Topola i S-300

Novogodišnji dar Dmitrija Rogozina

1
1092

rogozin i vuciciŠta će nam doneti godina koja je započela dolaskom ruskog raketnog sistema S-300 u Srbiju, makar i samo u obliku makete, i kako bi Baltik draj indeks morao da utiče na pitanje raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji?

Kada je, u decembru 2011. godine, odlazio iz Brisela gde je bio predstavnik Rusije pri NATO-u, aktuelni potpredsednik ruske vlade zadužen za vojnu industriju Dmitrij Rogozin posadio je u blizini sedišta zapadnog vojnog pakta dve topole. Izbor sadnica bio je simboličan jer Rogozinov gest nije bio protokolaran ili motivisan njegovom željom da doprinese ozelenjavanju Brisela; topola – Topolj – naziv je ruske interkontinentalne balističke rakete.

Ove nedelje je u Beogradu, pred novinarima i čitavom javnošću, ne samo Srbije, Dmitrij Rogozin poklonio predsedniku Vlade Srbije Aleksandru Vučiću maketu ruskog raketnog sistema S-300. Uz propratnu poruku koja je objasnila simboliku ovog njegovog – neuobičajenog – gesta: „Da je Beograd imao takav ’poklon’ pre 17 godina, sada ne bi imao srušene zgrade. To je sigurno. Sistem S-300 ima ne samo fizičko dejstvo na neprijatelja već i snažan psihološki efekat…“

PORUKA MAKETOM

A kakav je efekat, psihološki i simbolički, imao da proizvede Rogozinov novogodišnji dar Vučiću? Neki u ovdašnjoj javnosti, koji su toliko zaslepljeni Vučićem da od njega ne vide šumu (činjenica), ili im je u opisu radnog mesta da te činjenice ne vide, požurili su sa zaključkom da je Rogozin tom maketom S-300 želeo da ponizi Vučića. Ovakav je zaključak dodatno osnažen Rogozinovim susretom s predsednikom Srpske radikalne stranke Vojislavom Šešeljem, koji verovatno nije bio po volji Šešeljevim nekadašnjim saborcima iz vrha današnje vlasti. Ili pak maketa i Šešelj nemaju mnogo međusobne veze, već je Rogozinova poruka maketom bila upućena onima koji su od njega već dobili topolje usred Brisela? Drugim rečima, da li je maketa S-300 samo zalog za pravi S-300 koji će iz Rusije doći u Srbiju da je zaštiti? U tom slučaju maketa je sve, samo ne ponižavanje Vučića.

Da će rusko-srpska saradnja – intenzivirana u proteklih nekoliko godina u odnosu na period koji mu je prethodio, pod okolnostima koje su za to intenziviranje postale mnogo nepovoljnije nego što su bile pošto su evroatlantski Zapad i Rusija dospeli u sukob – biti proširena i na vojnu saradnju, kao što je „Pečat“ već najavljivao, ukazala je još činjenica da je ruski kopredsednik Međuvladinog komiteta za saradnju Rusije i Srbije, umesto ministra energetike Aleksandra Novaka, 10. oktobra prošle godine postao potpredsednik ruske vlade zadužen za vojnu industriju Dmitrij Rogozin. Ovo tim pre što je Rogozin, pored saradnje sa Srbijom, zadužen i za rusku saradnju s Irakom, Iranom, Sirijom, Kinom, Indijom, Kubom i Venecuelom, a sve ove države (i to sve prisnije) s Rusijom sarađuju upravo na vojnom planu, i zašto bi Srbija u tom pogledu predstavljala izuzetak?

Ali sve je ovo što naslućujemo s manje ili više opravdanim razlozima, zapravo, u Beogradu potvrdio i sam Rogozin. Samo ga treba saslušati. „Rusija će razmotriti tehničke detalje zahteva Srbije za nabavku naoružanja i sistema protivvazdušne odbrane S-300“, rekao je potpredsednik ruske vlade, saopštavajući time da je takav zahtev – i to je zapravo i najvažniji momenat u čitavoj ovoj priči, a videćemo i zašto – od srpske strane zaista i stigao. Štaviše, kako je Rogozin dodao u intervjuu „Politici“, potvrđujući usput i eksplicitno da zvanični zahtev Srbije postoji, taj zahtev se ne odnosi samo na S-300 „već na celu nomenklaturu naoružanja koju bi Srbija želela da dobije od Rusije… To su najrazličitiji vidovi, uglavnom odbrambeni sistemi. Tiče se i avijacije i kopnenih snaga. Ako realizujemo ovaj zahtev, moći ćemo snažno i značajno da modernizujemo oružane snage Srbije. Za vas ne postoje nikakva ograničenja za isporuke naoružanja…“

NASTAVAK SARADNjE

Za one kojima je potrebno podsećanje, a to su svi čije je pamćenje kraće od pamćenja dvogodišnjeg deteta, ove Rogozinove najave ne predstavljaju iznenađenje zato što su nastavak i produbljivanje procesa ozvaničenog krajem oktobra i početkom novembra prošle godine, kada je velika srpska državno-privredna delegacija, predvodio ju je premijer Vučić, boravila u Moskvi. Tom prilikom su – glasilo je zvanično saopštenje – „predstavnici ruske Federalne službe za vojnotehničku saradnju potpisali memorandum sa Ministarstvom odbrane Vlade Srbije“, a potpisan je istom prilikom i „Sporazum o zajedničkoj zaštiti intelektualne svojine u okviru bilateralne vojnotehničke saradnje“. Detalji ovih sporazuma nisu bili obelodanjeni, a ruski mediji, i liberalni (u pogrdnom smislu) i oni bliski Kremlju, tada su najavili da će Rusija Srbiji isporučiti ozbiljne količine naoružanja. Sudeći po sadašnjoj Rogozinovoj izjavi o spisku koji je dobio od svojih srpskih sagovornika, stvari nastavljaju da se razvijaju upravo u ovom smeru. Maketa S-300 otuda je simbol ovog razvoja.

Ako su načelni dogovori zbilja postignuti, a reči ruskog gosta svedoče da zbilja jesu, preostaje ono sitno pitanje načina na koji će Srbija Rusiji platiti S-300 i ostalu vojnu opremu koju je Rogozin spomenuo. Tim pre što taj novac, kako reče Vučić, Srbija u svom budžetu nema, a pride joj ni MMF – gle čuda – ne dozvoljava da se u tu svrhu dodatno zaduži. Znači li to da je čitav poduhvat unapred osuđen na propast, i da je sve ovo ipak samo propaganda, srpska ili ruska, svejedno? Ne, jer, kako je takođe rekao srpski premijer, „ruska strana je bila korektna i konkretna time što je ponudila bolje uslove nego za bilo koga drugog“, te da je za sistem S-300, koji je „preskup za nas“, „izrazila želju da pomogne kroz određene aranžmane“. Prema saznanjima „Pečata“, varijanta nabavke S-300 koja se ozbiljno razmatra sastoji se u nekom vidu lizinga, plaćanja godišnje najamnine, čime bismo dobili S-300, a zauzvrat ne bismo platili sve ono što i inače ne možemo.

Da Vas podsetimo:  Sudbinu Srbije određuje stav prema NATO

NATO NEZADOVOLjSTVO

Srpsko naoružavanje ruskim oružjem, dodajmo i to, motivisano je, ili tek objašnjeno zato što neko objašnjenje mora da se pruži, hrvatskim naoružavanjem američkim balističkim raketama. Da li su nam Hrvati motivacija da se okrenemo Rusima, ili pak zgodan alibi za to okretanje, i šta god da na kraju dobijemo od Rusa – a dobićemo nešto sigurno, jer su Rusi isuviše ozbiljni da bi se upuštali u nekakva prazna blefiranja kako bi, na primer, Vučiću podizali rejting u Srbiji, baš kao što je i predsednik Rusije Vladimir Putin isuviše ozbiljan da bi ga Vučić zavlačio i eventualno koristio zbog nekih svojih ciljeva – dakle, šta god da na kraju konkretno iz svega ovoga ispadne, jedno je očigledno: saradnja Srbije i Rusije dublja je i obuhvatnija nego što je bila poodavno, i sve je dublja i sve obuhvatnija. I to se našim zapadnim prijateljima, koji Rusiju drže pod sankcijama i na nišanu svog antiraketnog štita, nimalo ne dopada.

O tome, uostalom, rečito svedoči već i saopštenje Centra za evroatlantske studije (CEAS) javne zagovaračice NATO interesa u Srbiji Jelene Milić, u kome se navodi da dogovori s Rusima „nisu u skladu sa međunarodnim obavezama Republike Srbije, proklamovanom politikom vojne neutralnosti, posvećenosti evropskim integracijama, regionalnoj saradnji i ispunjavanju planova predviđenih Individualnim akcionim planom partnerstva (IPAP) sa NATO… Srbija je počela pregovore o članstvu u EU, pa bi morala ne samo progresivno usaglašavati svoju spoljnu politiku sa EU već i pratiti i pripremati se za odnose koje EU razvija sa partnerima poput NATO… Najava srpskih i ruskih zvaničnika da će ruska strana, na poziv Ministarstva odbrane, proceniti kapacitete i potrebe Srbije za modernizacijom naoružanja, kao i inicijalne ponude opreme i zajedničkih projekata u periodu kada je EU, zbog ruske agresije Krima i umešanosti u sukobe u istočnoj Ukrajini, obnovila sankcije Rusiji, ne može, dakle, biti u skladu sa navodnom posvećenošću vlade evropskim integracijama, po oceni samog premijera nije u skladu sa budžetom Srbije, niti je po našoj oceni u skladu sa IPAP.“

Uzgred budi rečeno, dok CEAS (i oni koji ga finansiraju, a to je NATO, kao što i piše na sajtu CEAS-a) Srbiji oduzima pravo da se naoruža, Hrvatska to pravo ima: „Hrvatska, naime, ima prava i obaveze da modernizuje svoje OS (oružane snage), čija funkcija nije samo odbrana RH već i njenih NATO saveznika, tako da se generalno kapaciteti naoružanja koje namerava nabaviti moraju posmatrati i u kontekstu pretnji kojima je izložen NATO a ne samo RH, te mehanizama pametne odbrane i zajedničkog korišćenja resursa u kojima RH sa partnerima učestvuje.“

REPUBLIKA SRPSKA

Elem, kao što su ovdašnji NATO lobisti i njihovi briselski i vašingtonski inspiratori nezadovoljni tekućom i rastućom vojnom saradnjom Srbije i Rusije, nezadovoljni su i odnosom Srbije prema Republici Srpskoj. U najnovijoj epizodi, na Svetog Stefana 9. januara, predsednik Vlade Srbije i ministri, i patrijarh srpski Irinej, prisustvovali su naglašeno svečanoj proslavi krsne slave i Dana Republike Srpske u Banjaluci. Toj demonstraciji bliskosti srpskih zemalja s obe strane Drine, koja već sama po sebi iritira sve kojima je i samo jedna Srbija prevelika ma koli(c)ka bila, dodatnu dimenziju, dodatno iritantnu gorepomenutima, daje kontekst u kome je ova zajednička proslava Dana Republike Srpske održana. A taj se kontekst nalazi u nedavnoj odluci Ustavnog suda BiH da je Dan RS neustavan, te da uopšte i ne sme da se obeležava praznično. A on je sada proslavljen možda i pompeznije nego ikad ranije. I kontekst se pride, sagledamo li i širu sliku, sastoji u evroatlantskim namerama da se dejtonski Ustav BiH revidira u pravcu centralizacije BiH, što će pak biti učinjeno samo daljim kastriranjem Republike Srpske („Razgovarala sam s mnogim pojedincima koji su radili na prvobitnom nacrtu Dejtonskog mirovnog sporazuma i svi se slažu s tim da se nikada nije očekivalo da, dvadeset godina nakon završetka rata, u Bosni i Hercegovini na snazi još bude prvobitni Dejtonski ustav“, pisala je letos američka ambasadorka u BiH Morin Kormak). Samim svojim prisustvom u Banjaluci, a i onime što su tamo izgovorili (Vučić: „Republiku Srpsku niko neće moći da ukine dekretom, jer dekretom nije ni stvorena… Srbija je uvek tu, sa vama… Kada pomislite da ste usamljeni, građani RS, znajte da niste. Srbija je uvek tu, a njena obaveza je, ljudski i pravno, da štiti RS, kako je Dejton propisao“), srpski lideri s ove strane Drine poručili su da će se usprotiviti ovim namerama revizije Dejtona u skladu s evroatlantskim interesima u BiH i na Balkanu.

Sve ovo, naravno, nije promaklo pažnji američke ambasade u Sarajevu, koja je svoje nezadovoljstvo i Vučićem i Dodikom, a naročito Vučićem, iskazala i javno: „Tokom 2015. godine premijer Aleksandar Vučić ukazivao je na ulogu Srbije koja, kao potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, poštuje suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Verujemo da premijer Vučić shvata osetljivu prirodu ovog događaja nakon odluke Ustavnog suda BiH… Apelujemo na vlasti u Republici Srpskoj da naprave odgovarajuće izmene da bi buduće proslave navedenog praznika bile u skladu sa tim zahtevom. Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće i svi moraju da ih poštuju i sprovode. Svi učesnici obeležavanja praznika treba da izbegavaju podsticanje nacionalističkih osećanja.“

Da Vas podsetimo:  Jeziva tišina boraca za slobodu u Srbiji: Nema američke agresije, genocid je izvršio - Miloš Biković

Nezadovoljstvo, iskazano i ovako javno, verovatno je još i veće osvrnemo li se na propratnu epizodu, koja i dalje traje, u vezi s referendumom u RS o Sudu i Tužilaštvu BiH koji najavljuje predsednik Republike Srpske Milorad Dodik. Srbija je, podsećamo, još 8. oktobra prošle godine javno dobila nalog da održavanje ovog referenduma spreči. Rečima britanskog šefa diplomatije Filipa Hamonda, na konferenciji za novinare u Beogradu: „Ujedinjeno Kraljevstvo posebno je zainteresovano da se osigura progres u Bosni i Hercegovini. Veoma je važan uticaj Srbije za nastavak tog procesa, i pozdravljamo njene napore. Želimo da budemo uvereni da najavljeni referendum u Republici Srpskoj neće biti održan. On je nepotreban i nespojiv sa evropskom budućnošću BiH i njenim prosperitetom.“ Vučićev odgovor, koji je usledio ovih dana, bio je isti kao i pre nekoliko meseci: „Ne mogu da pritiskam Dodika za referendum.“ Ta odluka, dodao je, treba da bude suverena odluka RS, slagala se s njom Srbija ili ne. „S Dodikom sam odavno razgovarao i o referendumu. Svoj stav i sud o tome nisam menjao, ono što sam rekao možda sam ponovio, a ostalo je na njemu i suverena je odluka RS“, rekao je, napominjući da ne želi da pritiscima utiče na odnose Srbije i RS i da podiže barijere na Drini. Na sve to, Dodik je ponovio da će referendum biti održan, i, štaviše, da je važno to što je njegovo održavanje podržala Ruska Federacija.

AMERIČKI UGAO

Čitavu situaciju, da bismo je pravilno razumeli, potrebno je sagledati i iz američkog ugla. Taj je ugao najbolje sublimisan u tekstu koji smo na stranicama „Pečata“ više puta citirali, „Putinov balkanski gambit“ izvršnog direktora uticajnog vašingtonskog Atlantskog saveta Dejmona Vilsona od 16. oktobra 2014. Ukratko, sukob SAD i Rusije povećao je potrebu SAD da Rusiju odvoje od Evrope, a u sklopu toga, i da je izbace sa Balkana. Vilson u svom tekstu upozorava da se „Rusija vraća u jugoistočnu Evropu“, a „u odsustvu obnovljene transatlantske strategije, možemo da izgubimo jugoistok Evrope kao što rizikujemo i da izgubimo njen istok“. I zato Vilson predlaže „strateški odgovor kojim će se Putin odvratiti od dalje agresije“, čiji je deo – tog strateškog odgovora – i „usaglašeni transatlantski napor da se konsoliduje Balkan“. Sastavni delovi Vilsonovog predloga iz jeseni 2014. jesu i upućivanje poziva Crnoj Gori da se priključi NATO-u, refokusiranje na Bosnu, unapređivanje srpskih EU integracija, i prevazilaženje sukoba Grčke i Makedonije oko imena Makedonije kako bi i ona mogla da bude primljena u NATO. Godinu i nekoliko meseci kasnije, od Crne Gore preko BiH i Srbije pa do Makedonije čiji premijer Nikola Gruevski u Vašingtonu upravo razgovara o kompromisnom imenu svoje zemlje, vidimo da se na sprovođenju Vilsonove strategije izbacivanja Rusije s Balkana radi i te kako.

Ali bezuspešno, makar kada su Srbija i Republika Srpska u pitanju. Manimo se zaglušujuće i zaglupljujuće retorike i predubeđenja, i poređajmo činjenice. Srbija nije uvela sankcije Rusiji. Srbija i Republika Srpska su, zahvaljujući Rusiji i njenom vetu u Savetu bezbednosti UN, odbacile britansku rezoluciju o Srebrenici. Srbija je, uz veliku pomoć Rusije, sprečila ulazak Kosova u Unesko koji su podržali Amerikanci i njihovi vazali. Srbija i Rusija ne pristaju na reviziju Dejtona i ukidanje nadležnosti Republike Srpske. Srbija poziva Rusiju da je zaštiti od NATO komšija, a Rusija se na taj poziv odaziva – ako je verovati Rogozinu, a nemamo razloga da mu ne verujemo. Sve u svemu, umesto da nam veze s Rusijom budu pokidane kako bi Rusija bila izbačena s Balkana, Rusija je ovde postala prisutna toliko, da je prisutnija bila još samo u jesen 1944. godine.

IZBORI

I sve to otvara pitanje šta će nam još, posle proslave Dana Republike Srpske i makete S-300, doneti ova 2016. godina? Osim ako se Amerikanci ne pomire s porazom svojih balkanskih planova, a šansa za to se kreće negde između nikakve i nepostojeće, uslediće njihovi pojačani napori da svoj poraz spreče. U čemu će se sastojati ovi napori? U nastojanjima da se Srbija natera da promeni svoju politiku koja je i uzrokovala (dosadašnji) neuspeh američkih planova. To pak može da bude učinjeno ili promenom vlasti, ili primoravanjem sadašnje vlasti da svoj kurs zbližavanja s Rusijom – uprkos izraženoj i iritantnoj proevropskoj retorici – preokrene. Kako je promena vlasti, makar u ovom trenutku, sasvim nerealna iz prostog razloga što Aleksandar Vučić sada nema takmaca na srpskoj političkoj sceni koji bi mogao da ga ugrozi, sva je prilika da će pritisak biti koncentrisan na samog Vučića i na njegove saradnike. Cilj: oslabiti ih, što će ih učiniti slabijim na pritiske.

U tom ključu treba tumačiti i sve afere, stvarne ili montirane, koje se pokreću u javnosti. Pogledamo li ko ih pokreće – a pokreću ih, sve odreda, organizacije i mediji finansirani iz Vašingtona i/ili Brisela – i pogledamo li trenutak u kome se to dešava – tekuće skretanje Beograda s puta zacrtanog u Vašingtonu i Briselu – teško je oteti se utisku da ovi udari na Vučića i njegovu vladu imaju pre svega cilj da ih destabilizuju, a ne da nama, građanima Srbije, donesu neku korist. U svakom slučaju, ako smo u pravu u ovoj proceni, udara će, prvenstveno medijskih jer je opozicija uglavnom impotentna, u narednom periodu biti sve više i više.

Da Vas podsetimo:  Primeri čojstva kod Srba – od Karađorđa do ustaškog pokolja

A kad smo već kod udara na državnu politiku Srbije, tu je i Zorana Mihajlović, potpredsednica Vučićeve vlade i stranke, koja je ove srede našla za shodno da Dmitriju Rogozinu poruči da gleda svoja posla. Već označena kao zastupnica američkog interesa u vrhu srpske vlasti, ovim je svojim istupom, nepristojnim u najmanju ruku a svakako i štetnim, Zorana Mihajlović ta predubeđenja i dodatno učvrstila. Nju, kao i druge funkcionere SNS-a, 13. februara čekaju unutarpartijski izbori, ovog puta tajni, i biće jako interesantno da se vidi hoće li potpredsednica SNS-a dobiti dovoljno glasova da tu i ostane, ili će pretrpeti spektakularan poraz. Izgubi li, za svoj poraz će, i to s pravom, moći da okrivi Aleksandra Vučića, i nikoga ne bi smeo da iznenadi razvoj događaja u kome bi upravo ona postala nedostajuća perjanica srpske proevropske opozicije; i zato što ova opozicija pati od hroničnog nedostatka lidera koji bi Vučiću iole uspešno mogao da izađe na crtu, i zato što na izgradnji njenog imidža ovdašnji proevropski mediji uporno rade još otkako se ona vratila na srpsku političku scenu.

Sav ovaj razvoj događaja – očekivani udari i spolja i iznutra – Vučića bi morao da natera na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Zašto? Zato što je sada na vrhuncu popularnosti; zato što će na izborima tu popularnost i kapitalizovati; zato što je opozicija u spomenutom nokdaunu; zato što će izbornom pobedom sebi obezbediti još (barem) dve godine vlasti; zato što će ojačati svoju poziciju pred udarima koji mu slede ako se ne preokrene u skladu s američkim interesom. U suprotnom, slede mu dve godine konstantnih udaraca i slabljenja, dve godine poklonjene protivnicima da se konsoliduju i ojačani izađu pred njega oslabljenog.

GLOBALNO PREVIRANjE

A na njegovu odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora moralo bi da utiče i stanje svetske ekonomije, sve sklonije spektakularnom padu. O tome svedoči i grafikon kretanja Baltik draj indeksa koji objavljujemo; Baltik draj indeks, „procena vrednosti pomorskog transporta najvažnijih sirovina“, važan je zato što „promene u Baltik draj indeksu investitorima pružaju uvid u trendove globalne ponude i potražnje. Ove promene se često smatraju najvažnijim indikatorom budućeg ekonomskog rasta (ako indeks raste), ili kontrakcije (indeks pada) zato što dobra koja se transportuju jesu sirovi, neobrađeni materijal, što je po pravilu oblast podložna veoma niskom nivou špekulacija“. Baltik draj indeks trenutno je na najnižem nivou u istoriji, nižem nego što je bio čak i u jeku prethodne ekonomske krize 2008. godine, i nastavlja da pada, najavljujući time novi slom svetske ekonomije. I „Rojal bank ov Skotland“ (RBS), kako izveštava londonski „Telegraf“, posavetovala je svoje klijente da se pripreme za „kataklizmičnu godinu“, a slična upozorenja stižu i od Lerija Samersa, nekadašnjeg američkog ministra finansija, glavnog ekonomiste Svetske banke i direktora američkog Nacionalnog ekonomskog saveta. Ostvare li se ove prognoze, na ozbiljnom udaru naći će se i fragilna srpska ekonomija. Famozni strani investitori prvi će se razbežati, fabrike će biti zatvarane, nezaposlenost će porasti zajedno sa državnim dugovima (uostalom, sve što smo već videli tokom krize koja je započela 2008. godine), a srpski će glasači krivca za svoje nevolje potražiti u Srbiji jer drugde ionako ne mogu.

I mimo ekonomske krize koja će doći pre ili kasnije, svet će u 2016. godini postati još nestabilnije mesto nego što je bio u prethodnoj. Sukob Saudijske Arabije i Irana – sukob koji je Saudijska Arabija izazvala namerno, s namerama koje tek treba da se pokažu – predstavlja zlokobno znamenje nevolja u koje bi preko Bliskog istoka mogao da bude uvučen i čitav svet, a u takvim okolnostima Patagonija (na primer) možda i može da se nada da će biti pošteđena većih nevolja, ali naš Balkan pravo na tu nadu nema.

Naša moguća ugroženost utoliko je veća zato što će, sva je prilika, Evropska unija u godini koja je pred nama biti uglavnom zabavljena sopstvenim jadom, migrantskom krizom u svim svojim vidovima, unutrašnjim političkim previranjima u članicama EU, sukobima poput ovog između Poljske i Brisela kome upravo prisustvujemo… Ali zašto je to loše za Srbiju, kad ne želimo da Srbija uđe u Evropsku uniju, i kada mislimo da je uticaj Evropske unije na Srbiju uglavnom negativan? Loše je zato što Evropska unija zbog svojih muka neće moći da se posveti mučenju Srbije, a to ne znači da ćemo biti ostavljeni na miru već da će umesto nje uskočiti da nas muči neko drugi, to jest Sjedinjene Američke Države. A iskustvo iz devedesetih godina prošlog veka predstavlja neumoljivo upozorenje: svaki put kada je Amerika od Evrope preuzimala inicijativu na Balkanu, od Kutiljerovog plana nadalje, Balkan je goreo još više… A Amerika se na Balkan vraća.

I tim više nam je, i to što pre, potreban onaj ruski S-300. Daj Bože da to bude samo zbog snažnog psihološkog efekta o kome govori Dmitrij Rogozin.

Nikola Vrzić

Pečat

1 KOMENTAR

  1. Hm,hmm…psiholoski efekat,izazvace i “ dislociranje“, iz vojnog muzeja cuvenog eksponata,kacuse iz drugog svetskog rata,koja je rasterala nemce i cetnike,kod Tome na plac u Bajcetini,.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime