(Ne)Prirodna Albanija

NATO kalifat

1
1231

Zadnji je čas, kako nalažu okolnosti najnovijih tenzija na jugu Balkana, da se premijer, pre nego što položi zakletvu za predsednika države i komandanta srpske sile odvraćanja (ako ona danas uopšte i postoji kao respektabilni faktor posle svih „reformi“ po „NATO standardima“) jasno odredi prema naraslim teritorijalnim pretenzijama Tirane.

foto: fsksrb.ruPrangijanje Lazara i ostalih reprezentativnih oruđa odbrane u Nikincima i TV prenos spektakla, pre upriličen za domaću publiku nego za potencijalne agresore, produžene ruke NATO, teško da će sprečiti nove eskalacije ratničkih igara oko „balkanskog bureta“ na kome je u toku američko ruski rulet.

Na njemu su Albanci, kao isturena maskota Vašingtona, nakon američkih pritisaka na Skoplje, već dobili od svog sponzora na neograničenu upotrebu Makedoniju koja je ključaonica za hegemone pretenzije prema celom Balkanu.

Sada, već jasno i javno ohrabreni od Mekejna i ostalih jastrebova „duboke globale“, teroristi sa porobljenog Kosova a u ime Tirane i njenog sponzora NATO, počinju da otvoreno prete Beogradu „da se sa njima ne kači“. Da ih, dakle, ne sprečava u planovima daljeg otimanja srpskih teritorija.

Procenjujući, pritom, da je ova vlast, sa kompradorskim balastom obaveza od 2000. na ovamo, objektivno nemoćna i nevoljna za ozbiljno zametanje (odbrambene) kavge. A ruku na srce bez istinske opipljive i delotvorne zaštite bilo kakvog međunarodnog faktora. Kako političkog, tako i vojnog.

Jer, resursi teškog naoružanja, tenkovi i topovi istopljeni su u hiljadama u Smederevu proteklih deceniju i po. Korak po korak založena je bezbednost Srbije za pusta obećanja nekakvog partnerstva sa NATO a bez ikakavih garancija za našu istinsku zaštitu koje obavezuju drugu ugovornu stranu, NATO. I zato, teško da je Atlantski savez zaista zainteresovan za naše učlanjenje ako je već dobio mufte sve što mu je neophodno da kontroliše prostor Srbije, ključni strateški faktor „zapadnog Balkana“. Pa i šire.

Rasplet daljeg opstanka države Srbije je tako indigo verzija svake politike kvislinških ustupaka za koje njeni akteri tvrde da su „spasonosni i jedino mogući“, a koji na duže staze od gotovog, teritorije, oranica, granica i nacije, isključivo prave veresiju. Sa pričam ti priču (o putu u EU poglavljima) i to samo za biračko telo. Sve to na kraju ima projektovan porazni efekat po Srbiju na stazi leminga.

Ali se medijski zagljupljivano biračko telo, osiromašeno i obezglavljeno, i dalje predaje pastiru kao stado za šišanje a sve za ova prazna obećanja. Za najavljene simbolične povišice plata i penzija ili čak sendvič i flašu ulja. Pravi se da u te priče veruje. Jer, drugog izbora, bar naoko, i nema. Uronjeno u atmosferu danonoćnog spinovanja da promeni svest. Iz slobodarske srpske, u ropsku nekakvog novog prev(a)erenog naroda koji još nije zvanično dobio novo ime, ali mu se ono posprdno od strane komšija uveliko prideva. Umesto Srbi servi, robovi.

Da Vas podsetimo:  Srećna Nova godina

A ni migovi, makar i u delovima, još ne stižu, mada kriza eskalira. A neutralnost je slaba vajda ako je niko u svetu ne poštuje osim onoga koji se u nju uzda pošto ju je samoproglasio kao Sveto pismo odbrane Srbije. Uostalom, tako je vazda bilo u istoriji, gde su nemoćni, da se odbrane, a bez zaštitnika, ili makar jasne želje da se odupru napasti, nestajali. I sa poltičke i sa demografske scene.

Dotle, Tirana kao da ne gubi vreme pričajući o pregovaranju i Balkanu kao željenoj zoni stabilnosti koja navodno leži isključivo na plećima Srbije i njenog vođe. Najavljuju da posle Kosova, preko Preševa, koje već priznaje samo Tiranu, i Sandžaka, sklonog „autonomiji“, ide sve do Niša.

Dakle, na premijeru je da nam saopšti, ali stvarno, kako namerava da efikasno onemogući dalje podsticaje i huškanje sa zapada u podršci politici Tirane. Pre svega ohrabrivane u pretenzijama od strane sponzora, Vašingtona i Berlina. Samo formalno Brisela. A sve arhitekte ovog nasrtaja na Srbiju pritom su, čudom, očito politčlke prirode, Vučićeve najveće uzdanice.

To bi se moglo nazvati „jedinstvom suprotnosti“. Ta, za sada bar, nerešiva zagonetka postoječe spoljnopolitičke strategije. Istovremeno prijateljska deklarativnost prema Beogradu ali i razbojnička praksa majstora dvostrukih standarda. Koji usrdno hvale držanje premijera na dosadašnjem putu, toboganu Srbije (u strateško beznađe), a potpaljuju nam pritom streju na kući rukom Tirane.

U njihovim zamajavanjima srpske javnosti komplimenti pripadaju prevashodno modelu tranzicije. Onom koji nešto hrabriji ekonomisti nazivaju „brutalnom otimačinom“. Ali priznanja idu i u prilog planiranoj dugovečnosti mandata budućeg šefa države. Vučić je, po njima, faktor stabilnosti Balkana. .

Taj sve dramatičniji sukob interesa jasno se ocrtava u politici ambicioznog premijera. On, na jednoj strani, ispunjava sve standarde poslušnosti prema „dubokoj globali“, te ga zato ostavlja na miru tokom uzurpacije svih institucija i funkcija. A na drugoj, sebe lično predstavlja i to neprekidnim istupima u javnosti, kao mesiju. Kao nespornog vođu koji je izabran da narod sačuva od svih iskušenja u gori balkanskoj.

A da pritom, i to je glavni zalog apsolutne većine na nedavnim izborima, sve imajući u vidu tragična iskustva NATO agresije iz l999. i fijaska Rambujea, održi mir po svaku cenu. Pa čak i da se Srbi načine (polu) mrtvima koju desetunu godina, e kako bi nekako ostali živi. A oni, Srbi, pritom prave se da ne vide da i ne shvataju kako je Srbija posle svakog otvorenog poglavlja „na putu za EU“ sve bliža lavljoj pečini iz koje tragovi onih koji su u nju ušli ne vode nazad. Tako su se uostalom opredelili mnogo brojniji Francuzi, nekada istorijski narod, birajuči svog Vučića ili Ciprasa, svejedno, mlađanog Makrona. Dete sreće globalističkih bankarskih lobija. Koga udvorička RTS, po modelu CNN, već veliča kao novog Napolena. Sic..

Da Vas podsetimo:  Zašto mi Srbi nemamo ono što imaju Jevreji i Jermeni… naziv za genocid i mesto sabranja?

I zato, u takvom okruženju srušenog međunarodnog pravnog poretka i ustanovljenog prava novih lidera da na osnovu licence globale menjaju svest i savest preko noći (trampovanje), postavlja se opravdana dilema da li će ova „uznapredovala“ Srbija osim praznim demaršima uzvraćati na jasne pretenzije agresivnog širenja (ne)prirodne Albanije.

Ili će sve i dalje ostati na vapajima prema „kadiji“ da se nastave „pregovori“ koji inače na odloženo takođe znače potpuni bankrot suverenosti i gubitak. Prvo Kosova, pa onda otvaranja ostalih pitanja „na liniji vatre“ Jer, kažu Amerikanci „naš posao na Balkanu još nije završen“.

I zato na jugu Srbije, iza kulisa navodne velikoalbanske moći, buja intervencionizam američke hegemonije, oličen u instant državi Bondstil, kao rešenost NATO da ovog puta stavi pod kontrolu korak po korak Srbiju do Beograda.

A da tu teritoriju, već ophrvanu unutrašnjom okupacijom svih postoktobarskih vlada, američkih NVO i zapadnih bankara, a pod fiskalnom kontrolom MMF i Svetske banke, ponudi Turskoj za vernost NATO-u, a kao njen planirani povratak na „stare teritorije“. Sve pod uslovom da Erdogan manje sarađuje sa Moskvom.

Taj kiborg američke ratne mašine i albanskog fanatizma, sličan Oluji u Hrvatskoj, ne krije planove o proširenju na ručun teritorije Srbije. Sve uz podršku Nemačke koja planira za sebe Vojvodinu kao deo evropskog Rajha, a Srbija tako da bude svedena na „razumnu meru“- Prekumanovsku.

Umesto da u takvim okolnostima izranja pred javnošću brutalna istina i sa njom platforma za suočavanje sa njom, makar u parlamentu koji deli odgovornost sa vladom i predsednikom, nudi se narodu rialiti rasprava da li je čovek postao od majnuna. A tek je minuo skandal oko afere da li našu decu poveriti već u predškolskim ustanovama instrukcijama LGBT u favorizoavnju fomiranog izbora ove nevladine vlade za budući seks i vrstu bračnih odnosa naše dece. Tako bi pitanje makar i održavanja populacije Srbije bilo svedeno na nulu.

I u toj armosferi sejanja magle skriva se spremnot SAD da u kombinaciji američke vrhunske ratne tehnike i komandnog kadra „penzonisanih generala“ pošalje put Preševa i Niša svoje pešadince Albance. I već korišćene islamske fanatike koje će štititi avaksi, tomahavci i ceo već upotrebljavani arsenal za „uterivanja demokrature“.

Da Vas podsetimo:  Početak srpskog sloma, od Broza do Vučića i Porfirija

Ali, može se sve to obaviti i dogovranjem i „pregovaranjem“. Baš kako se već uvežbava od potpsivanja Brisela. Da bi se navodno spasao narod daju se (kažu nevoljno) ustupci „jer je to realnost na terenu“. Naravno, ostaje pitanje šta je narod bez teritorije. Pa izbeglice, baš kao i ovih desetek hiljada nesrećnika, žrtava američke bombarderske politike, koji bivakuju na neodređeno vreme na tlu Srbije.

Kako stvari sada stoje, za diplomatiji je isključivo zainteresovan Beograd. Izgleda da Albanci i njihovi otvoreni sponzori, Angloamerikanci i Nemačka, držanje Beograda i politiku „neutralnosti“ Srbije tumače iključivo kao geostratešku slabost ove države, sa svih strana opkoljene NATO-m.

Postalo je više nego mučno slušati žalopojke Vučica da on „ne razume ni ponašanje Albanaca, ni ćutanje Brisela“. Svima je ustvari sve jasno, ali odgvornost da se da prava dijagnoza stanja, možda i konsultuje cela nacija na referendumu da li je za EU i za NATO ili pokušaj traženja zaklona na nekoj drugoj strani, ipak leži na vlasti.

Jer na vratima Srbije, na očigled sveta, niče porojekat ISIS kalifata NATO, na šta je ukazao nedavno u „Politici“ i islamolog Miroljub Jevtić. Dakle, posle nagodbi oko Sirije, Ukrajine, alijansa premešta svoje planove na Balkan, u predsoblje Evrope, kao rezervno žarište i povod neke nove Jalte. Ako već nije upriličena. Dotle potplaćeni tabloidi i TV stanice, koristeći laži spin laboratrija Bler-Kembel, kao i „savete“ NVO eksperata za izdaju, opasnost nazivaju velika (ne)prirodna Albanija. Što je čista obmana.

Šireći tako duh samoporicanja, bezglave panike i dezerterstva koji je Vuk, „savetnik“ uz koleno Vućiću, nikad istinski povučen sa pozicije ministra spoljnih poslova posle oktobra, a otvorenog NATO lobiste od sredine devedesetih, porodio još 9. marta 1991.

Na Balkanu ništa novo od 1941. Istorija se ponavlja i to isključivo kao krvava farsa. I baš zato „veliki pisac“, uoči eskalacije iz Tirane, može da, reklamirajući svoju novu knjigu, tvrdi da je „Srbija ubica Jugoslavije“. A upravo je obratno.

Angloamerička (kon)federacija iz Jajca, sada izdeljena na priveske američke agresorske politike, ne krije da uz pomoć Albanije radi o glavi Srbiji, prvoj nezavisnoj državi na Balkanu i nesretnom pijemontu za klopku jugoslovenstva. Gde Srbija sve vreme figurira kao direktna smetnja prvo pangermanskom, pa američkom intrevencionizmu. A kome je provizorij Jugoslavije, gde je iskorenjivano srpstvo, poslužio za kratkoročne ciljeve.Kao i sadašnja fatamograna od (ne) prirodne Albanije. Ustvari kalifata poroameričkog islamskog fundamentalizma.

Dragan Milosavljević

www.vidovdan.org

1 KOMENTAR

  1. Vučićevi prijatelji sa zapada razbijaju Srbiju sad i Makedoniju pa će posle Crnu Goru i Grčku, prave veliku albaniju na pravoslavnoj zemlji, šta je s našim pravoslavnim narodima? Šta reći nego istinu a ona je surova Vatikan vodi rat preko muslimana protiv pravoslavnih naroda. A šta rade pravoslavni narodi trebali bi da se ujedine Srbija, Grčka, Stara Južna Srbija (Makedonija ) i Srpska Crna Gora. No to je nemoguće jer nas vode petokolonaši plaćenici zapada i vatikana. Koji nam Rusiju guraju na stranu a narode rivaju neprijateljima ali narodi su krivi ćute i trpe do poslednjeg Srbina, Grka itd.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime