O čemu se ćutalo u zapadnim medijima… (244)

0
2028

Neistinama osvojio Pulicerovu nagradu

Slučaj nemačkog novinara Eriha Ratfeldera i njegove „ekskluzivne“ reportaže o navodnim masovnim grobnicama kod Orahovca samo je poslednja u nizu medijskih manipulacija koje su novinari kreirali od izbijanja krize na prostoru bivše Jugoslavije.

„Velika priča“ privukla je i veliku pažnju, ali je u svojoj osnovi identična „pričama“ koje su donosile i „Pulicerove nagrade“, kap što je to bio slučaj sa Rojem Gatmanom.

Upravo ova dvojica novinara, Gatman i Ratfelder, imali su u svom radu zajedničku crtu – nisu videli ono o čemu su pisali. Svako je imao svoje izvore informisanja, ali je zato „priča“ bila ekskluzivna.

Jedan od novinarskih izvora informacija, Robert Alan Rofthaus objasnio je kako je dolazio do „nepobitnih činjenica“. Rofthaus je uhapšen na severnom delu Majevice u Republici Srpskoj, početkom 1993. godine, a bio je, kako je sam izjavio, saradnik Roja Gatmana, koji je imao obaveštajnu šifru „2-IC“.

„Svestan sam svojih laži protiv Srba, ali to je bio deo posla koji sam morao da obavljam“, rekao je tada Rofthaus kod koga je pronađena oprema za snimanje na terenu, telefonski imenici i sve što je neophodno za – novinarski poziv.

Njegov pretpostavljeni, Gatman, zadužio ga je da prikuplja podatke o silovanjima muslimanki i zbog toga mu je naredio da se poveče sa udruženjem koje ima verovatno najčudniji naziv koji se može pronaći – „Udruženje američko-turskih žena“, koje je bilo smešteno u zagrebačkom hotelu „Interkontinental“.

Od ovog „feminističkog udruženja“ Rofthaus je dobijao podatke o broju silovanih muslimanki koji je svaki put bio uvećavan geometrijskom progresijom. Ubrzo potom ti podaci su bili plasirani na svetskim mrežama.

Jednom nedeljno Rofthaus se javljao Bi-Bi- Siju preko satelitskog telefona, a zajedno sa direktorom tuzlanske televizije snimio je navodne srpske pokolje nad muslimanima.

Da Vas podsetimo:  Predložićemo mandatara za sedam do deset dana

„Samo su takvi izvećtaji od mene traženi“, pravdao se nesuđeni novinar koji je objavio i informaciju, koju su naravno drugi potpisali, o korišćenju bojnih otrova od strane Vojske Republike Srpske.

Njegov patron Roj Gatman povodom ove optužbe pokužao je da demantuje navode, uz napomenu da je on „novinar koji prikuplja informacije za dobrobit svojih čitalaca“ i „nikada nikome nisam platio da špijunira“.

Čoveka koji je zbog otkrića ‘koncentracionih logora“ u Trnopolju i Omarskoj bio nagrađen najvišim novinarskim priznanjem u SAD, upamtili su i stanovnici Herceg Novog na početku ratnih sukoba 1991. godine. Tada je iz „pristojne udaljenosti“ od četrdesetak kilometara sa terase novljanskog hotela „Centar“ izveštavao o razaranjima Dubrovnika.

Na sličnom zadatku je bio i Čak Sudetić, novinar „Njujork tajmsa“, koji je bio poslat sa namerom da utvrdi postojanje koncentracionih logora u bosanskoj Krajini. Sudetić je pošteno priznao da logora nema, ali zadatak je morao biti ispunjen. Pronašao je da 20 hiljada ljudi na ulicama Bosanskog Novog stoji danima na ulici i čeka da bude iseljeno. Kada je otišao da proveri ove svoje informacije bio je razočaran, ali je zato zapretio odgovornima u Krajiškom korpusu da će izazvati međunarodni skandal ukoliko mu ne daju dokumenta iz oblasti bezbednosti. Sudetić je ostao i bez ovih dokumenta, ali i bez skandala.

Ono što njemu nije uspelo, ostvario je Dejvid Roud, novinar „Kriščen sajens monitora“, koji je pronašao navodne masovne grobnice na lokalitetu Srebrenice i Bratunca. Roudu se osladilo ovo područje, pa se još jednom, krajem oktobra 1995. pojavio na levoj obali Drine. Napravio je samo dve greške – granicu je prešao ilegalno, a kod sebe je imao lažne dokumente. Kako je ovo hapšenje bilo u vreme pregovora u Dejtonu, porasle su tenzije i strahovanja od neuspeha mirovne konferencije. Na intervenciju predsednika Slobodana Miloševića i uz saglasnost vlasti Republike Srpske, Dejvid Roud je bio oslobođen.

Da Vas podsetimo:  Ma ne, nije mu skupio Vučić?! Čedomir Jovanović predao RIK-u svoju izbornu listu

U toku građanskog rata u Bosni novinari su više puta ubijali istinu, koja je potom na posredan način ubijala i ljude. Ipak, slučaj izvesnog Turčina Jusufa Sandžaka predstavlja vrhunac bezočnosti, pod maskom izveštavanja sa terena.

Jusuf Sandžak je u istanbulskom listu „Turkije“ zapisao da je od komandanta Zulfikara dobio snajper i pola sata je čekao pogodan trenutak da nekoga ubije.

„Video sam Srbina kako se stropoštava. Nadam se u ime Alaha da se ono što sam video kroz optiku snajpera zaista i dogodilo“, zapisao je u svojoj reportaži „novinar“ Sandžak.

Novac je najčečće bio motiv da se novinari opredele za svesno izvrtanje činjenica, samo je cena bila različita. Plata nesuđenog novinara Roberta Alena Rofthausa iznosila je 500 funti, dok su „veći igrači“ dobijali i veće sume.

Sve ovo je bilo u najboljoj tradiciji legendarnog Nemca Mihaela Borna. Postao je „legendaran“ zato što se specijalizovao za ekskluzivne informacije koje je prodavao privatnim televizijskim stanicama u Nemačkoj. Za četiri godine zaradio je 350 hiljada maraka, a jedini nedostatak, kako je kasnije u sudskoj istrazi utvrđeno, bilo je to što ni jedna od ovih reportaža nije bila istinita. Born je osuđen na četiri godine zatvora.

Darko Knežević, Politika, 7. avgust 1998.
www.srbija-info.yu/vesti

Napomena:

Na trodnevnoj konferenciji devedesetih godina o budućnosti Balkana, u švedskom gradu Geteborgu, Nikola Janić, tadašnji predsednik Srpskog saveza u Švedskoj, imao je oštar dijalog sa Rojom Gutmanom. Američki dobitnik pulicerova nagrade rekao je u svom izlaganju da su Srbi u logoru Omarska držali 11.000 zatvorenih muslimana i da su ubili 5.000 zatvorenika. Nikola je naglasio da ne porice nicuje zrtvu tokom rata u Bosni, ali je činjenicama demantovao ove netacne, zmisljene brojke, tražeći od Gutmana dokaze za od njega izrečene brojke o ubijenim muslimanima u Omarskoj. Dijalog se završio priznanjem Gutman da nema dokaza, ni saznanja ni za jedan jedini grob od tih ”pet hiljada” ubijenih muslimana.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime