nastala je nakon Prvog svetskog rata kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. godine nosiće naziv Kraljevina Jugoslavija. U srpskoj istoriografiji uvreženo je mišljenje da je stvaranje prve jugoslovenske države učinjeno pre svega iz bezbednosnih i odbrambenih razloga.

Jugoslavija je trebalo da bude brana od germanskog revanšizma sa zapada i boljševičke ekspanzije sa istoka, i kao takva, iz ugla Francuske i Britanije, posmatrana je kao geopolitička neminovnost.

Prvu Jugoslaviju personifikovao je kralj Aleksandar Karađorđević. Aleksandar se zalagao za ideju jugoslovenstva, Srbiju je založio sa Jugoslaviju, a Srbe koji su nažalost prihvatili jugoslovenski identitet pretvorio je u Jugoslovene.

Međutim, Hrvati i Slovenci su tokom čitavog perioda prve Jugoslavije insistirali na svojoj istorijskoj i etnokulturnoj posebnosti i izdvajanju iz zajedničke države. Na zajedničku državu od početka su gledali kao na „čamac za spasavanje“ u kojem će samo privremeno boraviti do stvaranja svoje nacionalne države.

Analizirajući čitav period trajanja prve zajedničke države južnoslovenskih naroda nameće se zaključak da je ona od samih početaka, bila duboko podeljena po svim ključnim političkim pitanjima, nefunkcionalna i kao takva unapred osuđena na propast.

Da Vas podsetimo:  DIJANA I GORAN SE IZ BEČA VRATILI U SELO NA KOSMETU: Sada pomažu starijima, a želja im je da ostanu na ognjištu!

Tezu da zahtevi za federalizacijom zemlje predstavljaju samo korak ka njenoj dezintegraciji potvrdilo je držanje Hrvatske nakon nemačke okupacije, u aprilu 1941. godine. U ovom periodu istorija Jugoslavije ispisana je najcrnjim slovima.

Formiranje pravog pakla na zemlji, Nezavisne Države Hrvatske, i predcivilizacijsko divljanje Ustaša nad Srbima trajno je povuklo granicu između Srba i Hrvata.

Stotine hiljada Srba, a među njima i ogroman broj dece i žena, stradao je od ustaške ruke u ovom periodu, i to u najvećem broju slučajeva od noža ili malja. Brojni dokumenti svedoče da su se i nemački oficiri i vojnici zgražavali nad ustaškim zverstvima. Činjenica je da su jedini logori za decu u istoriji čovečanstva postojali su upravo u NDH, a o tome se nažalost do pre nekoliko godina malo govorilo i još manje pisalo.

Nakon Drugog svetskog rata dolazi do formiranja druge zajedničke južnoslovenske države, koju najbolje možemo opisati sloganom „Slaba Srbija, jaka Jugoslavija“.

Druga Jugoslavija bila je komunistička federacija uspostavljena na izrazito antisrpskoj osnovi. Personifikacija ove Jugoslavije bio je bravar iz Kumroveca, austrijski jurišnik na Srbiju iz Prvog svetskog rata i jedna od najmračnijih ličnosti srpske istorije – zlikovac i zločinac Josip Broz Tito.

Pod izgovorom „velikosrpskog hegemonizma“, Tito je lansirao ideju „bratstva i jedinstva“, valjda da bi zaštitio Hrvate zbog učinjenog genocida nad Srbima, te je tom duhu izvršio federalizaciju zemlje.

Unutrašnje, administrativne granice republika, uspostavljene komunističkom diktaturom, nisu bile utemeljene ni na kakvim istorijskim ili etničkim načelima. Crtane su sa jasnim ciljem da se Srbija svede na Beogradski pašaluk.

Tome govori u prilog i činjenica da je od svih republika, jedino Srbija bila dodatno podeljena na dve autonomne pokrajine.

Takođe, sa novom Jugoslavijom dolazi i do veštačkog stvaranja novih nacija koje se sve formiraju iz srpskog etničkog korpusa sa jasnim ciljem rastakanja srpskog nacionalnog bića. Tako prvi put dobijamo Crnogorce, Makedonce i Muslimane. Počev od šezdesetih godina 20. veka jugoslovenska država je sve više poprimala elemente konfederalizma, a taj koncept daljeg parčanja zajedničke države nepovratno je nastavljen Ustavom iz 1974. godine čije je donošenje označilo početak kraja druge Jugoslavije.

Prihvatanjem ideje jugoslovenstva i komunizma Srbi postaju duboko podeljen i u svakom pogledu vrlo oslabljen narod, što sa drugim jugoslovenskim narodima nije bio slučaj jer se nikada nisu istinski ni identifikovali sa jugoslovenskom idejom.

Tokom čitavog perioda trajanja druge Jugoslavije sistematski se radilo na falsifikovanju istorije i zatiranju srpske kulture, tradicije, jezika i religije. Iz geopolitičkog ugla, druga Jugoslavija imala je poziciju međuprostora između dva suprotstavljena velika vojno-politička bloka, NATO saveza sa jedne strane, i Varšavskog ugovora sa druge strane.

Često se ističe i da je njena uloga u Pokretu nesvsrstanih zapravo bila projektovana sa Zapada u cilju da se spreči uticaj istočnog bloka na zemlje „trećeg sveta“. Završetkom Hladnog rata i nestankom bipolarnog svetskog poretka Jugoslavija je izgubila značaj svog geopolitičkog položaja, što je bio signal da Slovenija i Hrvatska krenu u proces svog protivustavnog, nasilnog osamostaljenja.

Da Vas podsetimo:  Rušenje na Slaviji uprkos protivljenju dela javnosti

One bi to uradile sigurno i ranije, ali nisu imale podršku Zapadnog bloka, a istovremeno sigurno je i postojao strah od reakcije SSSR-a. Tek završetkom Hladnog rata stvorile su se povoljne prilike za ostvarenje njihovih separatističkih i maksimalističkih ciljeva.

Moglo bi se reći, da kao što su dominantan uticaj na stvaranje druge Jugoslavije imale velike sile, tako je i razbijanje Jugoslavije predstavljalo geopolitičkih cilj moćnih zemalja. Srednja Evropa, ovoga puta uz podršku SAD, razbijanjem Jugoslavije, revanširala se Zapadnoj, koja ju je nekoliko decenija ranije stvorila.

Paradoksalno je da se princip ili pravo naroda na samoopredeljenje nalazio u osnovi i nastanka i nestanka Jugoslavije. Problem oko raspada Jugoslavije nastao je oko različitog tumačenja principa samoopredeljenja.

Naime, Hrvati i Slovenci su potpuno neutemeljeno ovaj princip tumačili ne samo kao pravo naroda na samoopredeljenje, nego i kao pravo republika na otcepljenje. Pri tome, treba ukazati da su granice republika bile isključivo administrativne, a ne državne, i nisu imale uporište ni u kakvom istorijskom ili etničkom načelu.

Kada je Hrvatska 1990. izbacila Srbe iz ustava, kao reakcija na hrvatsko protivustavno i nasilno otcepljenje od SFRJ nastala je Republika Srpska Krajina. Po istom načelu samoopredeljenja na koje su se pozivali Slovenci i Hrvati, i Srbi su na svom etničkom i istorijskom prostoru pokušali da zaštite svoje interese.

Nažalost, pravo naroda na samoopredeljenje je iz ugla tadašnje međunarodne zajednice izgleda važilo za sve narode bivše Jugoslavije, osim za Srbe.

Nažalost, ni danas srpski san i ideja o oslobođenju i ujedinjenju svih Srba u jedinstvenu srpsku državu nisu ostvareni. Na području nekadašnje Jugoslavije sada postoje dve nezavisne srpske države, Srbija i Crna Gora, južna srpska pokrajina KiM je pod faktičkom okupacijom, imamo jedan srpski entitet, Republiku Srpsku, a više od milion naših sunarodnika je proterano sa svojih vekovnih ognjišta.

U prvu Jugoslaviju uneli smo Kajmakčalan, u drugu Jasenovac, a na kraju smo od jugoslovenskog projekta dobili najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svetskog rata kroz zločinačku akciju „Oluju“.

I upravo to, a ne nekakva besplatna letovanja za radnike, bezbedno spavanje u parku i lažno „bratsvo jedinstvo“, treba da bude prva asocijacija svakog Srbina na pominjanje ideje jugoslovenstva i jugoslavizma.

Iako smo kao narod najviše uložili u nastanak zajedničke države, jedini iskreno i nažalost naivno verovali u nju, činjenica je da smo i najskuplje platili izlazak iz nje i da je srpstvo stradalnički žrtvovano na oltaru jugoslovenstva.

Autor: Nemanja Zavišić, master pravnik

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime