Nova značenja državljanstva

1
970

patriotrusijaIli izlazak iz stihije svetskog društva

Koliko najava da za izbeglice u Nemačkoj neće važiti obaveza minimalne cene rada govori o interesu korporacija i ciljanom izazivanju stihije u nemačkom društvu? Koliko govori o osnovnim vrednosnim apsurdima, u koje često upadaju liberalna društva sa novotarijama? Oni se svakodnevno od medija pa do prakse društveno normalizuju iako je reč o opštem rastu apsurda, što izgleda da ljudi sa sve manje otpora to prihvataju iako je reč o svakodnevnoj plimi rasta stihije. O kakvoj se onda sigurnosti (i predvidivosti), pravu i zakonitosti radi, a o kakvoj onda slobodi? Kakva tu ljudska prava mogu preživeti u odnosu na ostale mnogobrojne društvene odnose od međunarodne politike do znanja. Pritom, reč je o uzor državi EU na koju se odnosi sve ono što prosečan Srbin zamišlja kad netačno govori o EU – misleći tad na Nemačku – a u nedostatku razumevanja vlastitog poretka i sposobnosti da se izvuku zaključci na pitanja zašto Srbija isključivo propada. To propadanje ne odnosi se samo na medije, već i na stručnu javnost, ne tako malu sudeći prema broju fakulteta i instituta. Odnosi se i na ukupnu nacionalnu elitu i svu onu većinu koja olako tvrdi da je EU izbor koj smisao gradi na putu integracija i prihvatanju standarda.

Nastalo ideološko mišljenje udaljilo nas je i od iskustvenog mišljenja i sagledavanja praktičnog znanja [1], što je vodilo arbitrarnom [2] prekidu sa svakom tradicijom. Jedna od posledica je da je sa tom promenom postalo moguće misliti informativno (ideološki univerzalno) i time globalizovati svetski sistem [3] u svetsko društvo [4] (izvan prakse i lokalnosti). Da je moguće zamisliti (uobraziti) na svetskoj skali jedno novo globalno transnacionalno mozaično društvo iz industrije masovne kulture [5] i informativnih kodifikacija (normalizacija [6]). Ali, kao još jedan ideološki konstrukt, a ne izraz prirodnog čoveka, liberalizam je pao u apsurde. Razvilo se stihijsko društvo [7]. Narastao je potencijal geopolitičkih napetosti po više vektora, a počeli su i ograničeni (hibridni) geostrateški konflikti. Sumarno, sigurnost je ugrožena na civilizacijskom redu vrednosti, relativizovanjem i uništavanjem civilizovanosti, pa migranti na moru svakodnevno u ne malom broju ginu u prividu nemoći da se im pomogne, dok oni tamo gde stignu gde i ne treba da budu, jer su samo ljudski razlozi u pitanju, sve češće izazivaju nered. Ne bi trebalo imati nikakve dileme da je zadnja zabeležena komanda Fronteksu da ih, ako izbeglice masovno krenu, zaustave svom raspoloživom silom. Ne bi trebalo ni sumnjati da će informacije zapadnih medija to prikazati po potrebi kao provokaciju terorista ili prerušenih turskih vojnika, jer je agenda kojom Zapad rukovodi dovela do izbeglištva sa totalno civilizacijski devastiranih prostora iz agende zapadne oligarhije.

Ukupni kontekst prilika se konačno artikulisao u tri nepomirljive političke raseline na Zapadu u stihijskim društvima. Gde, uz sve otvoreniji sukob aktera, prvi pomaci jesu još uvek tek početna odmeravanja snaga po pitanju:

A)
1. DRŽAVE VS. KORPORACIJE
TTIP još nije prošao u zapadnoevropskim zemljama, međutim, gura se na mala „kanadska vrata“, kao što se u kuluarima moći i njihovim medijima nije odustalo, i pored protivljenja većine (sećam se da je Špigl samo u jednom danu tri puta pisao nov tekst tokom prvih velikih demonstracija – od dobro poznatog, skupilo se malo ljudi – a bilo je milion). Da su korporacije već izjednačene sa državama, vidi se iz primera tužbe švedske energetske kompanije protiv grada Hamburga zbog sprovođenja izbornog obećanja u ekologiji, te je traženo da kompanija bude obeštećena sa 1,4 milijarde evra [8], potvrđujući već ostvarenu korporativnu ekskluzivnost u odnosu na javni interes i državu kao njenog zastupnika. (Moguća su još dva scenarija, znatno bliža stvarnosti, da je kompanija dužna sama da se usaglašava iz svojih izvora, pa i da bude kažnjena što sama ne razvija ona ekološki najmanje štetna rešenja, jer nije aktivna u praznom prostoru, nego u javnom, koji je ustupljen, a ne poklonjen. Svaki privatni interes uvek mora biti saobražen sa najvišim javnim interesom u javnom prostoru).

2. RASPODELA: DRUŠTVO VS. OLIGARHIJA – PROBLEM JAVNOG PROSTORA
Grci su potpuno poraženi, kao i ostale „PIIGS“ zemlje. Trenutno sve zavisi od Francuske. Investitori su već ostvarili supremaciju nad državama, a građanima preti pad u treće kmetstvo otvorenom socijalizacijom – podržavljenjem privatnih bankarskih gubitaka, i to političkim odlukama od 2008 (kod nas se razmišlja o sekundarnom tržištu dugova, dok su banke provodile pozajmice po zelenaškim kamatama zbog navodno visokog rizika, te su sebe već naplatile i verovatno preplatile). Kad je vladao na Zapadu ekonomski efekat lifta, nije bilo usaglašavnja razlike stopa prihoda u društvu, nego je ostao isti odnos, kako je Ulrih Bek konstatovao, da bi sa prelaskom iz riziko-društvo u stihijsko društvo eksponencijalno rastao do danas u korist vrha društvene piramide, uz pratnju globalnog rasta opšte korupcijom i potpune neodgovornosti oligarhije koja poprima oblike anticivilizacijskog karaktera. Najdrastičniji izraz tog stanja su divljačka bombardovanja i uništavanje celih društava kroz revolucionarne smene režima. Umesto unutrašnjeg samorazvoja društava, odnosi su između ličnog interesa (oligarhijskog struktuiranja) i mogućeg društveno stabilnog dogovora sa stranim interesom. Tu ne može biti stabilnosti i unutrašnje ravnoteže sistema, već samo lokalnog stvaranja i -očuvanja oligarhijske strukture svetskog društva. Ta struktura ostaje da vlada kao hibrid koji je izgubio nacionalni uzor slobodu, a ne narod, parlament i institucije države jer su izgubili javni prostor.

Da Vas podsetimo:  Priča o Kosovu i Metohiji i papi kao srpskom savezniku

3. GEOPOLITIČKI: DOMAĆI VS. MIGRANTI
Postaje očigledno da se neće tolerisati masovna stihija u prilivu migranata kao svršeno stanje (otud da će Fronteks zapucati), nego samo koliko bude potrebe za njima, i to u režimu kmetovskog rada – minimalni stan i hrana za većinom prljave poslove koji se ne mogu robotizovati, služenje i ostali ponižavajući rad koji traži sebi svojstven društveni poredak, i zato su potrebni stihijsko društvo i konstantan priliv stranaca.

Predistorija sadašnjeg raspleta počinje fazom novog jačanja ekonomije globalizacije i otvorenog ulaska kompanija u upravljanje državama. O tome već postoje egzaktni prikazi, gde se od situacije da država ima svog čoveka u najvažnijim bankama i kompanijama okreće da kopanije imaju svoje ljude u državnim telima. Za samo desetak godina oni ne samo da utiču na spoljnju politiku nego šire uticaj i na unutrašnju, posebno prema fondovima. Opštepoznat je primer kako je upropašten zdravstveni fond Nemačke preko upliva privatnika. Da ne govorimo o fundamentalno negativnom uticaju javno-privatnog partnerstva na javne, zajedničke društvene prostore, kao što to pokazuje Vilačekova studija [9]). Nije trebalo dugo čekati prirodne posledice ovakovog toka.

B)
1. EKONOMSKA GLOBALIZACIJA (OPŠTE MESTO)
• Ulazak kompanija u državu (metamorfoza državnosti, javno-privatna partnerstva i sl.);

• Ekonomizacija odnosa – neoliberalizam (proces u toku);

• Pravno izjednačavanje država i kompanija; ekonomizacije politike (kampanja, medija);

• Finansijska korporativizacija društava (započet proces);

• Upliv kompanija u svetsku vlast – sa tendencijom korporativne svetske vlade nad onim što se nazivsa svedenost društava na tržište.

Zašto bi onda trebalo da čudi pojava oligarha koji su lično bogati kao cele države? Da u raspodeli njegov interes ne preteže nad interesom celokupnog društva, a da se za to ne može naći ni naučni a još manje politički i zakonski odgovor, ma koliko da proizvodi direktne i prateće smrti, mrcvarenja i štete. To, konačno, razara civilizaciju. Posebno kada je politički sistem problematično programiran i determinisan tzv. minimalnom izbornom demokratijom [10]. Tako je izborno ponašanje glasača političkom kulturom uhodano u okvire jasno definisanih pragova na tri strogo definisane duži, koje nema mogućnost da direktno kontroliše i menja odluke i tokove, pa se inertno u istoj paradigmi zamišlja „direktna demokratija“.

V)
1. Simbolički (svođenje na onaj poredak koji će najbolje rešavati individualizovani odnos između konačne potrošnje i zarade. Znači nije moguće u životu društva drugačije razumevanje lične satisfakcija, a tek ne samoindentifikacija sa političkim sistemom);

2. Psihološki (svođenje na individualizovanu potrošnju, interes);

3. Interesno (lična zarada).

Političkim jezikom rečeno, decenijama su opciono nuđena tek dva poretka u nijansama veće i manje intervencije države, na kraju se sve više približavajući socijaldemokratskom i neoliberalnom, među kojima je ponestajalo razlike, kao i među političarima nosiocima toga. Jer politika se u opštoj ekonomizaciji društava i pojedinca degenerisala u kriminalnu priliku za lično bogađenje [11], zaštićena aurom politički korektnog govora. Pritom, postalo je vrlo teško održati apetite za profitom oligarhije i troškove aparata, dok su ujedno rasli apetiti svih aktera, uvodeći svet iz riziko-društva u fenomen stihijskog društva. Konačno, došlo se do geopolitičkih potresa koji su poprimili anticivilizacijski oblik. To se događa stalnim koketiranjem i tendencijom trajnog uništenja sigurnosti, ako već ne i sumanutim svetskim ratom, jer njihova formula je odavno izgubila osobinu da bi rešenje trebalo da važi za sve, a ne samo za neke (otuda treće zone bede u zapadnim metropolama, o kojima je pisao S. Sasen, pa i bezbrižni planovi osimromašenja opšte populacije čitavih država, poput Grčke). Sve zajedno se, kao reakcija, danas susreće sa „populizmom“ u izbornom ponašanju, jer postojeći politički sistem ne može da odgovori na konačne osnovne izazove sigurnosti. Dok se zapravo sa geopolitičkim slikama užasa i dolaskom migranata i terora odbacuje postojeći suštinski propali poredak, ali i sve više razumevanje i prihvatanje zapadnog kulturnog obrasca liberalizma, koji proizvodi sve više apsurda. Tako puca ekonomski, politički i kulturno jedan po jedan prsten anglosaksonskog svetskog društva i „engleskog dana“. A populizam je samo izraz praznog mesta obmana predhodnog sistema. Naprosto, više ni u zapadnoj političkoj mitologiji nije reč o društvima jednakih ljudi, jer ni šanse nisu jednake ni za domaće, kao što je društvena prohodnost zatvorena [12]. Demokratski politički sistem, uz sve pohvale demokratskih procedura, nezavisnih tela, agencija, medija, nvo, suštinski (bez mogućnosti iznenađenja) već je kroz ekonomizaciju ugašen, a društva su skoro u potpunosti korporativizovana u uslovima svedenosti ljudi na čvorove u IF-mreži, čiji je mozaičnost globalna – svetsko društvena – a razlike, kao i život, jesu lokalne, zavisne od onog istog kao i uvek – domaćinstva i porodice – privatnog ali i suštinski javnog prostora zajednice ljudi, koji uveliko nestaje pred privatizacijom i korporativizacijom u prirodi opšte ekonomizacije, koja dokazano (T. Piketi) sad samo odgovara oligarhiji i nikom više.

Da Vas podsetimo:  Bolna ispovest majke heroje sa Košara

Tako danas već znamo da hegemonijalni poredak svetskog društva, koji bi pratio ekonomski svetski sistem, nije moguć. Uostalom ništa nije ni prirodno ni fizikalno u procesu ekonomizacije ljudskih odnosa, nego je reč o jednodimenzionalnosti pohlepe (ma koliko se protestantizam trudio da pronađe ljubav Božiju za Kainov bratoubilački rad, a Veber to kao naučno objektizovao). Svetska vlada nije moguća. Kraj istorije se konačno ne događa jer liberalizam pada u apsurde. I sve su to teze koje više nije ni potrebno dokazivati, koje su same sebe detronizovale, uvodeći svet u stihijsko društvo, opterećujući ukupno čovečanstvo anticivilizacijskim poništavanjem sigurnosti. Pre svega zaboravlja se da je život uvek pre svega lokalan i da je civilizovanost samo činjenica ako je lokalno-javna (nema vladavine prava a da prvo nije reč o civilizovanosti, kao kad prištinski sud, koji je pod Euleksom, kazni sa 50 evra srpsku babu što ju je Šiptar istukao u njenom dvorištu). Ona nije ni globalna, ni privatna. Ne može se ostvarivati ni privatnom, ni globalnom voljom. Prva je privatizuje, druga je ne razume – njenu tradiciju.

Te su nacionalne države ostale optimalan oblik organizovanja. Otuda samo mesijanski shvaćeno priključenje EU pristaje na promenu svesti zato što samo nema nikakvu svest. Još manje se održavaju i uspostavljaju novi slučajevi uzora srpske slobode u društvu koje ga aktivno reguliše (kao što je to bio čitav niz protestantizam – Hegel [13] za Košorku, koji je uzdigao devastiranu poljoprivrednu Prusku u snagu pod Bizmarkom, koja je stvorila Nemačku. Za to vreme, kod nas se i dalje inteletualno jalovi zabavljaju praveći nemoguću filozofsku podlogu svom imaginarnom čitanju klošmerleovske palanke, a onda je pretaču na srpske palanke, koje, tek što su nastale, već zamiru i nestaju širom Srbije. Dok je sloboda čoveka kao i sigurnost isključena osim u frazama iz svakodnevnice u Srbiji – jer se ne razvijaju novi primeri za uzor slobode. Zato je sloboda zamenjena novim transformisanim medijsko-političkim narativom koji podmeće pomodarije što će navodno Srbe da normalizuju u medijalizovanom fantazmu svetskog društva. To se jedino groteskno može prevesti ponovo u neposredni lokalni život (rijaliti na ulicama Srbije, u školi, u sudu, slično kao i u svim svetskim metropolama nakaradnog svetskog društva.

Ima smisla u događajima kao što su Bregzit i pobeda Trampa ako su to novi doprinosi državljanstvu kao prepoznatoj činjenici života ljudi u složenim društvenim sistemima i odnosima u njihovim porecima, i ponovo stavljanja egzistencije čoveka ispred ostalih. Uostalom, podsetimo se ponovo zapažanja Tomasa H Maršala: „Nakon poslednjeg najvećeg rata, 1949, državljanstvo je doprinelo od 18 veka emancipaciji individue, kao i oslobađanju od ugnjetenosti, nejednakosti, siromaštva i odlučujuće je uticalo na socijalnu pravdu. Uostalom, nakon rata je vladalo opšte epohalno raspoloženje stvaranja države blagostanja, razvoja, kao i socijalne sigurnosti – čije je težište su bila individualna prava, smanjenje nejednakosti, rast standarda i socijalne participacije“ [14]. Dodao bih da su ljudi osvešćeni užasom rata ponovo težili ličnoj egzistenciji i bližnjih, pronalazeći ponovo moral, ljubav i lepotu.

G)
DRŽAVLjANSTVO: NOVA ZNAČENjA
1. Relaksacija suvereniteta;

1.1.U odnosu među državama;

1.2. Privođenje meri nabujalih nadnacionalnih organizacija, uključujući i sudstvo;

2. Osnaženje odgovornosti i prava država – iznova razumevanje prirode države;

3. Državljanstvo;

4. Mozaik prostornih faktora (civilizacija i demografija);

5. Kultura egzistencije.

Da li se danas može računati da je izbegnut veliki rat, i da je prvi put prošlo bez njega iako uz stotine kontinuiranih ratova i sukoba koji su se, kao u Siriji, približili velikom. Svakako da se još uvek ne može znati, ali mnogi glasači u Britaniji i Americi i njihove elite su zrelo, nužno i odgovorno reagovale (pa ni puč u Turskoj nije uspeo).

1/2.
Da li će to dovesti do nove emancipacije državljanstva (kao posle Drugog svetskog rata) i relaksacije međunarodnih odnosa među državama? Trebalo bi da bude očekivano, ako države treba da povrate svoje uloge, da dođe pre svega do osnaživanja prava i odgovornosti država, te time relaksacije odnosa među državama i ojačavanja njihovog autoriteta. Tramp uostalom dovodi u pitanje kolektivne ekonomske ugovore i najavljuje da je usmeren na bilateralno pregovaranje, zadržavajućii negativan stav o NATO. U svakom slučaju, u perspektivi bi trebalo razmišljati da svaka zemlja odovara za svoje stanovništvo, a za to mora biti sama sposobna, a da ne bude propala država [15]. To je posebno važno za Evropu, koja će 2051. učestvovati sa svega sedam odsto [16] u svetskoj populaciji uz značajan rast populacije nekih drugih. Da li bi onda, ako se ne ostvari globalno koncept jakih država i dobrog državljanstva, u Evropi trebalo da se živi u manjim gradovima ili pod i narastajućim samovoljnim panoptikumom oligarhijske svetske vlade, koju zanima samo i isključivo očuvanje moći i maksimalizovani profit iz stihijskog društva.

Da Vas podsetimo:  Manastir Velika Remeta poseduje tekst jevanđelja iz 1580. godine

U ovim razmatranjima trebalo bi imati u vidu da je ovo platforma međunarodnog poretka koju je Rusija ponudila svetu a Putin prvi put u Minhenu nastupio sa njenih pozicija, kada ga u svojoj opijenosti Zapad nije hteo ni da čuje. Ova rešenja nude odgovore i uređenje koje, prema suštini, nije mogla da ponudi svetska vlada, što je danas očigledno kad je rusko rešenje postalo važno i za Britaniju i Ameriku (otud i tolike nesmanjene povike na Putina). Jer ovaj predlog ima ključnu osobinu da misli na sve.

3.
Svakom je jasno da je povratku suverenosti postojanja čoveka jedini je put u formalnom povratku državljanstva (a samim tim država, što zagovaraju Rusi, što su izabrali na referendumu Britanci, pa i američki birači odlučivši se za Trampa). Samo što i državljanstvo mora da povrati svoj predmet od samovoljnog bavljenja ljudskim pravima međunarodnih sudova i nadnacionalnog, korporativizovanog nevladinog sektora i njegovih franšiza kao opšteg fenomena pokušaja da se prisilno formalizuje ekskluziva pitanja ljudskih prava svetskom društvu. Neposrednim povratkom državljanstvu javno se demistifikuje upravljanje univerzalizovanja ljudskih prava u svetskom društvu, posebno što je sve više služilo za nametanje interesa anglosaksonske oligarhije, gde Srbi, kao i mnogi drugi, ne postoje kao ljudi.

Dok se divljanja nacistoida ne vide, jer se tako može u svetskom društvu [17]. Umesto makar pokušaja objektivnosti ove uobrazilje, tu propagandu dugo sprovode mnogi univerziteti, fondovi, mediji, agencije, nadnacionalne organizacije, NVO korporacije, sateliti, zabava, moda – kulturne industrije raspoloženja.

Samo mesto čoveka u državljanstvu, kao i prirode nacionalne države, sadržajem i smislom bezupitno prevazilazi korporativizam i nametnutu ekonomizaciju i njihov vrli novi informativni svet [18]. Zato je bilo važno u celom tom projektu EU odricanje od hrišćanske tradicije [19] i utapanje u mehanizme normalizacija i paganizma scijentističke mitomanije svetskog društva.

srbijaTRI ASPEKTA DRŽAVLjANSTVA
1. Državljanstvo naspram korporativizacije svetskog društva;

2. Državljanstvo naspram globalističke univerzalizacije ljudskih prava; i

3. Državljanstvo i javni prostor država naspram globalističke korporacije svetske vlade.

Mile Milošević

www.stanard.rs

__________________
Uputnice i napomene:

[1] Kako znanje razumemo: Nusbaum, Marta, Krhkost dobrote, SGS. Dobar prikaz običnog i praktičnog znanja kod starih Grka

[2] Košorka, Albreht, Hegel i mi (Hegel und Wir).

[3] Da li je uopšte moguće misliti zatvorenu državu, još izvan svetskog sistema i njegove superorganizacije u strogo kontrolisanim zonama.

[4] Svetsko društvo, kako ga vidi zapadni univerziteti.

[5] Prema studiji o sreći Svetske banke i Ingelharta, naspram Adornove kritike industrije masovne kulture (raspoloženja umesto kulture). Kod ove studije je zanimljivo da se u istraživanju pokazalo da se po sebi srećnim osećaju i narodi Južne Amerike, koji niti su bogati niti su pod uticajem blažene informativne fame o „nematerijalnoj kulturi“, nego su tradicionalisti.

[6] Knjiga Normalnost te doktorat o etici i normalnosti.

[7] Umesto kraja istorije ili sukoba civilizacija, dešava se propadanje civilizacije u stihiji.

[8] ICSD slučaj broj ARB/09/6 iz 2011: tužbom Nemačke od strane dotične kompanije – završeno za javnost nepoznatim iznosom poravnjanja.

[9] Razlika između kriminala i korupcije je isključivo u konvenciji i proizvoljnosti u tumačenju ugovora.

[10] Studija o društvenoj neprohodnosti (nacionalna društva treba da su otvorena, a države definicione).

[11] Hegel je, kao što Brdar otprike kaže u Između bezdana i neba, konsekventno do kraja doveo nemački filozofski program, koji može potpuno sumanuto zvučati – kao što je to u prečesto banalnom anglosaksonskom mišljenju njihovim filozofskim školama, ako se ne poznaje na šta se odnosi“.

[12] Kegli, Vitkof, Trend i transformacje –brojanje koliko će rasti broj članica UN i broj neuspešnih država, jer navodno po sebi formativno nisu sposobne da organizuju život u savremenom svetu.

[13] Trasformativna moć demografije (ako neko misli o zlatnoj milijardi, treba mu baš apokaliptični pomor).

[14] Za Amerikanca su to njihovi lokalni bajkeri, koji vole da se kite naci-simbolima i odlikovanjima. Tako se lako u svetskom društvu upada u tragikomične nesporazume, a zapravo i razumljivo nerazumevanje jer se papralele ne mogu tako lako uspostavljati – u mnogim pitanjima baš nikako (nije dovoljna informisanost).

[15] Joas, Kako nastaju vrednosti

[16] Racinger i Peri – neuspešna borba za hrišćansku tradiciju Evrope u EU dokumentima (te 2. koncil).

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime