Neplivači

1
1349

Kažu da je admiral Horacio Nelson, posle Bitke kod Nila, rekao svom ađutantu Hardiju, misleći na svoje mornare: „Ne mogu da verujem da smo pobedili sa ovom bagrom koja se skupila na besplatan rum!“

Ostala je priča kako su Nelsonove poslednje reči, dok je umirao u ranama nakon Trafalgara, bile upućene istom tom ađutantu i da su glasile: „Kiss me, Hardy!“ Velikog pomorca je kod kuće, u Engleskoj, čekala njegova velika, nevenčana ljubav, lejdi Hamilton, ali su duge godine boravka na moru učinile da slavni admiral radi na oba kanala.

Pošto Britanija nikad nije imala vojnu obavezu, njen regrutni sastav je, posebno u floti, zaista činila bagra koja se opijala po lučkim krčmama. Nekada su, kad baš zafali mornara, oficiri toljagama onesvešćivali pijance i ovi bi se budili negde na pučini.

I, kad malo razmislite, ima smisla: na moru nema boljih vojnika od neplivača.

Nelson je, zapravo, otkrio jednostavnu istinu: za borbu nisu uvek potrebni visoki ideali, već je i bezizlaz dovoljan. Dovedeš vojnike u situaciju da se bore, ili da umru i – oni se bore. Tako radi i Amerika: iskrca negde ono što su regrutacioni oficiri nahvatali po maloletničkim zatvorima i imigracionim kancelarijama i bagra se bori očajnički, do te mere da im strah samo raspiruje borbeno raspoloženje.

Za to vreme, mi raspirujemo pacifizam i živimo u pola veka okasneloj hipi komuni. Srpske majke su odabrale da im deca ne ginu po ratovima, nego da – ili skapavaju sa trista jura mesečno, ili da emigriraju u one zemlje koje nemaju tako mudru politiku kao Srbija, ali imaju nešto više hleba. Očigledno je da mi, iako imamo najmudriju politiku na svetu, ne možemo da nahranimo, niti da zadržimo stanovništvo.

Da Vas podsetimo:  Vreme je da provincija izoluje politički Beograd

Ne može čovek da se načudi kako ova zemlja nema privredu, nema ekonomiju, nema sudstvo, tužilaštvo, nema ništa, sem izvanrednih političara. Istina, veli se da se u Bangladešu živi mnogo, mnogo gore nego u Srbiji, a to saznanje menja od 500 do 1000 kalorija dnevno.

Statistika kaže da Nemac, koji jede rukama, konzumira dva puta više od Srbina, koji mesance bocka zlatnom viljuškom, no nas teši saznanje da Nemac jede pedeset puta više mesa nego onaj u Bangladešu, a čak tri puta manje nego Ivica Dačić. Isto tako, kad pomislite da imate korumpiiranu elitu, koja vas potkrada, setite se da Bangladeš ima još goru elitu i to će vam duplirati broj pašteta u frižideru. Ako ga još imate.

Skok na početak teksta: Nelson je doveo svoje mornare u poziciju da moraju da se bore, a naši nelsoni nas dovode u poziciju da ne smemo ni da pomislimo na borbu, nego da treba da budemo srećni i zadovoljni što jedemo bolje i više nego mučeni stanovnici Bangladeša.

Da su engleski lordovi, ili američki oligarsi ikad razmišljali na ovako bedan način, njihove se zemlje ne bi nikad razvile. Bangladeš bi postao merilo svega: čim imaš više od njih, istorija prestaje.

Taj rezon, ta životna filosofija, koja se potpuno oslobodila života i prirode, konačni je, dovršeni oblik od prirode i svega što je zdravo, otuđene drugosrbijanske misli. Bolest podignuta na nivo filosofije i to ne kao neka dublja misao, nego kao apologetika nemoći, nečinjenja i odustajanja. Za razliku od patriota, koji svesno i sračunato gledaju da postanu plaćeni korisni, a za nuždu i veću nadnicu i bekosrisni idioti, drugosrbijanci, sa ovakvim vrednosnim sistemom, savršeno pomažu Vučiću i održavanju sistema, čak i kad ga ne podnose.

Da Vas podsetimo:  Nije tačno da nas je NATO porazio

Tako Vučić, na jednoj strani, ima strance, sa lakim bičem u ruci, ima lumpen-humanoide koji znaju gotovo sva slova azbuke, a na drugoj strani potpuno vrednosno kompatibilnu drugosrbijansku filosofiju.

Umesto da se, ako ne u duhu Nelsonovom, a ono u duhu Karađorđa, narod dovede u poziciju da mu je borba za opstanak bolji izbor, nego skok u more, ili Karađorđeva kubura, ovde svi složno – patriJoti i drugosrbijanci – složno rade na relaksiranju Srba. „Dogodine u Prizrenu“, ili „Dogodine u Briselu“ su dva ista anestetika od različitih proizvođača.

Mišljenja sam da u naše narodne priče treba dodati posebnu grupu priča-odmaralica,, koje nas uče da će nam drugu rešiti probleme. Šatriotsko-rusofilsko krilo se oslonilo na Boga i pravoslavlje, pa ih još poduprlo Putinom, dok su se drugosrbijanci oslonili na Zapad. PatriJoti su foliranti, te nećemo ozbiljno uzimati u razmatranje njihove preporuke za spas Sorabije, ali ovi drugi – miislim na drugorbijance – imaju dve struje: jedna, sastavljena uglavnom od neinteligentnih provincijalaca, koji misle da će nekritički veličajući Zapad i zapadne vrednosti na prvom mestu izmeniti svoj društveni status i onih drugih, inteligentnijih, koji vide da nas Zapad razvaljuje, ali veruju da će, u krajnjem ishodištu, tamo negde, za oko sto godina, sve dobro da se završi po nas i da ćemo ući u veselu zajednicu belih i prosperitetnih naroda. Sumnjam da ćemo ući i tada, ali i ako uđemo, ti narodi više neće biti ni prosperitetni, ni beli.

Treća mogućnost – da uzmemo sudbinu u svoje ruke – nikada kroz glavu patriota i drugosrbijanaca nije prošla.

Za razliku od Nelsonovih mornara, koji su, kao neplivači, očajnički radili na tome da imaju nešto čvrsto pod nogama, ovde su svi plivači: na prvi zvuk pištaljke, svi skaču u vodu i čekaju da se bitka završi. Ko god da pobedi, njih će neko pokupiti iz vode.

Da Vas podsetimo:  Rio Tinto ponovo jaše

Primerice: „Dogodine u Prizrenu!“ ne znači da taj, koji parolu izvikuje, namerava da se borbom probije do Prizrena. On je, zaurlavši – kako Šiptari kažu „vruć parol“ – zapravo skočio u vodu. Sačekaće da neko drugi osvoji Prizren i, ako uspe, pobedio je i taj ko je izvikivao parolu, a ako izgubi, izgubio je samo onaj ko je gaće krvavio, a mudrac sa vrućom parolom prelazi u neku proevropsku partiju ili NVO, da tamo parče leba odere i zgadi se nad svojom nacionalističkom prošlošću.

U oku publike, međutim, onaj što viče „Kosovo je Srbija“, ili „Dogodine u Prizrenu“, nije prevarant, već iskreni („iskreni“ je ključna reč u svakom razmatranju politike u Srbalja) patriota, jer mi, kao narod, dokaz ne tražimo. Sve na časnu reč.

Da ovde postoji ozbiljan državnik, svakoga ko uzvikne „Kosovo je Srbija“, obukao bi u uniformu, dao bi mu pušku u ruke i poslao bi ga da svoju parolu pretoči u istoriju. Svi, međutim, znamo da od toga nema ništa, pa su zato reči jevtine.

Zato nama fale neplivači…

Milan Milenković
Izvor: milanmilenkovic.com

1 KOMENTAR

  1. Kao i uvek, gospodin Milenković voli da kritikuje naš narod, mentalitet, siromašne devojke koje se oblače kod kineza, a naivno veruju drugosrbijanskoj lažnoj eliti. Kritikuje i patrijote, rusofile, soroševce, lažnu elitu, a nikad da turi prst u oko onome koji sistematski uništava ovu zemlju. Vučić, taj bolesni narcis i poltronska klika oko njega, toliko su razorili Srbiju, da za naših života ne postoji šansa da od ovog društva napravimo iole pristojno mesto za život. Ne, uvek je kriv neko drugi.
    Znaš šta Milenkoviću?! TI SI NAJOBIČNIJA KUKAVICA I VEROVATNO SI PLAĆEN ZA OVA SVOJA UMNA LUPETANJA. Kao npr. Ćirijaković i drugi kvazi intelektualci. Sramite se.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime