Obnavljanje državne nezavisnosti 2006. godine crnogorski režim prepoznao je izgleda kao idealnu priliku za sprovođenje agresivnog identitetskog inženjeringa u Crnoj Gori.
Samo dobijanje države, sad je to potpuno jasno, očito nije zadovoljilo „moderne“ crnogorske elite, pa su se svojski potrudile da uz državu Crnoj Gori poklone i jednu sasvim novu, uz nju primjerenu ideologiju. I to ideologiju sa, ukratko, središnjom idejom da je cjelokupna crnogorska istorija do današnjih dana bila laž i obmana. Ili kakva „velikosrpska zavjera“ neslućenih razmjera uperena protiv sirotih Crnogoraca. Koja traje, vjerovatno, poslednjih 1.000 godina, a zasigurno i duže. I u tom pogledu svakodnevno saznajemo ponešto „novo“.
Ovu novost moderne crnogorske države i identiteta zaista je nemoguće trezveno analizirati sa objektivnog ili naučnog stanovišta, a da posmatrač odmah ne pomisli da fenomen koji analizira prije svega zalazi u sferu apsurda i patologije, a osnovni predznak mu je negativni i — antisrpski. A to je samo odlika duhovno, ne i brojčano, „malih“ naroda, kakvi Crnogorci u prošlosti nikada nijesu bili. Kakva je to istinski uvreda za samu Crnu Goru!
A kako drugačije sem patologijom objasniti tvrdnje pojedinaca koji danas bolje znaju šta je zaista mislio Njegoš od njega samog, „prevode“ na crnogorski „Gorski vijenac“, ili pišu knjige sa bizarnim naslovima poput onih da je Tesla, u stvari, bio Crnogorac.
Primjeri za to su brojni, a kontradiktornosti i nelogičnosti veće od beskonačnih. Tako, na primjer, odmah se dâ uočiti da ideolozi modernog identiteta zvanično proklamuju potrebu za promovisanjem novog, a istovremeno tvrde da crnogorska istorija traje duže od deset vjekova. Logično pitanje je šta je po srijedi. Da li je crnogorski identitet nešto novo ili se oslanja na hiljadugodišnju tradiciju? To bi makar za početak bilo nešto oko čega bi valjalo da se dogovore.
Ono što je zaista zabrinjavajuće jeste činjenica da država upornom promocijom ovog projekta odreda promoviše petorazredne ili šestorazredne „intelektualce“, koji su na taj način naprasno izbili u prvi plan. Što predstavlja atak dosad neviđenih razmjera na sam kulturni kôd naroda i nanosi neslućenu štetu budućim generacijama. A da je propaganda besprizorna i agresivna, govori i to što su do prije 20 godina svi listovi i časopisi u Crnoj Gori štampani isključivo ćirilicom, sve lokalne novine, kao i svi godišnjaci Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, i đačka literatura u izdanju Zavoda za nastavna sredstva. Dok se danas po državom dekretu sve štampa isključivo latinicom. A da ne govorimo da se školski časopisi koriste kao promotivni bilteni NATO-a i vladajuće partije.
„Konstrukcija nove istorije je smišljena u sklopu državne politike i oficijelne ideologije u Crnoj Gori koja je ovdje utvrđena 1998. godine, kada je DPS napravila taj istorijski zaokret i od stranke koja se zalagala snažno za zajedničku državu Crne Gore i Srbije, postala stranka koja se zalaže za samostalnu Crnu Goru“, ističe u razgovoru za Sputnjik dr Budimir Aleksić, predsjednik UO Instituta za srpsku kulturu u Crnoj Gori.
U sklopu toga, kako kaže, „zasnovana je nova nacionalna ideologija i državotvorna politika bazirana na viziji Crne Gore kao Crvene Hrvatske na učenjima Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije. Ta njihova vizija Crne Gore kao jedne neslovenske, nesrpske, crvenohrvatske tvorevine i entiteta razrađena je dakle u cjelokupnosti“, precizira naš sagovornik.
Ključne tačke tog programa su, kako tvrdi, sledeće: „utemeljenje dukljanstva kao nacionalne ideologije, stvaranje crnogorskog jezika i potiskivanje ćiriličnog pisma, konstituisanje crnogorske crkve i prihvatanje unije, odnosno jedinstva sa Rimokatoličkom crkvom, i postepeno pokatoličavanje Crnogoraca, o čemu otvoreno govore ideolozi separatizma. Kao i podrška velikohrvatskoj i velikoalbanskoj ideji, odnosno stvaranje ’Velike Hrvatske‘ i ’Velike Albanije‘“.
Na bazi ovoga kreira se i nova istorija, kaže Aleksić, koja je već ušla u škole, a koja je ništa drugo „do brutalno falsifikovanje istorije Crne Gore“.
Jedna od najbrutalnijih neistina, po njegovom mišljenju, jeste „da je 1918. Srbija okupirala Crnu Goru“ i da je u Crnu Goru došla „srpska vojska koja je vršila teror“, koja je spalila 5.000 kuća, i ostale „morbidne i monstruozne neistine koje se pripisuju srpskoj vojski“, kaže naš sagovornik.
U sklopu tog falsifikovanja, tvrdi Aleksić, ide i falsifikovanje Njegoša.
„Odnosno, kako oni kažu, ’novo čitanje‘ Njegoša. Njegoševo djelo, Njegoševa ideja i Njegoševa misao pokušavaju se tumačiti u potpuno novom duhu. Njegoš se proglašava genocidnim pjesnikom, pomenimo samo Novaka Kilibardu, Andreja Nikolaidisa i druge crnogorske ideologe koji ga proglašavaju genocidnim pjesnikom“, precizira Aleksić.
Kako dodaje, to se sve radi uz „brutalno izbacivanje iz Njegoševog ’Gorskog vijenca‘ svih sadržaja koji se odnose na identitet toga djela i naroda kome je Njegoš pripadao. Gdje god se pominje srpski narod, srpska nacionalna ideja, srpski junaci, vitezovi… sve se to briše i Njegoš se takoreći obezličava, i u čitankama se samo donosi onaj odlomak iz ’Gorskog vijenca‘ koji se popularno zove — ’San Vuka Mandušića‘“.
Po viđenju našeg sagovornika, brojni su i drugi falsifikati i tendenciozna tumačenja istorije.
„Na primjer, kada je Drugi svjetski rat u pitanju, zanimljivo je da su sva književna djela koja se odnose na Drugi svjetski rat, a koja govore o stradanju srpskog naroda, izbačena iz lektire. Kao što je ’Krvava bajka‘ Desanke Maksimović, kao što je čuvena poema ’Jama‘ Ivana Gorana Kovačića, kao što je ’Plava grobnica‘ Milutina Bojića, ’Stojanka majka Knežopoljka‘ Skendera Kulenovića… Sve je to, dakle, izbačeno iz čitanki, kako se ne bi đaci osnovnih i srednjih škola u Crnoj Gori upoznali sa sadržajima onih književnih djela koja u književno-umjetničkoj formi svjedoče o stradanju srpskog naroda u prvom i drugom svjetskom ratu. Dakle, totalno je politizovano školstvo, obrazovni sistem je u funkciji kreiranja nove istorije, nove politike i nove ideologije“, zaključuje Aleksić.
Nebojša Popović
Sputnik
