NOVAKOV POVRATAK U PAKAO PATRIOTIZMA

0
485

Odluka Novaka Đokovića da se takmiči na olimpijadi u Tokiju nanovo je rasplamsala polemike oko (njegovog) patriotizma. Za većinu narodnu Novakova odluka je pravi melem na ranu pošto je među vrhunskim našim sportistima u dobro plaćenim sportovima sve raširenija praksa da se pozivi selektora ignorišu. Poslednji takav bolan udarac nam je nedavno zadao najbolji košarkaš američke lige Nikola Jokić. Na suprotnoj, autošovinističkoj strani, isti oni koji su Jokićevu odluku dočekali sa puno „razumevanja“ i tihim seirenjem, sada pak reaguju kiselo i nervozno. Pošto se čovek ne može namazati katranom i perjem zato što nastupa na Olimpijadi za svoju zemlju, autošovinistički autori se trude da „izrudare“ priče koje će uklopiti u svoj opšti narativ o pogubnom srpskom nacionalizmu i nadmoći (zapadno)evropskih etičkih vrednosti.

Tako se u živu diskusiju uključio i vremešni Ivan Čolović prigodnim uratkom „Kako je Novak Đoković postao Srbenda“.

Ivan Čolović je od ranije poznat po pseudo-sociološkim analizama vezanim za društveno-politički kontekst sporta putem kojih iživljava svoj autošovinizam. Ranije smo pominjali njegove napore da „objasni“ veze fudbalskih navijača i rata, tako da pokaže da su Srbi za sve krivi. Ponovićemo, u ambicioznoj „analizi“ „Fudbal, huligani i rat“ bavio se navijačkim grupama pod kontrolom državnih službi u proizvodnji rata, ali ignorišući prvu takvu grupu, nastalu mnogo pre svih drugih, splitsku „Torcidu“ i njenu spektakularnu šovinističku učinkovitost u vreme najvećeg procvata bratstva-jedinstva u SFRJ. Nije našao za shodno ni da se pozabavi političkom pozadinom ubistva predratnog reprezentativca Petra Lončarevića, koga su 1978 godine u Ljubljani motkama do smrti pretukli slovenački navijači, mada se iz ovog slučaja istim alatima koji su korišćeni u „slučaju Taton“ mogao izvući zaključak o politički dirigovanoj šovinističkoj indoktrinaciji mladih u Sloveniji sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Nije se bavio ni pitanjem Staneta Dolanca, predratnog i ratnog mladog fašiste, koji je ostao poznat po smehotresnoj izjavi da je Đorđe Martinović „prvi srpski samuraj“, a čiji (Dolančevi) su operativci bili navijačke vođe pre izbijanja sukoba. Pošto je prećutao pomenuta i druga nepomenuta nezgodna pitanja, Čoloviću je bilo slobodno polje da piše šta god mu je srcu milo o uzrocima i vinovnicima krvavog raspada SFRJ.

Da Vas podsetimo:  Georgije Zotov: NIJE TO SAMO FON DER LAJEN

Ivanu Čoloviću se ne može sporiti doživotna fanatična upornost u promidžbi titoističkog simulakruma „bratstva-jedinstva“, koje je, da se Vlasi ne dosete, zaodenuo u moderno ruho „evropskih vrednosti“. Pošto je u njegovom sistemu vrednosti srpski patriotizam isključen kao pozitivno stanje svesti već može biti samo izvor zločina i civilizacijskog nazadovanja, on negira u konkretnom slučaju dobar uticaj patriotizma na odluke najboljeg tenisera sveta. Zapravo, ruga se konstatacijama analitičara Đorđa Vukadinovića, čiji napis koristi kao šlagvort za svoja visoko-etička tolkovanja sporta. Sa visokom nadmenošću u posprdni kontekst stavlja „dosetke“ poput „nacionalno očvrsnuli Nole“, „Nole Srbenda“, „Nole srpsko zlato“, itd. Posebno se zgražava na pomisao da se zapadni svet prema Novaku Đokoviću odnosi mrziteljski, odnosno rasistički. Ne, to je nemoguće! Konačno, Čolović poentira tiradom koja je blistavi primer autošovinističkog proseravanja:

Nije teško pokazati da ova rodoljubiva priča Đorđa Vukadinovića o nacionalnom preumljenju Novaka Đokovića nema uporište u stvarnosti. Uz sve probleme koje je imao i dalje ima kad treba da pridobije tenisku publiku, u kojoj odavno preovlađuju Federerovi i Nadalovi navijači, Đoković je već odavno jedan od najomiljenijih i najpopularnijih svetskih sportista, a njegove poslednje pobede su s oduševljenjem pozdravili i njegovi najljući protivnici i najuticajniji sportski novinari. Kako bi rekli ovi poslednji, on je „pokorio“ i Istok i Zapad. Štaviše, ne bi se reklo da ljude sprečava da Đokovića vole i da mu se dive to što je on po nacionalnosti Srbin i što, kad treba i gde treba, pokazuje da je Srbija njegova zemlja. On je bio i ostao primer čoveka koji je našao mesto u svetu, koji živi na Zapadu, u miru sa zapadnim svetom, svedočeći time da ne postoji nekakav nepremostiv jaz koji jednog Srbina apriori deli od tog sveta.

To znači da bi priča o Noletu kao o nacionalnom junaku mogla da teče različito od one koju ispreda Vukadinović i da – nasuprot naravoučeniju o kolektivnoj sudbini na pravdi boga odbačenog i nevoljenog naroda, koju junak Nole mora da deli sa svojim narodom – primerom svedoči o putu kojim jedan Srbin stiže do ugleda i priznanja, putem koji je u principu otvoren za sve ljude, uključujući i druge Noletove sunarodnike. Nije to lak put, mnogo je teži od puta kojim se stiže na oltar takozvane nevine žrtve surovog sveta. Jer to je put koji od putnika traži upornost, rad, posvećenost, spremnost da se uči od najboljih i da se napreduje u miru i u saradnji s drugima, da se u sebi i svojoj nacionalnoj pripadnosti traži potvrda zajedništva sa drugim ljudima i nacijama, a ne motivi za navodno neminovne obračune sa njima.

Da Vas podsetimo:  Rastureni dom - „Ja sam bot!“ (2)

Kaže Čolović „preovlađuju Federerovi i Nadalovi navijači“, to je eto mali problem. I Marej do nedavo, i Cicipas, i toliki drugi… Jalov je posao Čoloviću objašnjavati da publika u zapadnom svetu navija uvek i svuda za svakog tenisera koji igra protiv Đokovića (sa eventualnim izuzetkom Rusa Medvedeva). Mnogo gora stvar je kako ostrašćeni navijači, bez obzira šta bi rekao ili ne bi rekao Čolović, ispoljavaju svoju netrpeljivost prema najboljem teniseru sveta. Drugi autor, takođe sa „Peščanika“, Ljubodrag Stojadinović, bar je skupio toliko hrabrosti da publiku u Vimbldonu nazove „15000 pakosnih protivnika“ (Đokovićevih). Nikada i ni protiv koga nije se tako navijalo kao što se navija protiv Đokovića. Vimbldonska aristokratska publika se spustila na nivo rulje u rimskim arenama. U pitanju je dakle pakost najniža, generisana dubokim rasizmom. Veliki as Džesi Ovens je bar mogao slobodno da kaže da trpi rasizam, Đokoviću je oduzeta i ta mogućnost. Đoković mora da trpi i ćuti. Samo neverovatna mentalna čvrstina omogućila je Đokoviću da opstane sve ove godine među zverima u finim odelima. To su činjenice preko kojih niko pošten ne bi smeo da pređe.

Tada, 2019. godine, jedan Nemac imao je više srca i časti nego svi ovdašnji vesternizovani maroderi skup.

„Omraženi Novače Đokoviću, ima li usamljenijeg srca od Vašeg, nakon pobjede nad Rodžerom Federerom? Dame i gospoda u kraljevskoj loži posmatrali su namrgođeno i bezobrazno – milioni ispred malih ekrana nezadovoljni su Vašom pobjedom. Osjetili ste to.

Klicali su na svaki Federerov poen, na svaki Vaš promašaj još više. Vimbldonsko finale igrali ste prezreni. Zašto Vas gledaoci ne vole? Jer izgarate u svojim stremljenjima. Federer je oličenje modernog sportiste: lagan, elegantan.

Federer je kao kita cvijeća. Vi, Novače, ste kao bodljikavi kaktus, trnoviti grm. Ja znam tu nit Vašeg bića. Imali ste 12 godina.

Noćima ste boravili u skloništu, dok su Nato bombe padale nad Balkanom. Sa 12 niste znali da li ćete dočekati 13-u. Vi ste onaj koji opstaje. Vaša igra je borba.

Čestitam Vam pobjedu na Vimbldonu.

Imao je Novak Đoković svoju nepatriotsku fazu. Istina je da je pokušao da se „dodvori“ bezdušnoj svetskoj eliti. Taj prelom se dogodio naglo i „pompezno“ proleća 2014. Promena je bila toliko vidljiva da je i neskriveni srbomrzac Pera Luković na tadašnjim „e-novine“ sladostrasno konstatovao da „Đoković sazreva kao čovek“. To sazrevanje se sastojalo, osim u obožavanju opskurnog Pepe Imaza i širenja budizma po školama, i u odmaranju na hrvatskom Primorju dok se reprezentacija Srbije borila sa Argentinom u Devis-kupu.

Da Vas podsetimo:  Da li iko zna šta se UOPŠTE DOGODILO na severu Kosova?!

Taj period je srećom prošlost, što se vidi po Novakovim takmičarskim rezltatima, nakon nekoliko godina velike krize.

Sada se vratio i u nacionalnu reprezentaciju. Sigurno da je na odluku o povratku pod nacionalnu zastavu uticalo i to što mu, među svim peharima koje je osvojio, nedostaje zlatna olimpijska medalja. Kakogod, sve što bi učinio, učinio bi i za sebe i za Srbiju, od srca.

Dok sam ovo pisao Nole je izgubio u polufinalu. Dok pišem poslednje redove, vest je da je izgubio i u dublu.

Pakao je to. Nije lako Srbin biti, ni kada se pobeđuje ni kada se gubi.

izvor:http://nimbusovpodrum.blogspot.com/

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime