Neskriveni cilj Inckovog zakona – konačan genocid nad Srbima

0
97

U televiziji “Marić”, u emisiji “Dobro jutro, Srbijo”, 28. septembra 2021. godine, neki minut pre pola devet, jedan momak, možda Srđa Trifković, više puta je ponovio da je priča o genocidu u Srebrenici gnusna laž, da bi na kraju ustvrdio kako je jedini genocid u Bosni i Hercegovini bio onaj tokom Drugog svetskog rata kada su ustaško-muslimanske snage pobile neodređeno veliku masu srbskog naroda, oba pola i svih uzrasta.

Sve rečeno bilo je vrlo poučno, ali je televizionar Marić uspeo da to naruži svojim prečestim nekontrolisanim i besmislenim upadicama. Ako je već hteo da kaže nešto pametno i važno, mogao je svoga Gosta pitati zar je baš jedini genocid u Bosni i Hercegovini bio onaj što ga počiniše ustaško-muslimanske snage tokom Drugog svetskog rata i nije li Inckova zakonska odredba o kažnjivosti bilo kakvog negiranja nasilno uspostavljene mantre o genocidu u Srebrenici – uvod u nov, konačan genocid nad srbskim narodom.

Jer, hteli mi to priznati ili ne, Inckov zakon nametnuo je beskrajno zastrašenim Srbima apsolutnu obavezu da o srebreničkim zbivanjima ćute, da o njima i ne misle, sve u strahu da ne “zasluže” poduži boravak u tamnici kući neobičnoj.

Prisetimo li se davno naučene istine da je čovek misaono biće i da jedino njemu bogomdana moć da govori, valjalo bi se zapitati na šta se on, čovek, svodi onemogućavanjem da misli i svoju misao iskaže.

Van svake sumnje, Incko je svojom zakonskom zabranom osudio sve Srbe na obezljuđenje, u uverenju da će se tako stvorena bezlična masa u nekom skorom trenutku pretvoriti u – ništa.

A šta je to nego konačan genocid nad srbskim narodom.

Da se to Srbima ipak ne bi dogodilo, oni moraju razabrati da nije u pitanju samo Incko, beslovesna lutka, marioneta koja smatra velikim priznanjem to što je baš njemu, Nemcu slovenačkog porekla, odraslog u porodici u kojoj se “besedila slovenščina”, palo u deo da se svrsta uz one svoje saplemenike, ponemčene i druge, koji su se Srbima bavili isključivo sa genocidnim namerama: uz pesmopisca “Bojnoga groma” i njegovu poruku da “topovima pozdravljamo vas Srbe / hladan dom vam dižemo uz vrbe”, objavljenu uoči austrougarske objave genocidnog rata protiv Srbije (1914); uz austrougarskog generala pod čijom su komandom, na samom početku Velikog rata (1914), po zapadnoj Srbiji počinjeni nebrojeni zločini genocidne prirode; uz rimokatoličkog sveštenika koji je svoje “političke zasluge” stekao izjavom da je Slovenija, posle Velikog rata, “ujedinjenjem” sa Srbima “dobila zlatnoga konja, a vratiće im se islužena raga”; uz komunističkog učitelja od čije se “privredne reforme” srbska privreda nikad nije oporavila; uz slovenačko građanstvo koje je tokom “malog prljavog rata” 1991. godine svoje ulice ukrašavalo parolom “Srbe na vrbe”, istom onom kojom se rimokatolički Zapad poštapao vodeći tokom 20. veka četiri genocidna rata protiv srbskog naroda: 1914-1918, 1941-1945, 1991-1995 i 1999. godine.

Da Vas podsetimo:  Suština stvaranja Jugoslavije: ujedinjenje Srbije sa NARODIMA iz SHS

Ipak, i Incku i njemu srodnim izvornim i ponemčenim Slovencima valja priznati da “igraju” sporednu ulogu u mnogovekovnom genocidnom ratu rimokatoličke jeresi protiv srbskog naroda, malo zbog toga što su malobrojni, a nešto više jer su se “ostali”, mnogobrojniji i zainteresovaniji za primat “u tom smislu”, baš zbog svoje duhovne jalovosti (znaju oni da su pri stvaranju civilizacijskih vrednosti uvek bili na začelju) vrlo trudili, i još uvek se trude da Srbima, tvorcima ljudske civilizacije, dođu glave.

Izvesno je, naime, da je Incko “svoj” zakon pisao kao marioneta u lutkarskom pozorištu, a da su konce vukli njegovi fašikratski mentori i zaštitnici sa strane, životno zainteresovani za germansku naknadnu pobedu u dvama svetskim ratovima i ostvarenje one uvodne parole u Veliki rat: Serbien muss sterbien, Srbija mora umreti, pojednostavljene verzije Marksove “misli” da Evropa može postati čista tek “ako bi fizički bilo moguće odvući Srbiju na sred mora i potopiti je na dno”.

Srbija i srbski narod takvoj genocidnoj pošasti ne mogu odoleti sami za sebe, sopstvenom snagom, oni svoj opstanak moraju potražiti u najtešnjim i neraskidivim vezama sa pravoslavnom Rusijom.

autor:Ilija Petrović

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime