Nosi li Tramp danajske darove za Srbiju?

1
71

U vreme Džoa Bajdena, koji nas je javno čašćavao najgorim epitetima i žalio što nije poslata kopnena vojska da okupira Beograd, stvari su bile jasne. Sa Trampom bismo mogli, uz tapšanje po ramenu i komplimente, biti prijateljski zamoljeni da prihvatimo konačnu okupaciju
Koliko god da zvuči nelogično – obzirom da su u Srbiji u velikom procentu stanovništva priželjkivala pobeda Donalda Trampa na predsedničkim izborima u SAD – postavlja se opravdano pitanje: da li se ovim događajem ubrzava i radikalizuje gubitak suvereniteta Republike Srbije?! Odnosno, da li smo po ko zna koji put u istoriji, opet naivno slavili naše buduće poraze?!

Sa prethodnom administracijom SAD bilo je nekako lakše, jer je sve bilo jasno od samog početka njihove vladavine. Zato, niko nije imao dileme da se radi o otvorenim neprijateljima srpskih interesa i svako je znao kakvu će politiku voditi prema nama.

U Belu kuću se uselio Džozef Bajden, osvedočeni zlikovac prema srpskom narodu (što nije krio u njegovim vatrenim obraćanjima u javnosti tokom političke karijere, kada je zahtevao mnogo radikalnije bombardovanje srpskih gradova), čija administracija se sastojala od mnogih srbofoba, a na čiju politiku je veliki uticaj imao bračni par koji nam je u skorijoj istoriji naneo mnogo zla – Klintonovi.

U rezidenciju ambasadora SAD u Beogradu, u Užičkoj ulici na Dedinju – koje je za naše društvene i državne prilike tradicionalna lokacija od ogromnog uticaja – uselio se drugi srpski neprijatelj Kristofer Hil, koji je javno podržavao „OVK“ (na albanskom „UČK“), pred kamerama sa njihovim komandantom Hašimom Tačijem.

Otvorena srbofobija

Dve decenije kasnije, šareni ćilimčić na kome je izuvenih cipela sedeo sa zlikovcima koji su otimali Srbe da bi im vadili organe, zamenio je dugačkim crvenim tepihom na kome je sa leptir-mašnom i u svečanom odelu na Dan nezavisnosti, čekao da pozdravi pojedinačno svakoga iz dugačkog, nepreglednog reda u kome su strpljivo čekali uglavnom Srbi, i od kojih su neki bili dalji rođaci baš tih iskasapljenih srpskih žrtava.

Ambasador Hil nikada nije imao gospodske manire za vreme boravka u Beogradu, on nije koristio diplomatski jezik i diplomatsku praksu. Ponašao se nadmeno i agresivno, ponekad neoubičajeno primitivno, poput gubernatora u nekoj okupiranoj provinciji. Zato je bilo lakše odupreti se ovakvoj politici bez obzira na njen radikalizam, jer su njena direktna i neuvijena srbofobija jačali u srpskom narodu ponos, inat i nagon samoodbrane.

U takvom stanju povišenog nacionalnog adrenalina, i vlastima je bilo teže da se saglašavaju sa voljom američkih imperatora. Stekao se utisak da je stvorena takva atmosfera u Srbiji, u kojoj postoji uverenje da čak i vlast sastavljena od „Zeleno-levog fronta“ i „Pokreta slobodnih građana“ koji bi ispunjavali svaku volju Kolektivnog zapada i još plus samovoljno otišli korak dalje u izdaji srpskih ineresa, ne bi zadovoljili krajnje namere vrha američke imperije. Životinja, čovek, krda, zajednice ili narodi – najlakše se brane kada su saterani u ćošak i kada više nemaju šta da izgube.

Otvorena srbofobija Bajdenove administracije nije bila jedini razlog za aktiviranje nacionalnog alarma. U paketu sa ovom agresivnom i otvorenom mržnjom stigle su i vrednosti „vrlog novog sveta“: idolatrija homoseksualizma, učenje trans-dženderizma, ideologija voukizma, estetika hermafrodizma i odmazda „kulture kenselovanja“.

Ambasador SAD U Srbiji u tehničkom mandatu, Kristofer Hil (Foto: Tanjug/Vladimir Šporčić)

Ovaj novokomponovani narativ, ukopan u zapadni medijski prostor poput haubica i vizuelizovan u studijima Holivuda, svakodnevno je granatirao tradicionalne hrišćanske, humanističke i porodične vrednosti srpskog sveta. U prvoj polovini mandata Džozefa Bajdena buknula je svetsko-istorijska epidemija kovida, gde je ubrzo postalo jasno da se ne radi o spontanom prirodnom ciklusu, već o laboratorijskoj indukciji.

Rat u Ukrajini je iz mračnih i zlokobnih naučnih podruma izneo na površinu, iz usta Viktorije Nuland, nekadašnjeg zamenika državnog sekretara SAD, mračnu istinu o postojanju niza tajnih laboratorija u kojima je par desetina hiljada lekara-ubica (termin Roberta F. Kenedija!) kreiralo viruse za masovne smrti ljudi.

Da Vas podsetimo:  Pet koraka „našeg“ Ace

Nedugo zatim, nije se mogla sakriti činjenica o umešanosti predsednikovog sina Hantera Bajdena u ovim nedelima. Drugu polovinu mandata Džozefa Bajdena obeležila je patološka mržnja prema Rusiji na ukrajinskom ratištu, koju je velika većina Srba razumela kao maticu srbofobije.

Svi crveni alarmi su odavno upaljeni u srpskom svetu, na svim crvenim granicama su formirane identitetske barikade, sve crvene linije su nacrtane iznad samog ambisa državnog i nacionalnog opstanka. Zato je psihološki bilo lakše boriti se protiv Bajdenove administracije, jer više niste imali nikakvih zabluda ili kočnica: njihova ogoljena i agresivna politika po nečemu je stilski podsećala na nekadašnju nacističku praksu.

Dolazak Trampa

Useljenjem Donalda Trampa u Belu kuću i njegovim otvorenim napadima na vrednosti „vrlog novog sveta“ koje je komesarski promovisala Bajdenova administracija, kao i najavama da će se u javnost izneti mnoge mračne tajne (ubistvo Džona Kenedija, ostvro požude Džefrija Epstina i drugo), kao i otvoriti mnogi sudski procesi (Fauči i vakcinacija), čovečanstvu će sasvim sigurno biti lakše bar kada je reč o zaštiti tradicionalnih porodičnih i hrišćanskih vrednosti.

Ima osnova da verujemo kako će se usporiti, a možda i prikočiti, ova novokomponovana dekadencija čoveka kao bića. Ali kada se radi o geopolitičkim procesima poput rata u Ukrajini, jasno je da je „olako obećana brzina“ bila samo deo Trampovih predizbornih obećanja.

Srbija ima razloga da, pored svih svetsko-istorijskih briga, brine još bar jednu više od drugih

Više nije na proveri samo Trampova volja da zaustavi ukrijinski rat, niti odluka vazalnih političara iz EU, već i mnogi drugi, znatno složeniji faktori. Svaki rat – sam po sebi – ima svoje unutrašnje zakone i svoju skrivenu logiku, proizašle iz prirode čoveka, iz istorije zajednica i iz kulture sukobljenih identiteta.

Zato, bez obzira na jaku potencijalnu volju da se rat okonča, još dugo će nad čovečanstvom lebdeti mračna senka sudnjeg dana. Srbija ima razloga da, pored svih svetsko-istorijskih briga, brine još bar jednu više od drugih: kako da zadrži postojeće (nedovoljne!) atribute suverenizma u Trampovoj eri koja dolazi?

Možda nam kao idealtipski primer može poslužiti „Vašingtonski sporazum“, potpisan pred kraj mandata – tada izolovanog i obezvlašćenog predsednika Trampa – koji pokazuje u kavim tonovima bi se mogao oslikati pejzaž buduće američko-srpske idile.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić tokom potpisivanja Sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine u Beloj kući, Vašington, 04. septembar 2020. (Foto: Anna Moneymaker/Pool)

Ako se prisetimo, ovim sporazumom se Srbija obavezala na, blago rečeno, neobične stvari. Prvo, ovaj sporazum je otvorio vrata veoma bitnoj državi u međunarodnom svetu – Izraelu, da prizna nezavisnost Kosmeta! Sa druge strane, Srbija se obavezala da premesti svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim, čime je direktno zabila prst u oko mnogim islamskim državama, koje nisu priznale nezavisnost Kosmeta!

Na stranu što je ovim članom sporazuma poništeno nekoliko Rezolucija Saveta bezbednosti UN koje govore o statusu Jerusalima, a posebno je poništena Rezolucija 478 kojom se nalaže svim državama da iz Jerusalima povuku svoje diplomatske misije.

Vašingtonskim sporazumom je zbog američkog posredovanja Srbija prihvatila da radi u korist „treće strane“ (američke, naravno), zabranjujući upotrebu „5G“ opreme ”nepouzdanih proizvođača (drugim rečima kineskog „Huaveja“) i obavezujući se protiv ruskih interesa u kontekstu „diverzifikacije uvoza energenata“.

Ovo su samo neki od plodova Vašingtonskog sporazuma potpisanog u Beloj kući u prisustvu Donalda Trampa za vreme njegovog prvog mandata, a kojim se po opštoj oceni Srbija odrekla u jednom delu prava na vođenje nezavisne politike (dr Zoran Čvorović), i kojim je pojačan impuls legitimitetu Kosova u međunarodnim odnosima (dr Goran Đorđević).

I sve ovo pred odlazećim, slabim i izolovanim Trampom, ali uz pomoć njegovog šarma i magnetizma Bele kuće! Šta možemo očekivati danas, kada je predsednik Tramp na početku mandata, kada ima snažnu podršku Republikanske stranke i bar polovine establišmenta, kada je pun samopouzdanja?! A njegov lični šarm i moćni magnetizam Bele kuće nisu opali na za jedan pedalj.

Da Vas podsetimo:  Svetski građanski rat i Srbija

Kolonijalna uprava

U Srbiji, kod svih vladajućih elita, u kontinuitetu postoji religija evro-atlantskih integracija. Trenutna vlast, dok izjavljuju da je „evropski put naš prioritet“, u isto vreme deklarativno zagovara i nezavisnu spoljnu politiku, što je donekle šizofren oblik političke prakse.

Nemoguće je biti nezavisan i suveren unutar EU poretka, jer je jedan od mnogo uslova za prijem u ovu zajednicu i „usaglašena spoljna politika“, odnosno spoljna politika koja se vodi iz Brisela i gde se članice ugovorno odriču ovog dela sopstvenog suvereniteta.

Dakle, da smo kojim slučajem ravnopravni član ove „velike evropske porodice uređenih država“, mi bismo danas morali da uvedemo sankcije Ruskoj Federaciji, da obustavimo kineske investicije ili projekat „Pojas i put“ u Srbiji; da prestanemo da negiramo genocid u Srebrenici; da uvedemo oštru cenzuru u svim medijima u državi vezano za dešavanja u međunarodnoj politici (uključujući ukrajinsko ratište); da zabranimo rad svim medijima u ruskom državnom vlasništvu (ali ne i zapadnim državnim medijima); da prihvatimo patološku mržnju prema ruskom narodu i kulturi koja je zvanični narativ unutar EU; da se saglasimo sa neonacističkom agendom koje dolazi iz Baltičkih država i iz Zapadne Ukrajine i slično.

I ako bi tada na izborima samo nagovestio pobedu neki kandidat koji nije po volji briselskom tronu, kao u slučaju pobede Kalina Đorđeskua u prvom krugu predsedničkih izbora u Rumuniji, odmah bi na sraman način bila suspendovana „demokratska volja naroda“.

Sve je više primera unutar EU da se falsifikovanjem izborne volje preko sudova ili izbornih komisija poništava ideja izbora (slučaj Maje Sandu na izborima u Moldaviji gde je ona gubila na izborima za predsednika republike, sve dok preko noći nisu stigli glasovi „poštenih Albanaca“, kako se govorilo u eri Slobodana Miloševića.

Predsednica Moldavije Maja Sandu na pres konferenciji sa nemačkim kancelarom Olafom Šolcom, u Berlinu, 17. maj 2024. (Foto: Reuters/Liesa Johannssen/File Photo)

U slučaju Francuske vidimo da mediji Marin le Pen svaki put kada ima većinu u prvom krugu izbora provlače kroz „toplog zeca“ i satanizuju, kao i predsednika Makrona koji ne dodeljuje mandat kandidatima većinskih stranaka za premijera, iako ima ustavnu obavezu da to čini.

U Nemačkoj pokušavaju da zabrane rad suverenističkim strankama i pored toga što uživaju podršku bar trećine glasača; na prethodnim izborima u SAD između Trampa i Bajdena, tadašnjem predsedniku Trampu je bilo zabranjeno da se obrati u medijima i na društvenim mrežama, dok je Bajden preko noći volšebno dobio putem pošte nekoliko desetina miliona glasova „pristiglih iz Rožaja“, kako se govorilo u eri Mila Đukanovića.

U Crnoj Gori su zapadni ambasadori zabranili srpskim strankama da participiraju u budućoj vladi, iako su bile deo pobedničke koalicije; u Slovačkoj su pokušali da ubiju premijera Fica zbog njegovog protivljenja ratnoj politici NATO alijanse, itd.

Nema potrebe da dalje nabrajamo izborne procese, medijsku sliku i sudske zabrane po ostalim državama Kolektivnog zapada da bismo razumeli kako tamo nema više slobodne volje glasača, već postoje samo države potčinjene diktaturi NATO alijanse.

Besmisleno je dalje nesadržajno i impotentno ponavljanje matrice o „evropskom putu“

Da li možemo da zamislimo šta bi se dogodilo maloljudnoj i posebno prismotrenoj Srbiji u slučaju da je članica EU i da su na izborima pobedile proruske snage?! Setimo se kako je Kolektivni zapad proglasio pobednikom izbora u Belorusiji prozapadnu kandidatkinju koje je osvojila osam odsto glasova, ili kako je priznao za premijera u Venecueli Huana Gvaida, koji je izabran na poljani od strane opozicione skupštine.

Već sagledavamo konture budućeg premijera u Srbiji po volji Kolektivnog zapada: Pavle Grbović sa brojem glasova znatno ispod cenzusa, ili slično Dritanu Abazoviću koji je vladao Crnom Gorom sa premijerske funkcije u trenutku kad mu je stranka bila jedva iznad cenzusa, ili slično Gordani Čomić koja je postala ministar u naprednjačkoj vladi sa podrškom na izborima ispod jedan odsto

Da Vas podsetimo:  Kako je vlast napravila farsu od izbora

Besmisleno je dalje nesadržajno i impotentno ponavljanje matrice o „evropskom putu“, posebno ako se ima u vidu činjenica da je Srbija dobrodošla u „Briks“, kod svih zemalja „Globalnog juga“, odnosno u „Trećem svetu“: dakle, na strani svetske većine.

Dijagnoza Srbije koja posvećuje nekulturno veliku pažnju uspostavljanju tesnih odnosa sa Kolektivnim zapadom – koji je u isto vreme permanentno ucenjuje i pritiska da se odriče svojih državnih i nacionalnih interesa – u medicinskom rečniku bi se krstio kao bolest mazohizma, čak verovatno i kao šizofrenija.

Opasnost za Srbiju

U poučnom i inspirativnom tekstu Kako će Tramp Srbima srediti da uđu u NATO, Slobodan Reljić razmatra opasnost realizacije ovakvog scenarija, u kome nas više neće divljački vređati poput Džozefa Bajdena koji nas je krstio najgorim epitetima i žalio što nije poslata vojska da okupira Beograd, već će nas uz tapšanje po ramenu i uz gomilu komplimenata, prijateljski zamoliti da se odrenkemo sopstvenog suvereniteta i prihvatimo konačnu okupaciju.

A onda ćemo uživati u plodovima takve okupacije od strane „prijatelja“, samo ovoga puta sa iluzijom samopoštovanja i sa prividom dostojanstva, pohitaćemo da normalizujemo odnose Republike Srbije i Republike Kosovo, da tako ne kočimo stabilnost regiona na njegovom „istorijskom putu prema evropskoj porodici“.

Slobodan Reljić ima opravdane strahove da bi šarm predsednika Trampa oprao i poslednji trag crvenih linija u našoj politici suverenizma, a da bi onda magnetizam Bele kuće usisao Srbiju unutar „projekta Ukrajina“, u kome se na našim prostorima instaliraju na vlast političari poput Zelenskog koji imaju zadatak da spremaju svoje države za rat protiv Rusije, dok bi zapadni narodi ostali izvan zone sukoba.

Reljić eksplicitno piše: „Četvrti Rajh ponavlja lekcije Trećeg Rajha. Godine 1941, pa posle 1943, Milan Nedić je odbio firera, sad se očekuje da Srbi isprave tu grešku“. Pošto je upravo saopšteno da će budući ambasador Srbije u SAD biti Dragan Šutanovac, onda se potvrđuje proročki naboj Reljićevog teksta.

Dragan Šutanovac sa tadašnjim ambasadorom SAD u Srbiji, Kajlom Skotom, ispred američke ambasade u Beogradu, 2017. (Foto: M. M./ATAImages)

Sada će srpski ambasador u ime Srbije zastupati NATO interese u Vašingtonu, jer je on u mnogo navrata ponosno isticao da je završio „prestižni NATO kurs“. A savremeni interesi NATO alijanse su identični nekadašnjim interesima Trećeg Rajha na istočnom frontu: neka ginu slovenski narodi u međusobnom sukobu (po mogućstvu i Germani), za račun anglo-atlanskih interesa.

U Srbiji ništa novo već decenijama, opet nas predvode „žuti“ kursisti. A u Gruziji – piše Reljić – Kolektivni zapad nije bio zadovoljan pobednikom izbora – strankom „Gruzijski san“, koja je dobila podršku 54% odsto glasača. Zbog toga je pokušao da proglasi pobednikom izbora grupaciju koja je osvojila 34 odsto glasova, jer Kolektivni zapad „priznaje samo izbore u kojima pobeđuju njihovi sateliti“.

Reljić kao poseban oblik nacionalnog dostojanstva i demonstracije politike suvereniteta ističe odluku gruzijskih vlasti o suspenziji evropskog puta: „Zato valja zapamtiti ime Irakli Kobahidze – predsednik gruzijske vlade koji je na zapadne ucene odgovorio jednostavno i odlučno: pošto nas ne priznajete, mi silazimo sa evropskog puta do 2028! Ćao! Ako tada pobede neki `Evropljani` dogovarajte se sa njima“.

Očigledno je da su Gruziji glasačima stvari jasne, kada nekome poklone poverenje onda znaju o kojoj opciji je reč. U Srbiji je vešto indukovana konfuzija, glasači misle da glasaju za suverenističku politiku koja samo mimikrijom priziva „evropski put“, a onda dobiju „Rio Tinto“ za kolonizatora i NATO-kursistu za ambasadora!

Ostaje nam samo da gledamo prema Istoku, u nadi da će tako izaći neko naše „Sunce pobede“. A do tada, u pomrčini pre svitanja, da učtivo odbijamo „danajske darove“ koje nam nudi Kolektivni zapad.

 

autor:Igor Ivanović je publicista iz Beograda, dugogodišnji član Udruženja književnika Srbije i autor knjige „Zapad i okupacija”. Ekskluzivno za Novi Standard.

Naslovna fotografija: Anna Moneymaker/Pool/Getty Images

1 KOMENTAR

  1. Zaključak : Sve zavisi o nama samima, a ne o Bajdenu niti o Trampu. Ukoliko je SRBIMA dobar Vučić
    takav kakav je, onda zasluzujemo Vučića i sve ono što sa Vučićem ide u paketu…..
    Kriminal, bezakonje , gubitak KiM kao početak rasparčavanja drzave, siromaštvo, jad,
    bijedu , konstantna ponizavanja, ropstvo kao vrlinu i krunu VELEIZDAJE !!!
    Oprez: Moramo biti krajnje oprezni, da Vučićevi mentori opet ne zamjene jednog VELEIZDAJNIKA
    za drugog , većeg i goreg, već vidjeno ( Tadić – Vučić ) .

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime