Nova prištinska zamka za Srbiju

3
2557
Foto: vidovdan.org

Ubistvo srpskog političara Olivera Ivanovića otvorilo je ovih dana mnoga važna pitanja. Ono najvažnije među njima je svakako usmereno u pronalaženje odgovora ko su nalogodavci ovog terorističkog akta, uperenog protiv bezbednosti Srba na severu KiM i kome je u interesu nova destabilizacija prilika u regionu. Međutim, tema koja je ovim ubistvom takođe isplivala na površinu je i pitanje ko je nadležan za rasvetljavanje okolnosti ovog zločina i da li državni organi Srbije (i na koji način) imaju pravo da učestvuju u njegovoj istrazi.

Suštinski gledano, od odgovora na pomenuto pitanje zavisi i epilog čitavog događaja – od toga ko će biti subjekti istrage zavisi i njena efikasnost kao i njen konačni rezultat – privođenje pred lice pravde svih odgovornih.

Dok UNMIK i dalje ćuti o zahtevu Beograda, EULEKS je već izjavio da će odluku o učešću srpskih istražnih organa doneti Priština i time pokazao koliko je njegova statusna neutralnost samo mrtvo slovo na papiru i u praksi zapravo jedna obična briselsko-vašingtonska laž. Ohrabrene ovakvim stavom misije EU samoproglašene institucije u Prištini svetlosnom brzinom uputile su svoj odgovor na zahtev Srbije.

Zločinačko-terorističke strukture na čelu sa Veseljiem i Haradinajem kroz zube su poručile Beogradu da je „svaka saradnja između srpskih i kosovskih državnih organa u istrazi moguća isključivo na osnovu kosovskih zakona„. „Svako drugačije uključivanje Beograda značilo bi mešanje u unutrašnje poslove kosovske države i predstavljalo povredu teritorijalnog integriteta Republike Kosovo.“, stoji u izjavama ovog separatističkog dvojca. Njima je u pomoć pritekla i Misija SAD na KiM, eksplicitno tražeći da istragu o zločinu izvrše isključivo „institucije države Kosovo„.

Beograd ili Priština – ko je u pravu?

Pravilo je da krivičnu jurisdikciju (gde spada i istražni postupak) na teritoriji pojedine države vrše isključivo njeni organi. To je suvereno pravo njenih vlasti, a učešće represivnih organa druge zemlje i njihovo vršljanje po njenoj teritoriji je nedopustivo bez saglasnosti nadležnih institucija matične države i pod uslovima propisanim međunarodnim i unutrašnjim pravom. U tom kontekstu postavlja se pitanje: „ko je suveren na području KiM?“

Odgovor je jasan. U slučaju KiM tapiju na suverenu vlast ima samo i isključivo Srbija. Ta tapija se zasniva na istorijskom i duhovnom značenju Kosova za srpski narod i državu i na neoborivim i neosporivim međunarodnim priznanjima da je ono integralni i neodvojivi deo Srbije (Londonski ugovor iz 1913, Versajski ugovor o miru iz 1920, Pariski ugovor o miru iz 1947, Finalni akt iz Helsinkija iz 1975, stavovi Badinterove arbitražne komisije i odluke EU iz 1991. i 1992. godine, Rezolucija SB 1244).

Tzv. Kosovo uprkos svim dosadašnjim pokušajima još uvek nije uspelo da zaokruži svoju nezavisnost i stekne njenu punu međunarodnu afirmaciju. Ono ne poseduje sve potrebne atribute državnosti, nema efektivnu vlast na čitavoj teritoriji KiM, njegov državni legalitet i legitimitet su nepostojeći sa stanovišta unutrašnjeg (srpskog) i međunarodnog prava, ono zapravo nije (i ne može biti) država u punom smislu te reči. Shodno tome jedini nosilac suvereniteta na Kosovu i Metohije jeste i ostaje Republika Srbija, iz čega proizilazi da su i njeni organi jedini nadležni za sprovođenje istražnih postupaka na toj teritoriji.

Da Vas podsetimo:  Kako je Krajina puštena fazno niz vodu

Međutim, kako Beograd trenutno (i privremeno) nema efektivnu vlast u južnoj pokrajini dužnost njenog očuvanja preneta je Rezolucijom 1244 na organe međunarodnih snaga, UNMIK i KFOR. Oni su pozvani i obavezani da u ime Srbije vrše efektivnu vlast na teritoriji južne pokrajine odnosno da spreče svaki pokušaj Prištine da naruši srpsku teritorijalnu celovitost.

U tom kontekstu Srbija kao država ne može da se povinuje zahtevu Prištine da se istraga sprovodi prema „zakonodavstvu Kosova„. Kako objektivno gledano nije suverena država tzv. Kosovo nije ni u poziciji da Srbiji određuje uslove pod kojima će ona učestvovati u istrazi, niti Beograd mora da traži saglasnost Prištine za uključivanje u samu istragu.

Na delu je nesumnjivo još jedan perfidan pokušaj separatističkih vlasti da Srbiju uvuku u klopku posrednog, tihog priznanja kosovske nezavisnosti. Uslovljavanjem srpskog učešća u istrazi primenom prema Ustavu Srbije neprihvatljivih tzv. kosovskih zakona Albanci pokušavaju da afirmišu svoj pravosudni suverenitet i nametnu sebe kao „dominus litis“ istražnog postupka. Ukoliko bi Srbija prihvatila ovaj ultimatum Prištine to bi značilo da je u odnosu prema tzv. Kosovu i zvanično nastupila kao prema suverenoj i nezavisnoj državi, koja ima punu krivičnu jurisdikciju i na severu Kosova i Metohije. Time se pod znak pitanja postavlja ne samo stav Beograda o nepriznavanju secesije već i svrsishodnost daljeg angažmana misije UN u južnoj pokrajini.

Cilj Prištine i njenih zapadnih pokrovitelja je očigledan; da se angažovanjem isključivo kosovskog represivno-pravosudnog aparata demonstrira operativnost secesionističkih institucija, iskoristi situacija za upad specijalnih jedinica kosovske policije na sever KiM, a u svet pošalje slika o tzv. Kosovu kao samostalnoj državi, koja je u stanju da efektivno kontroliše čitavu svoju teritoriju. Time padaju u vodu argumenti o Kosovu kao nedovršenoj državi, a Srbiji se onemogućava svaki dalji pokušaj kontrole prilika na severu svoje južne pokrajine.

Sada kada su nam stavovi EU i Prištine poznati čeka se odgovor Beograda. A on (kad bude i ako bude do njega došlo) mora da bude jasan i nedvosmislen, zasnovan jedino i samo na državotvornoj politici prema KiM i na čvrstim argumentima odbrane ustavnog poretka i Rezolucije 1244.

Da Vas podsetimo:  Srbiju svake godine napusti 45.000 ljudi, a evo koliko nas to košta

Elementarna uloga međunarodne misije UN je očuvanje mira i pružanje bezbednosti svim stanovnicima KiM. Iz te obaveze proističe i nedvosmislena (pravna) odgovornost njenih organa da adekvatno reaguju na svaki akt kojim se ugrožavaju mir i bezbednost u južnoj pokrajini. Vrhovni autoritet na KiM u domenu pravosuđa i procesuiranja najtežih krivičnih dela je prema Rezoluciji 1244 jedino struktura UNMIK-a i KFOR-a koji snose primarnu odgovornost za sprovođenje zakona na teritoriji južne srpske pokrajine. Kao takvi jedino oni mogu da budu istinski „dominus litis“ istražnog postupka koji će doneti odluku o konkretizaciji i načinu učešća srpskih državnih organa u istrazi.

Pravo učešća Beograda u sprovođenju istrage i obaveza saradnje misije UN sa organima države Srbije predviđena je već samom Rezolucijom 1244 i konkretnije definisana Zajedničkim dokumentom između UNMIK-a i SRJ, usvojenim još 2001. godine. Njime se još jednom potvrđuje privrženost obeju strana poštovanju i primeni Rezolucije 1244 i ističe obaveza održavanja permanentne komunikacije kao i redovnih sastanaka zajedničkih radnih grupa i komiteta u domenu policijske saradnje.

Jedini prihvatljiv sagovornik Beograda je u ovom slučaju samo civilno i bezbednosno prisustvo UN-a na KiM koje je dužno da uvaži legitimne interese srpske države u istrazi, primeni u svojim postupcima sve njene informacije i saznanja o okolnostima ubistva, razmotri njene predloge istražnih radnji i primedbe u postupku i svoj rad na terenu koordiniše sa zahtevima i potrebama srpskog Tužilaštva i MUP-a. Na drugoj strani učešće EULEKS-a i Prištine može da bude samo ograničeno i svedeno na pomoćne radnje i pružanje logističko-tehničke pomoći srpskim i organima UN kao predvodnicima istrage.

Podsetimo da se u Aneksu 2 Rezolucije 1244 čak jasno navodi da Srbija ima pravo na povratak dogovorenog dela svojih policijskih i bezbednosnih snaga na KiM da bi, između ostalog, održavali vezu sa međunarodnom civilnom misijom i međunarodnim snagama bezbednosti. Pojam „održavanje veze“ mora da se tumači na način da bez sumnje obuhvata i saradnju na polju procesuiranja zločina. Time se srpskim organima pruža mogućnost direktnog i aktivnog prisustva na KiM, a kroz tu mogućnost manifestuje se i srpsko državno (suvereno) pravo na tu teritoriju.

Naša država mora bez daljeg odlaganja i decidirano da odbaci navode EULEKS-a i kvazidržavnih institucija u Prištini, smatrajući ih neosnovanim i bez utemeljenja u važećim aktima domaćeg i međunarodnog prava. Zaštitu teritorijalne celovitosti uživa jedino Republika Srbija kao međunarodno priznata država, pa je stoga svako pominjanje „zakona i teritorijalnog integriteta Kosova“ nepostojeće i neodrživo i usmereno ka ometanju sprovođenja efikasne istrage.

Srbiji se ne može uskratiti pravo (i dužnost) da štiti interese svojih građana i participira u procesuiranju zločina nad svojim narodom na području koje je neodvojivi deo njene teritorije. Zbog toga je neophodno da Beograd nastavi da insistira na istrazi pod okriljem misije Ujedinjenih nacija i da potencira one odredbe Rezolucije 1244 koje srpskim državnim organima pružaju mogućnost prisustva i uticaja na prilike u južnoj pokrajini. Međutim, postizanje tog cilja iziskuje jedan širi spektar bezbednosnih i diplomatskih poteza; Srbija mora da aktivira kompletan obaveštajno-bezbednosni aparat kako bi se zaštitili interesi države i blagovremeno osujetili svi budući potencijalni teroristički napadi na severu KiM i u pojasu Kopnene zone bezbednosti. Time bi se sprečilo prelivanje krize u rizične predele južne i centralne Srbije. U tom pogledu od strateške je važnosti da se UNMIK i KFOR što pre odazovu na srpske zahteve i preduzmu sve potrebno za osiguranje bezbednosti Srba u južnoj pokrajini. Da bi ubrzao taj proces Beograd mora da urgira kod svojih strateških saveznika, pre svega Rusije, Kine i Indije kao i u okviru tela UN kako bi se izvršio legitiman međunarodni pritisak na misiju UN da sve svoje resurse stavi u funkciju rasvetljavanja ne samo konkretnog ubistva već i razobličavanja čitavog terorističkog delovanja kosovskih Albanaca, koje je smaknućem Olivera Ivanovića očigledno ponovo aktivirano.

Da Vas podsetimo:  Početak srpskog sloma, od Broza do Vučića i Porfirija

Insistiranjem na ključnoj ulozi UNMIK-a i KFOR-a u istrazi Beograd istovremeno vodi bitku za KiM na više frontova. On time u određenom pogledu poziva na reafirmaciju Rezolucije 1244 i otvara pitanje revitalizacije uloge UN-a na Kosovu i Metohiji, a time i jačanja njene personalne, logističke i operativne strukture. A kako bi se osigurali objektivnost i efikasnost same istrage neophodno je i angažovanje Saveta bezbednosti koji će nadgledati sam tok istražnog postupka i vršiti kontrolu nad radom misije UN na KiM.

Odlučnošću da istraje u tom svom stavu Srbija demonstrira svoju privrženost očuvanju teritorijalne celovitosti i pokazuje međunarodnoj zajednici da nije odustala od Kosova i Metohije. Ona time šalje i poruku ohrabrenja srpskom narodu čiji dalji opstanak i bezbednost u južnoj pokrajini su nemogući bez njenih napora i zalaganja . Poučeni dosadašnjim iskustvom lako možemo zaključiti da bi prepuštanje istrage separatističkim vlastima u Prištini samo dovelo do novog zataškivanja zločina i u potpunosti obesmislilo pravdu.

Albanske strukture nikada do sada nisu imale ni volje ni spremnosti da rasvetle zlodela nad srpskim narodom pa je zato naivno očekivati da će one to sada učiniti. Srbija ne sme da dozvoli da se Oliver Ivanović svrsta na dugačak spisak onih Srba sa KiM čije ubistvo nikada do sada nije razjašnjeno.

Mr Danijel Igrec

vidovdan.org

3 KOMENTARA

  1. Zoran53
    Nisu Amerikanci i Europejci ustolicili Djindjica pa Tadica pa Potom Vucica da se bore za SRBIJU i SRPSKI NAROD, vec upravo suprotno. Kako prolaze oni koji naknadno pokusaju da prestanu da budu puki poslusnici, vidjeli smo na slucaju Djindjica.
    Jedini nacin da se predodredjeni VELEIZDAJICA preobrati u PARTIOTU jeste da mu se utjera veci STRAH od onoga straha koji su mu usadili prethodni!

  2. Rekla-kazala, pa procitah samo par prvih pasusa kako bih, da ne zaboravim, autoru uputio jedno pitanje: da li je, Autore, Srbija dozvolila Becu da, po ubistvu FF-a, njegovi istrazni organi vrse istragu u Srbiji! Sve ostalo tvoje- preletih!- je o nekim rezolucijama jest mlacenje slame sa primjesama misijaka.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime