U jednom aforizmu od prije desetak godina, ratovi koji su pratili raspad Jugoslavije opisani su kao ratovi za teritoriju na kojoj niko više ne želi da živi. Gorka hiperbola postala je skoro dokumentarna stvarnost
Piše: Muharem Bazdulj
Hrvatska i Srbija vole međusobno da se uspoređuju. U hrvatskim medijima nije rijetkost da se poslije pominjanja nogometnih uspjeha Hrvatske naoko usputno pridoda kako Srbija, eto, nije prošla ni prvi krug takmičenja (iz nekog razloga to se ne potencira za Belgiju ili Dansku). Takođe, kad srpski politički funkcioneri ili ekonomski eksperti navode podatke o, primjera radi, rastu prosječnih plata i bruto nacionalnog dohotka, obično se prave usporedbe s Hrvatskom i prognoze kad bi Srbija po tim parametrima mogla dostići tu zemlju u svom zapadnom susjedstvu.
Nije, dakle, ni najmanje čudno ni da se prave poređenja kod rezultata najrecentnijih popisa stanovništva, odnosno trendova koji se mogu uočiti naročito u poređenju s popisima iz 2011. godine. Rezultati popisa u Hrvatskoj objavljeni su krajem septembra ove godine. Prema njima u Hrvatskoj je trenutno stalno nastanjeno nešto više od 3 miliona i 870 hiljada stanovnika, što je u odnosu na stanje od jedanaest godina ranije pad od čak oko 413 hiljada osoba, ili skoro deset posto populacije (tačnije 9.64). Pad se desio u svim županijama, ali je procentualno najveći u Vukovarsko-srijemskoj. Psihološki gledano, najporaznije zvuči to što je broj stanovnika Hrvatske pao ispod granice od 4 miliona, odnosno da u Hrvatskoj danas živi manje ljudi nego 1953.
Na tragu rezultata popisa u Hrvatskoj, ali i katastrofičnih najava iz pojedinih domaćih i stranih medija, u Srbiji su se rezultati popisa takođe očekivali sa zebnjom. Upravo zbog te zebnje, kad su rezultati napokon prije neki dan objavljeni, gotovo da se čuo uzdah olakšanja. Ispostavilo da u Srbiji ipak živi više ljudi nego što su pesimisti očekivali.
U apsolutnim brojevima, Srbija je u ovih jedanaest godina izgubila nešto više stanovništva nego Hrvatska; u Srbiji, naime, ima blizu pola miliona ljudi manje nego 2011. Imajući u vidu, međutim, ukupan broj stanovnika, to je procentualno vidno manje nego u Hrvatskoj, odnosno nešto manje od 7 posto (6.9). Postoji još jedna sličnost, uz malu razliku. I u Srbiji se stanovništvo smanjuje u svim regijama, ali uz izuzetak koji potvrđuje pravilo. To je Beograd; u glavnom gradu Srbije, a u odnosu na 2011. živi tridesetak hiljada stanovnika više.
U prvim komentarima popisa u Srbiji, ovakvo stanje s određenom vrstom blagog trijumfalizma poredi sa stanjem u Hrvatskoj, ali i Bugarskoj. Ove zemlje su, naime, postale članice Evropske unije, a možda i najvidljivija posljedica toga je ogroman demografski pad. Ipak, ako situaciju pogledamo s druge strane, razloga za trijumfalizam praktično nema. Državljani Bugarske i Hrvatske mogu ići da žive i rade u druge zapadnoevropske zemlje bez apsolutno ikakvih poteškoća. Za državljane Srbije to je mnogo teže. I pored tih teškoća, međutim, demografski pad nije pretjerano manji u odnosu na dvije navedene susjedne zemlje.
U cijeloj toj situaciji, i Hrvatsku i Srbiju makar dijelom od potpune katastrofe spasava još uvijek postojeći „iseljenički bazen“ koji čine Hrvati odnosno Srbi u Bosni i Hercegovini. Taj se bazen, međutim, posljednjih godina užurbano prazni. U BiH još nije bilo novog popisa, ne zna se ni kad će ga biti, a svakako i rezultate onog prošlog svako tumači na svoj način. Ali bilo kako bilo, ono u čemu su svi saglasni je da se iz Bosne odlazi masovno. Hrvati, ali i dosta Bošnjaka i nezanemariv broj Srba u BiH imaju (i) hrvatsko državljanstvo, pa odlaze širom Evrope, dok Srbi uglavnom odlaze za Srbiju. Stara je poslovica da „Hercegovina čitav svijet naseli, a sebe ne raseli“, ali i poslovice imaju rok trajanja.
Uglavnom, ako se Srbija oslanja samo na relativne poteškoće u odlasku, a u poređenju sa zemljama članicama EU, to neće biti dovoljno. Iz Njemačke, ali ne samo iz Njemačke, stižu najave o olakšavanju zapošljavanja ljudi iz trećih zemalja. U jednom aforizmu od prije desetak godina, ratovi koji su pratili raspad Jugoslavije opisani su kao ratovi za teritoriju na kojoj niko više ne želi da živi. Gorka hiperbola postala je skoro dokumentarna stvarnost.
Bilo kako bilo, popisni trendovi ne ohrabruju. Iako se tokom pandemije moglo učiniti drukčije, pravog povratka onih koji odlaze trbuhom za kruhom i glavom za dostojanstvom uglavnom nema. Ne govorimo više o „gostujućim radnicima“, nego o pravoj dijaspori u nastajanju, odnosno o izuzetno ubrzanom rastu stare dijaspore. Nije neutemeljen strah da i onaj vic „ko ode posljednji, neka ugasi svjetlo“ postaje sve bliži realnosti.