Nešto je trulo u državi Srbiji

O mentalitetu…

1
1137

0a425d51bdec5a0f9518e6881ff6ca7f_LVeć jedno duže vreme prijatelji me gnjave pitanjima tipa „…zašto si se ulenjio, ni na sopstvenom sajtu više ne objavljuješ…“, pa reko’ da zašiljim plajvaz i objasnim kako stoje stvari.

Ima nekoliko razloga za ovu prividnu neaktivnost, a prvi je – slabo ko više čita. I onaj što čita, ima neke svoje metode „brzog čitanja“, neko čita dijagonalno, neko svaku treću ili četvrtu reč, neko čim vidi moje ime u naslovu „zna“ šta piše u tekstu pa se ni ne trudi da zamara celokupnu površinu mozga, niti da bez preke potrebe zauzima prostor na svom ličnom hard -drajvu. A naročito me iz šina izbacilo kada sam (konačno) primetio da tekst koji sam pisao satima, ljudi „lajkuju“ na društvenim mrežama dva minuta nakon što ga Vordpres objavi. Dakle – ne čita se, ili ako se ipak i pročita, niko nema volje da o napisanom razmisli, već se sve završava tapšanjem po ramenu ili pljuvanjem – zavisno od raspoloženja „čitaoca“.

Drugo, primetno je da su nekad ugledni patriotski portali postali stecište ekstremista i paćenika koji se nadahnjuju hrvatskom varijantom „nacionalizma“, dok borbeni moral podižu uzajamnom masturbacijom sa autorima uz podvriskivanje tipa: „To doktore, bravo profesore…“ i uzvratno: „Dok naš sajt beleži ovoliku posećenost, mi jednostavno ne smemo da odustanemo od analizovanja (a ako nas se sete za Dan bezbednosti – sete, ako ne…)…“.

Nešto je trulo u državi Srbiji, a pristojan čovek ako već nema s kim niti za koga da se bori – može jedino da se izmakne i u retkoj dokolici pomalo potprcava sa strane. A moglo bi biti drugačije, nije da ne bi…

Jedna od najvećih podvala srpskom narodu je mit o nepromenjivosti mentaliteta. Mentalitet označava pretežna razmišljanja i sklopove ponašanja pojedinaca ili celih naroda. On je različit od podneblja do podneblja, od čoveka do čoveka i naroda do naroda, i kao takav je veoma pogodan za izgradnju stereotipa o onome koga želimo da izrezilimo i diskvalifikujemo. Što se tiče našeg naroda – sve je tako kako kažemo kad zapadnemo u bedak i osetimo potrebu da se mažemo govnima, ali nije tačno da se mentalitet ne može menjati. To je stereotip koga koriste srpski neprijatelji kako bismo ostali večno uštrojeni, impotentni i bezopasni za svaku vrstu konkurencije. Stereotipi se kao što je mnogo puta dokazano, mogu rušiti i razmontirati vrlo uspešno. Ipak, da bi se promena koja je nužna i odigrala – potrebno je imati dobar razlog. Nažalost (ili na sreću, kako za koga), živimo na mestu gde doslovno svako može da preživljava uz minimum truda i bez ikakvih zasluga za zajednicu. Najveća budala, lenjivac i danguba, čak i ako ostane bez prebijene pare u džepu – neće crći od gladi sve dok preko plota može da otkine jabuku koju je komšija odnegovao, glavicu kupusa ili iskopa kućicu krompira… A što je najslađe u celoj priči – ta bitanga može da bude i prilično sigurna da mu niko neće ozbiljno zameriti krađu. „Šta će čovek, nema a mora se od nečega živeti…“ – univerzalna je racionalizacija barabluka kojoj se pribegava širom Ilirika. Toliko da onaj ko bi lopova uhvaćenog na delu propustio kroz šake, istog trenutka na sebe navlači odijum blagočestivih sugrađana uvek raspoloženih da koprive krče tuđim miloklizom, a kritike se svode na uobičajeno: „Lako je napadati siromaha, što nije istukao Vučića (Miškovića, Kori Udovički, Božu Derikožu, Dinkića…), ali ne, na sirotinju se svakoj šuši diže patka…“. Ima li išta pogrešnije od ovoga?

Da Vas podsetimo:  Tata, zašto ste pustili prljavu vojsku da dođe na Kosovo?

Kako onaj ko nema nikakav odnos prema svojoj privatnoj svojini – može imati bilo kakav odnos prema zajedničkoj, prema državi na primer? Onaj ko nema nikakav problem da mu neki „gladni siromah“ noću upada u kokošinjac ili baštu – sutra će ako zatreba ginuti na obali neke reke sto kilometara daleke? Ih, ta nemojte kas’ti! Hoće, ali „pod moralno“, tj. ako ga neko primora… Međutim, ovde postoji sitan problem. Država se ne brani kada čovek istroši sve racionalizacije po kojima su svi drugi od njega pozvaniji da obuku uniformu, pa eto nema drugog izbora, već kada je država ugrožena. To je rodoljublje i to je nacionalizam. Nažalost, o tome slabo možemo da naučimo tamo gde krivimo vratove i odakle očekujemo da dođe veliki brat i uradi naš posao, o tome se uči kod mrskih nam zapadnjaka. Kod onih koji su svojevremeno sa dva jedrenjaka odlazili da osvajaju Indiju koju su naseljavali milioni, ili koji su se bez mnogo razmišljanja odazivali na mobilizacije i odlazili da ginu po pacifičkim plažama i kojekakvim Normandijama za koje dok ih njihova država nije pozvala – nisu ni čuli da postoje. A ukrcali su se na brodovlje samo zato jer je to od njih tražila njihova država. Ti narodi i te nacije imaju ono iskonsko zajedništvo što od varvara pravi imperijaliste, od buržuja – kapitaliste, od koloniste – revolucionara sposobnog da osvoji svoju slobodu. To na istoku nema, na istoku se propoveda trpljenje i čekanje Carstva Nebeskog, što je sasvim legitimno – za one kojima se tako nešto dopada…

Ljudima koji izlaze na srbijanske izbore očigledno se dopada nešto drugo. Toliko da zajapurene bradonje, one što padaju s biciklova pokušavajući da se prekrste kad ih iznenadi crkveno zvono – svoju četvorogodišnju decu ne šalju na kurs ruskog, već engleskog jezika. Jer „to se mora, nismo mi krivi što je engleski svetski jezik a ruski nije…“, po istom rezonu kao kada opravdavaju onu lopužu sa početka, rečima: „… bio bi on pošten, ali nema posla pa mora da krade“. Na šta nemam ni jednu primedbu jer je jednostavno tačno… Ali, kao što mi nismo krivi jer je engleski „svetski jezik“, tako treba da ostavimo Rusiju neka se pozicionira na mesto koje joj pripada u svetskim razmerama, pa da se nakon toga izjasnimo o savezništvima – strateškim, političkim, vojnim. Poremećeno je najveći deo javne potrošnje finansirati kreditima sa Zapada, i čekati da Rusija od tog Zapada pomoću krstarećih raketa i najboljeg tenka na svetu napravi poljanče kako mi ne bismo morali da vraćamo pare… To se neće desiti, ili ako se i desi – neće se desiti zbog nas, radi lečenja našeg kompleksa manje vrednosti. Pa ako je to tako, ako smo spremni da progutamo ovu, najveću žabu (mit o posebnosti), došlo je vreme da razmislimo kako možemo učestvovati u partiji pokera koja je u toku. A da podsetim, u pokeru nije najvažnije kakve karte imaš u rukama, već kakav u glavi imaš stav. Loš i u svoje potencijale nesiguran igrač odbacuje dobre karte, dobar pobeđuje i sa lošim, ako je opušten jer zna da iza njega stoji vrednost koju može da iskoristi za „zavrtanje“… Kod zapadnjaka predstavnici države su najbolje što ta država ima, kod nas su to oni najgori. Predstavnici zapadnih interesa u Srbiji mogu mnogo toga, ali samo kod ljudi koji od njih zavise – političara, UDBaša, sponzoruša iz NVO… Meni ne mogu ništa jer od njihove volje ne zavisim ni na koji način. Ako nas ima dovoljno takvih, trebalo bi da se organizujemo i pružimo otpor; ne da „pobedimo zapad“ već da se izborimo za bolje mesto za stolom gde se igra poker, ne ispod onoga gde se ždere. Ispod njega je mesto psima, a ne ljudima.

Da Vas podsetimo:  Srbskim evropejcima i njihovim sledbenicima

Ako nas pak nema, ako nam je najvažnije da imamo za EPS Vučićevog kuma, za premijerove agencije, povereništva, upravne i nadzorne odbore, sve državne i paradržavne mašine za rasipanje para – nastavimo da se divimo moskovskim bulevarima i sanjamo norveške plate. Na snove se porez ne plaća

Dragoslav Pavkov

Vidovdan

1 KOMENTAR

  1. Sudeći po ovom tekstu, i bolje što ne pišete.
    „koji su se bez mnogo razmišljanja odazivali na mobilizacije i odlazili da ginu po pacifičkim plažama i kojekakvim Normandijama za koje dok ih njihova država nije pozvala“
    Ovo se stvarno ne može i ne sme oćutati. Srbija je 1914 imala odziv preko 100% što je redak ako ne i jedinstven primer u istoriji. Moji dedovi su ubedljivo pričali o tome.( Dedovi u Bačkoj verovatno su imali drukčija iskustva, s obzirom da su išli na mobilizaciju u Austrougarskoj.) To je bilo zato, što su ljudi onda državu doživljavali kao svoju. U oficirskom koru, elitnom inače, kao ni u narodu, niko nije pominjao da zemlja od 4,5 miliona ide u rat protiv imperije od 61 miliona. Govorilo se da je Srbija iscrljena prethodnim Balkanskim ratovima, ali kalkulacija nije bilo. Dalje, upravo u toj Americi gde, po Vama, sve funkcioniše kao podmazano, mobilizacija., drafting, uopšte nije išla sve do Perl Harbura, 7. decembra 1941, koji je došao kao kec na desetku američkoj vojsci i mornarici, bez obzira da li je ona znala šta se sprema u Perl Harburu ili nije. Tek je to stradanje animiralo američku javnost u korist mobilizacije.
    „te nacije imaju ono iskonsko zajedništvo / pa su se zao iseljavali zbog verskih ratova?/ što od varvara pravi imperijaliste, od buržuja – kapitaliste, od koloniste – revolucionara sposobnog da osvoji svoju slobodu. To na istoku nema, na istoku se propoveda trpljenje i čekanje“
    I imperijalista je varvarin, još kakav! Fasada nas neće zavarati. Vladeta Jerotić je veoma ubedljiv kada govori o zapadu i nama. Na Istoku ima mnogo veoma kultunih ljudi koji su na niskom civilizacijskom nivou, a na zapadu imate mnogo civilizovanih (dakle uglađenih) ljudi bez ikakve kulture.Ali, posebno je diskutabilan ovaj revolucionar koji je sposoban da osvoji svoju slobodu. Pretpostavljam, na račun tuđe. I na istoku je bilo mnogo revolucionara, sećanja su sveža, žrtava mnogo, posledice strašne.A što se tiče trpljenja i čekanja kao nečeg specifičnog za istok – pojednostavljeno je to. Verniku je jasno, ali nisam siguran da je Pavkov vernik. Nikolaj Velimirović je pisao, zapad je mehanizam, mi smo organizam. Ta razlika će uvek ostati.
    Sve u svemu, slabo. Na ivici naivnosti. Mali Perica veruje da tamo cvetaju ruže, pa kad bi se i mi preumili…( To me podseća na nešto…).Dirljivo verovanje da se svet može urediti na podoficirskim principima razuma.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime