O. Darko Ristov Đogo: Jesu li to ti Srbi?

0
157
Izvor: Pečat

U sveopštoj pomami za digitalizacijom arhiva, jedna od najaktivnijih vjerskih zajednica voljnih da pomogne i finansira (i koristi!) taj proces su Mormoni. Ovu američku sektu ne motiviše toliko filantropija koliko vjerovanje u praksu krštavanja za mrtve. Naime, dovoljno je da neko postane mormon da mu to omogući da u tajnom ritualu izvrši posthumno i zamjensko krštenje za sve svoje pretke do čijih podataka može da dođe.

Mormoni nisu jedini koji praktikuju posthumno saobražavanje predaka potomcima. Poznat je slučaj nekadašnjeg rektora Univerziteta Crne Gore koji je svome pradjedu izbrisao riječi „za srpske ideale“ s nadgrobne ploče. Zapravo, sličan poduhvat „bogumilizacije“ srpskog nasljeđa na prostoru Bosne i Hercegovine traje već od 1878. U jeku najnovijeg skandala oko sudbine srpskog Čajničkog jevanđelja, posebnu pažnju su izazvale reakcije iz Sarajeva koje su, na argumente o nepobitnim tragovima srpske kulture, naroda, imena na prostoru Bosne reagovali tvrdnjama da Srbi iz istorijskih izvora „nisu današnji Srbi“. Shvatanje da su Srbi zapadno od Drine i istočno od Tare „nastali u XIX vijeku srbijanskom propagandom“ zajednički je pseudoistorijski konsenzus današnjeg Sarajeva, Cetinja i Zagreba. Takvo gledište nije više samo stav ekstremne desnice već predstavlja normativ savremenih identiteta.

Kako je tako nešto moguće? Iako onaj dio srpske javnosti koji sebe doživljava kao „inteligenciju“ ne voli „suvišak u mišljenju“ (tj. „teoretisanje“), savremene identitetske procese je nemoguće razumjeti bez makar uopštenog pogleda u filosofiju istorije i kulture XIX i HH vijeka. Naime, mogućnost da nečiji preci upokojeni u XIX vijeku ili ranije postanu „sunarodnici“ savremenih nacija, osmišljenih i realizovanih u HH vijeku podjednako je plod moderne i postmoderne političke teorije i prakse.

Moderna je najprije sačinila kalup za savremene političke identitete („nacije“) na tragu Francuske revolucije i obožavanja novostvorene i revolucionarno promjenjene Države. Međutim, mit o fundamentalnoj važnosti Francuske revolucije nije samo „konstatovan“ već je i promovisan kroz aksomatsku tvrdnju o suštinskoj razlici svega prije i poslije nje. Možda revolucionari nisu uspjeli da potpuno izbrišu hrišćanski kalendar, računanje vremena od Hristovog rođenja i nazive mjeseci, ali se u evropskoj misli normatizovao stav prema kome čak ni narodi i države koji su postojali prije 1789. nisu samjerljivi postrevolucionarnim nacijama i državama.

Da Vas podsetimo:  PORAZNO! Srednjoškolci u Mitrovici ništa ne znaju o ubistvima 8000 civila na čijim humkama se deca sankaju!

ČINJENICE I TUMAČENJA Moderna je svakako i dalje znala za istoriju (štaviše, rijetko kada su istorijske nauke imale toliko pozitivističke vjere u „objektivnost“ koliko u XIX vijeku). Ipak, istoriji je data funkcionalna uloga već tada. Moglo se dozvoliti onoliko istorije (a samim tim i onoliko identiteta) koliko je to bilo politički probitačno. Najslikovitija ilustracija ovog pristupa istoriji svakako je čuveni primjer Benjamina Kalaja koji je, postavši austrougarski kolonijalni upravnik u Bosni i Hercegovini, zaboravio, a po nekim izvorima i zabranio sopstvenu Istoriju Srba. Moć određuje interpretaciju, a već Niče zapaža da „ne postoje činjenice već samo tumačenja“. Stvaranje novih nacija, kako bi se „obuzdali“ srpski („velikosrpski“) i ruski („sveruski“) „nacionalizmi“, postalo je državni projekat onih izvora moći zainteresovanih za kontrolisanje sadašnjosti preko kontrolisanja prošlosti. Od projekta „Ukrajine“ prije bilo kakvog pomena Ukrajine, do razvijanja „bogumilske teze“ i „bošnjaštva“, preko konfabulacije Crne Gore kao „Crvene Hrvatske“, ovaj proces i danas ostavlja vidljive tragove na političkom rukopisu istoriografija i identiteta koje je stvorio.

Ipak, danas pokoljenje ljudi nastalih na modernističkim angažovanim interpretacijama zajedničke istorije sve više ustupa mjesto pokoljenjima obilježenim potpuno postmodernističkim fantazijama pojmljenih kao istorijske istine. Postmoderni „opušteni pluralizam identiteta i istina“ (po ocjeni Terija Igltona), ono poimanje „da niko nije u pravu i svako je u pravu“, oblikuje jedan drugačiji pristup od modernističkog. Ako su po Milovanu Đilasu postojali modernistički razlozi za stvaranje odvojene crnogorske političke nacije u odnosu na srpsku („crnogorska državnost i posebnost“), ili ako su sovjetski komunisti stvarali antirusku Ukrajinsku SSR svjesni njenog kulturnog i jezičkog ruskog karaktera, savremene političke teorije i prakse ne priznaju bilo kakvu važnost istoriji kao argumentu. One u njoj vide samo niz simbola koji žive na jednom angažovanom, ali uvijek nejasnom, tj. zatamnjenom planu.

Da Vas podsetimo:  SPREM`TE SE, SPREM`TE ČETNICI!

Zato geneza novih nacija danas nije kako je još 1987. pisao Milovan Danojlić „začeta od hegelijanskog Duha Istorije“, već plod postmoderne vječite suncokretne savitljivosti čovjeka i ljudi, one jedine sposobnosti koju cijeni sadašnjost: sposobnosti prilagođavanja sebe diktatu Moći. A kako svaki čovjek potrebuje neki korjen – makar i raskorjenjeni homo postmodernus – njemu je lakše da saobrazi svoga pretka sebi nego sebe neprijatnosti predačkoga. Naposlijetku, duh epohe veli da nema identiteta koji su ostali isti nakon pada Bastilje i svako ima pravo na svoju istinu. Niko nije isti, niko nije onaj ko je bio. Istoriju je onda moguće (a možda i poželjno) pogledati i ispisati od danas ka juče.

UCRKOVLJENI AUTOŠOVINIZAM Možda je čudnovato, ali neki oblik modernističkog aksioma o Francuskoj revoluciji kao vododjelnici identiteta mogli ste (a i danas možete) da sretnete i na pravoslavnim bogoslovskim fakultetima, kod nas i u inostranstvu. I dok su nas ubjeđivali da je „srpski nacionalizam“ „anticrkvena novotarija XIX vijeka“, naši učitelji, indikativno, nikada nisu postavili pitanje da li su „Jevreji i Heleni“ iz poslanica Apostola Pavla – današnji građani Izraela i Helade. Tako se rađao jedan „ucrkovljeni“ autošovinizam koji ni mi koji smo studirali, a ni oni koji su nam ga saopštavali nismo primjećivali u tom aksiomu o epohalnoj razlici između Srba nekada i sad. „Borba protiv etnofiletizma“ podrazumijevala je najprije povjerenje u mogućnost moderne da iskvari sve identitete – uključujući i one zavjetne.

To što se današnja „politička teologija“ iz NATO kuhinje direktno nastavlja na svoje duhovne Oce „borce protiv etnofiletizma“ nije se prosto desilo. Najprije su nas decenijama ubjeđivali da smo i sami postali neko drugi (za sebe to helenski teolozi nikada nisu rekli, iako je upravo savremena helenska nacija primjer redukovanja zavjetnog romejstva usmjerenog ka oslobođenju Carigrada na političko helenstvo ograničeno na savremenu Heladu). Tome su nas učili i u srpskim školama.

Da Vas podsetimo:  "Dogodine u Prizrenu": Kome smeta "Dobro dete"?

Glas Žarka Vidovića koji je govorio o zavjetnom shvatanju savremene nacije nije se tada glasnije čuo u našem obrazovanju. Zatim je vjera u mjerodavnost moderne nastavljena vjeri u identitetsku neobaveznost postmoderne: Zavjet i odustajanje od njega bili su potpuno nevažni, zatim strani i na kraju (lažno) suprotstavljeni „evharistijskoj ontologiji“, jednoj postmodernističkoj filosofiji koja je dekorativno „patristička“ a čija je duhovnost vudstokovska. Bilo da ste prekucali spomenik svome djedu, bilo da ste bili ranjeni na Košarama, mogli ste podjednako da budete „zajedničar“ svetih Tajni. Svako je dobro došao Hristu, Istini, sa svojom ličnom i kolektivnom „istinom“. Otuda sve „liturgijske obnove“ i „nacionalni pokreti“ nisu doveli do narodne obnove ni hristijanizacije društva. Obnova je tražila samo početnu dobru volju, onu da se dođe, ali u mnogo manjoj mjeri i duboku promjenu života, suočenje sa „istinama“ svoga bića i kolektiva.

U „Nebeskoj Liturgiji“ Vladike Nikolaja postoji najvažnije pitanje koje danas možemo da postavimo sebi: „Jesul’ Srbi kao što su bili?“ Pažljiv čitalac će zapaziti da pitanje nije o tome da li su to oni isti Srbi već da li su dosljedni sebi. To koncept identiteta, uostalom, i podrazumijeva: istost svoga „ja“, promjenu u svetim vrlinama i tajnama svoga karaktera. „Istina“, kao i lažnih „gospoda“, uvijek ima mnogo. No jedan je Hristos, Put, Istina i Život. Mi znamo ko smo. No pitanje je kakvi smo?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime