Nikola Jović: Pravda kojom ubijamo svoje

1
2070

Naša „briga“ za Srbe na KiM često nabacuje novo breme na njihova leđa, koje nije u službi otadžbinske, već borbe za vlast

„Prezirem žrtve koje poštuju svoje dželate“, rekao je davno francuski filozof Žan-Pol Sartr. Ovih dana su ga brojni citirali povodom ulaska Srpske liste u koalicionu vladu „Republike Kosovo*“ premijera Ramuša Haradinaja.

Rekao bih ovim povodom svoju parafrazu poznate Sartrove izreke: prezirem žrtve koje ostaju žrtve ceo svoj život. Da objasnim: jedino gore od toga da žrtve poštuju svoje dželate jeste da žrtve večito potenciraju svoj status žrtve, igrajući na kartu viktimizacije uvek i svugde, očekujući od svakoga sažaljenje, te uvek sve sagledavajući kroz svoj status žrtve. To je degutantno, ropski, servilno, odvratno, rečju, nesrpski.

Srbi nisu narod jadnika i bednika. Srbi su narod pobednika. Naši preci nisu tražili ničije sažaljenje, ničiju samilost i saosećanje, jer su znali da je nikad i nigde neće dobiti. Zašto bismo mi? Zašto ovo sve pominjem i kakve sve to ima veze sa Haradinajem?

Srbi su počeli, kao nikad pre u svoj istoriji, da se samosažaljevaju i, što je još gore, da kroz to samosažaljevanje sagledavaju sve. Naši preci nisu to radili. Oni su bili takvi da, kada jednom „dobiju batina“ (kao mi mnogo puta 90-tih), ustanu, „otresu tur“, zapamte svog krvnika, odu, pa se vrate još jači i pobede ga. Kale se i čeliče kroz svaku pobedu. Kao i kroz poraze. Pamte pa vrate. Ne kukaju nikome, ne traže ni od koga ništa. Muški podnose poraz.

KAD ŽRTVA ZABORAVLjA HEROJA

A mi? Svaki poraz 90-tih (najviše je bilo političkih, a vojnih i tada veoma malo) shvatamo lično i, kao nezrela deca koja su dobila po turu i stoga plaču kraj puta, čekamo da dođe neko da ih podigne odatle i odnese kući. I danas smo predominantno zadržali diskurs „žrtve“ (što svakako i jesmo), sve očekujući samilost i razumevanje. Od koga? Od onih što su nas bombardovali, stavljali nam sankcije, komadali teritorije? Ili od njihovih izvršioca sa terena?

Da Vas podsetimo:  Đorđe Vukadinović i Dragoslav Bokan: Koja su dva puta pred biračima u Srbiji

Problem je što je naš narod u istoriji bio žrtva i heroj. Danas potencira to da je samo žrtva. Dakle, izgubilo se ono herojsko u njemu. Zaboravlja svoju herojsku stranu. A to je onaj momenat kada „dobiješ batina“, kada stradaš, kada si žrtva, pa rat prođe, a ti ne ostaneš žrtva nego ponovo postaneš heroj, pa gledaš da se sabereš, organizuješ i iznutra konsoliduješ. Bez toga smo ovo što smo danas. Nemoćni i apatični, beznadežni i izgubljeni. Razapeti između onoga što nikada nećemo biti, onoga što jesmo i onoga što bismo želeli da budemo.

Pa da krenemo sa bolnim i otrežnjujućim istinama. Politika nije sfera želja, nego sfera moći. Naše emocije su izraz naših želja, i ne moraju – a često i nisu – jednake našim mogućnostima. Zato je mešanje emocija u politiku opasno, jer često zamagljuje vidik o izvodljivosti neke željene radnje. Dakle, u politici se gleda prvenstveno šta se može učiniti, a ne šta bi trebalo, šta bi se htelo, šta je pravedno, moralno, ispravno… Sve su to sekundarne kategorije politike, prva i jedina je interes i iz nje izviruća moć (mogućnost) da se taj interes ostvari.Kako se to oslikava na naše uslove i na našu poziciju i situaciju danas? Rat je odavno gotov. Sad je period kakvog-takvog mira. U ratu smo bili i žrtve i heroji. Više heroji svakako. Sad je red da budemo heroji u miru. Herojstvo u miru je neuporedivo teže nego herojstvo u ratu, jer nije odmah vidljivo i odmah sprovodljivo u delo kao ono ratno, već zahteva dugoročnost i promišljenost. Osim toga, mirnodopski period zahteva veća odricanja i „kompromitovanja“ od ratnog. Jer u prvom je jednostavno – neprijatelj je tu, mi smo tu. U miru je mnogo teže proceniti realne kapacitete, što svoje što protivnikove. A sesti za pregovarački sto sa dojučerašnjim neprijateljem i pregovarati s njim – nezamislivo.

Da Vas podsetimo:  Đoković: Da ne dolazim iz Srbije, odavno bi me dizali u nebesa

Ali to je politika: nejasna, nezamisliva, nemoralna. Nismo ni prvi ni poslednji koji trpe posledice izgubljenog rata (Kumanovski sporazum) i moraju u miru da se sabiraju i organizuju, te stvore diplomatski front prema neprijatelju i tako spremno odgovore na njegove „udare“ i uzvrate još silovitije.

To što se nama ne sviđa činjenica da je Ramuš Haradinaj novi premijer Kosova, to ne menja činjenicu da je Ramuš Haradinaj novi premijer Kosova. Činjenica je i da su Haradinaj i Tači teroristi. A, ako su oni teroristi, nisu li Srbi na KiM onda njihovi „taoci“? Jesu. A, kad je talačka kriza, onda ili se pregovara sa otimačima i teroristima, ili se uleće silom i obračunava s njima, pritom brinući da niko od talaca ne strada.

ŠTA JE BORBA ZA KIM, A ŠTA NIJE

Imamo li kapaciteta za antiterorističku akciju? Nemamo. Jer njih čuvajju NATO i više desetina hiljada stranih okupacionih vojnika. A naša vojska je u fazi gotovo permanentne disolucije (koja je, mora se priznati, u poslednje vreme makar usporena ako ne već zaustavljena i okrenuta u kontrapravcu).

Dakle, ako ne možemo ništa vojnim putem, moramo pregovorima. Jer, ako ne budemo pregovarali niti intervenisali vojno, otmičari će gubiti strpljenje zbog traćenja vremena i krenuti sa ubijanjem talaca. Usput će naši taoci umirati od gladi, žeđi, izolovani i napušteni po enklavama… Ako to dozvolimo, šta smo dobili, kako smo naudili otmičarima a kako sačuvali taoce?

Ništa ne bi trebalo u politici gledati kroz emocije. Jer emocije hoće apsolutne dobitke, a njih, osim u retkim i ekstremnim situacijama, nema.

Politika je racionalna kalkulacija, i u njoj pobeđuje onaj dovede racio do maksimuma. Ali pna je i kompromis: da bi dobio, moraš i da daš, čak i ako si nuklearna sila. Ne odnosi pobedu onaj ko je u pravu, nego onaj ko je jači. Snaga leži u prepoznavanju budućih tendencija i prilagođavanju promenama. Snaga je u znanju, a ne samo u oružju.

Da Vas podsetimo:  Kako SANU-okruženje uništava dokazane srpske naučnike

Odrednica zrelih osoba – a, zašto ne, i naroda – jeste da kontrolišu emocije i hladne glave rešavaju probleme. Jedna od glavnih crta politički zrelih naroda je što se u politici rukovode isključivo interesom, uzevši u obzir svoje kapacitete i domete, koristeći emotivni odnos samo kao potvrdu ispravnosti nekog delovanja i „pogonsku energiju“ za to. Možemo li mi isto to da uradimo?

Ne može biti u redu da Srbi iz Beograda, Novog Sada, Subotice, Kragujevca, Niša viču Srbima na KiM da „ne sarađuju“, da ne „izdaju“ (iako su se oni više nego „dokazali“ svojim ostankom i opstankom). Oni su najbolji garant opstanka Srbije na KiM. Što više Srba na KiM u što boljem socio-ekonomskom položaju, to više i Srbije. Makar cena toga bila i „njihova integracija u ‘kosovske institucije’“. Do neke nove istorijske prilike, poput 1912. godine. Ovako, naša „briga“ za njih često je nabacivanje novog bremena na njihova leđa, pri čemu svrha toga nije u službi otadžbinske borbe, već borbe za vlast u Beogradu. To ne može biti borba za Srbiju.

patriot.rs

1 KOMENTAR

  1. Следечи пут када неко са истакнутим про-фашистичким ставом буде добио простор на вашем сајту, а да при том тај неко говори о Косову и Метохији, пристојно би било (у најмању руку пристојно) да питате некога са КиМ шта мисли о таквом ставу? не знам да ли сте уопште читали цео текст, да ли сте уопште прочитали, јер он говори о томе како је боље да жртва просто избаере да више не буде жртва и да, иако још увек у статусу жртве, одабере да сарађује са својим џелатом како би му помогла да оствари циљеве зарад којих је та иста жртва и страдала јер је пребивајући у истини била природна сметња истварењу злочиначких намера шиптарских кољалча. И ви такав став подржите. и још то назовете бригом за Србе на Косову и Метохији? Бедно, јадно, одвратно, нељудски. У име Срба са КиМ, као један од њих, могу само да кажем – молим вас не браните нас више, престаните ако Бога знате! са свима можемо на крај али са вама, таквим браниоцима, нећемо моћи дуго.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime